Tako je to kada biciklirate od Zagreba do Gdanjska

Nakon 1050km biciklom do Poznana i izgubljenih nekoliko kilograma šest dana smo u polumiru odmarali mišiće. Spavali smo u mjestu malo dalje od Poznana kod obitelji Schraube, a dane smo kratili u gradu domaćinu. Stigli smo i odpedelirati 50km za gušte po offroad stazi, ali i nogometa nije izostalo.

Golub i autostopiranje

Upoznali smo u tih par dana cure koje će ovo ljeto stopirati od Poznana do Grčke, a pit stop im je Zagreb u kojem ćemo im biti domaćini. Fotkali smo se s Varaždinem koji je iz svojeg grada do Poznana nosio goluba. Ponudio mu je prijevoz na tekmu i nešto kruha, a ovaj mu se zahvalio time što mu sjedi na ramenu cijelo vrijeme. S novim iskustvima i pričama napunili smo baterije i mogli smo nastaviti dalje prema Gdanjsku.

Iz šume je nakon pola sata vožnje izletio biciklist koji nam je pravio ugodno društvo sljedećih dan. Zanimljiv tip koji je nedavno bio jedan od 500 sudionika na svjetskom prvenstvu u autostopiranju od Gdanjska do Dubrovnika. Takva poznansta nećete steći na autocesti.

Prvi dan smo do Bydgoszcza prevalili laganih 115km, a tamo smo preko couchsurfinga imali smještaj kod četvero studenata medicine. Još jedan neplanirani tulum i sve ono što se ne može napisati u jednom paragrafu ili tekstu opet su nam dokazali kako je bicikl najbolje prijevozno sredstvo i jedini način da upoznate puno zanimljivih u kratkom roku. Kad kažem zanimljivih mislim na ljude koji idu na studentske razmjene u Tursku i one koji studiraju srpski poput Milene. S njom smo mogli pričati bez titlova.

Provalije po google puteljcima

Kako je put odmicao dizali smo se sve kasnije i kasnije tako da smo put trebali kratiti uz pomoć google karte. Mislili smo da idemo najbržim putem, bijelom cesticom uz Wislu, a upali smo u blato iz kojeg smo jedva izašli. Puteljak od 40cm je dovoljan da ga se izjednači s asfaltom na karti, a mi smo nekoliko kilometara prolazili punih 2h gurajući bicikle. Jedan je pao u provaliju, a osim par teških psovki nitko nije teže nastradao.

U Kwidzyn smo kod profesora engleskog došli blatnjavi od glave do pete i propustili dobar dio posljednje Poljske tekme. Drugi dan zaredemo jeli smo pošten obrok, a u gradu koji ima najveći wc na svijetu imali smo novu žurku s couchsurfing domaćinom. Profesor engleskog koji je usput završio srpski, tako da smo osim dobre hrane dva dana pričali i ponaški s Poljacima.

Splavom do Gdanjska

Do Gdanjska smo morali koristiti splavove, a posljednje kilometre do Baltičkog mora odpedalirali smo s žalom što cijela avantura uskoro završava. Na plaži nas je zahvatila mirnoća i zadovoljstvo zbog pređenih 1450km kakvu je teško objasniti rječima. Jednostavno to morate sami probati da shvatite zašto se svaki kilometar isplati.

Opet smo u Gdanjsku imali sreću s couchsurfingom i gostoljubljivim Poljacima pa smo vidjeli najbolje od onoga što nudi jedan od tri grada koji su spojeni jedni s drugim – Gdanjskom, Sopotom  i Gdyniom.

Išli smo prema Westerplatteu, mjestu gdje je Njemačka napala Poljsku i započela drugi svjetski rat, kada smo iz tramvaja vidjeli hrvatske kampere. Izletili smo, pokucali na vrata, probudili vozača i shvatili da se naši starci međusobno znaju. Riješili smo prijevoz za bicikle, a nas je čekao put od 40h busom do Varšave, Beča i Zagreba.

Gdanjsk je inače povijesno važan strateški grad. Osvajali su ga i pojavljivali u njemu najbitniji svjetski kompleksaši – Napoleon i Hitler. Poljaci su u dvadesetima prošlog stoljeća odlučili napraviti novi lučni grad Gdyniu koji bi mogao parirati Gdanjsku koji je bio njemačkom kontrolom. U dvadeset godina naselilo ga je 120,000 ljudi, a danas broji njih 250,000.

Povratak nazad s kamperom

Tekmu smo, kao rijetki koji Hrvati, gledali u fan zoni, a izlazak i dogovoranje obilaska Hrvatske s kombijem od Istre do Drubrovnika s Radoslawom nam je propalo. Petnaest minuta nakon španjolskog gola dobili smo poziv iz kampera da možemo i mi s njima, ali da krećemo odmah.

Krenula je jurnjava s taksijem po gradu, spremanje stvari u jednoj minuti i bicikliranje do prijevoza. Naravno da je sve bilo idealno i da nas je jureći gradom bez kočnica (opaska: Vozio sam od Poznana bez prednje, a stražnja je radila kako joj se prohtjelo) zatekao najveći pljusak svih vremena. Nikada u životu nismo bili toliko mokri, a od rezervnih stvari smo imali one koje nismo prali tri tjedna. Kiša nas je pratila od prvog dana pa bi bilo u redu da i zaključimo priču s njome. Svejedno smo se smijali od uha do uha jer znamo da je to sama još jedna priča koja će nam ostati zauvijek u sjećanju. Tako je to kada biciklirate od Zagreba do Gdanjska.