Za koga morate štrebati napamet?

1943. 1873. 1207. 33°.1432,5. Sve točno. Ajde Ivice neku uzročno posljedičnu. Kontekst? Ne ide, ha?  Sjedi Ivek ideš na popravni.

Ovo nisu rezultati iz matematike. ovo su rezultati ispitivanja iz povijesti. Ili geografije, nebitno. U vrijeme kad su ljudi knjige prepisivali guščjim perima, možda je znanje neke nadmorske visine, godine ili udaljenosti bilo korisno znanje. Jebiga, tada je korisno znanje bilo potkivanje konja.

 Mobitelu s internetom možda ne može staviti potkovu, ali ove brojke može vam izbaciti za petnaest sekundi. Sve te datume, ne promijenjive činjenice, brojke i brojeve svatko od nas svaki dan spremi u džep prije nego izađe iz kuće. I onda lijepo sjedneš za stol, upliš lampu i otvoriš udžbenik iz povijesti. I ne čitaš tekst. Samo pičiš po stranici i podctavaš godine, datume, imena. To su pitanja i to su odgovori.

Sutra lijepo sjedneš u svoju klupu i otvoriš ispit. Prvo pitanje Gavrilo Princip. 1894-1918. 28. lipnja 1914. u Sarajevu. Idemo dalje. Ali čekaj malo. U Sarajevu šta? Atentat? Sve je prošlo kroz filter i ostale su samo krute, teške, opipljive činjenice. Učio si povijest i kao nebitno si izbacio povijest samu. Od svog si mozga bazu podataka. I sad imaš dvije, jednu u džepu, i jednu u glavi. Samo što je ova iz džepa trajno pohranjena dok se ova iz glave sama razni do velikog odmora. I tako odeš kući s peticom a ne znaš ništa za što si ju dobio. Ne znaš zašto, ne znaš kako, ne znaš do čega je što dovelo. Ne znaš kontekst. Jebiga, vjerojatno ne znaš ni što znači riječ kontekst. Znao si svoje kodove i to je to.

I nisi ti kriv za sve. Kriv si što si balavander kojeg nije zanimalo ništa osim onog što će mu donjet peticu ili duju. U tvoj prilog ide da je u prirodi svih balavandera da idu linijom manjeg otpora. Odgovoran za to što ti nemaš pojma o životu, odnosno gradivu je sustav. Sustav je jedan veliki kompjuterski program, koji sve prevodi u brojke, i u tom sustavu ti  jedan podsustav pod rednim brojem također zadužen za reprodukciju brojeva.

Prije se još moglo. Prije je profesor pisao ispite i davao ocijene. Ovisio si samo o tom profesoru i ako je on bio šupak, bio si kolateralna žrtva jedne isfrustrirane ličnosti. Takvi su šupci ipak bili manjina i od velike većine profesora mogao si dobiti realno znanje, ako si to naravno htio.

Onda su bogovi školstva instalirali novi operativni sustav zvan državna matura, a profesori koji su prije davali konačnu ocienu nako što bi te gledali kako smrdiš u klupi četiri godine, prekomandirani su u obične administratore koji prikupljaju tvoje brojeve i onda ih šalju na daljnju obradu. I sve lijepo zaokriš, pa to neki skener pročita i ti dobiješ svoj broj koji si onda lijepo možeš okačiti na prsa i kročiti u svijet.

A cijelo to vrijeme u tvom džepu nalazio se uređaj koji je sve te brojeve i formule zna i koji bi na tom ispitu dobio veći konačni broj od tebe. Odličan uređaj nema što. Evo sljedeći put kad me bude bolio zub, zamolit ću taj uređaj da mi ga popravi.