Kad će nasilju doći kraj?

Danas je to moje dijete, ali sutra se to može dogoditi bilo čijem djetetu. Vrijeme je da se ovo nasilje prekine. – izjavio je za Jutarnji list otac mladića pretučenog u Trnju o kojem smo pisali. Koliko god njegova izjava bila snažna, pitanje – kada će nasilju među mladim ljudima doći kraj – zasigurno će još dugo vremena ostati neodgovoreno. 

Šesnaestogodišnji mladić sad se uspješno oporavlja u bolnici u Dubravi gdje je nedavno operiran. Ono što mu se dogodilo, izgleda, neće ostaviti trajne posljedice na njegov život, ali moglo je. Kad je počeo trčati da spasi živu glavu, spotaknuo se, ali da se nije spotaknuo, za cijeli incident nikad se ne bi ni saznalo. 

Dok su mirno razgovarali na Trgu Stjepana Radića u Trnju, prišla im je grupa od dvadesetak vidno pijanih vršnjaka. Ničim ih nisu izazivali i cijelo vrijeme su ih ignorirali, ali ove to nije spriječilo. Nasrnuli su na njih tražeći dječakovu jaknu. 

Odmah smo primijetili da su u alkoholiziranom stanju i nismo htjeli razgovarati s njima, no zatražili su moju jaknu izjavio je pretučeni dečko. Kad je odbio dati svoju jaknu, zaradio je udarac u glavu. Nakon toga, ponovo su tražili jaknu koju je on i dalje odbijao dati pa su ga ponovo udarili. Tada su i njegovi prijatelji i on počeli bježati, međutim on je bio taj koji je ovaj put izvukao deblji kraj. Dok je trčao, netko iz skupine uspio ga je uhvatiti za tu nesretnu jaknu te se on spotaknuo i pao nakon čega su ga, ne gubeći vrijeme, počeli udarati i rukama i nogama. 

To je posljednje čega se sjećam jer sam pao u nesvijest. Dobro je što nitko nije teže stradao. Boli me čeljust, ali moglo je biti puno gore rekao je dečko kad je postao svjestan što mu se sve moglo dogoditi. To je doista i istina. Da su ga nogom udarili u sljepoočnicu, danas sigurno ne bi dao izjave za medije. Međutim, nisu – a to nije ništa drugo nego sretan splet okolnosti u nesretnoj situaciji. 

Četvero prijatelja skrilo se u obližnji kafić gdje su ih konobari zaključali. Kad se napadnuti šesnaestogodišnjak osvijestio, uspio je doći do kafića pa su i njega pustili unutra i ponovo se zaključali, a napadači su se okupili ispred vrata. Djevojka koja je uspjela pobjeći nazvala je svog oca policajca koji je odmah došao do kafića pa su nasilnici pobjegli. Otac djevojčice prevezao je ozljeđenog dečka u policijsku postaju i nazvao njegova oca. Nakon toga, prevezli su ga u bolnicu. 

Poanta ove priče nije zgražanje i pokrivanje usne šupljine dlanovima. Ova priča, kao i brojne priče prije nje samo je apel društvu da konačno poduzme nešto u vezi ovog pitanja koje se na ulicama vidi svakodnevno. Ovaj dečko je odmah na početku mogao mirno ustupiti svoju jaknu pa se možda ništa ne bi dogodilo. Međutim, je li to rješenje? Ne bi se spotaknuo, ne bi ga tukli, ne bi se onesvijestio, ne bi sada bio u bolnici i izbjegao bi čelične vijke, pločice i operaciju. Ali bi agresivna skupina njegovih vršnjaka koja ga je napala prošla nezamijećeno.

Ni Luka Ritz, ni on, a ni brojni drugi nisu jedini koji su doživjeli ovakva iskustva. Na tim slučajevima ovakvo ponašanje sigurno neće stati. Ono što možete učiniti jest – biti otvoreni, prestati strahovati i početi govoriti. To je jedini način da se stvarna količina nasilnog ponašanja mladih konačno prikaže, a nakon toga i riješi.