Svi se znamo, ali nemamo što raditi

Srednjoškolci u manjim sredinama imaju male ili nikakve izvannastavne aktivnosti. Sve se svodi na višesatno slušanje gradiva, nakon čega slijedi druženje u omiljenom kafiću gdje se vode rasprave o tome čiji je profesor gori, tko je dobio nezasluženu ocjenu i sl.

Odlično je što se svi međusobno znaju i što je svako odjeljenje na razini prijateljskog okupljanja. Pogledamo li drugu stranu, shvatit ćemo kako učenici koji prolaze kroz najteže i ujedno najljepše razdoblje u životu nemaju gdje iskazati svoj potencijal i ambicije. Većinu svog slobodnog vremena provode spavanjem, ispijanjem kave ili željno iščekuju vikend kada će se opijati do ranih jutarnjih sati. U periodu kada se trebaju oblikovati kao zrele i pametne mlade osobe, ostaju uskraćeni za mnoštvo stvari koje su dostupne njihovim vršnjacima u velikim sredinama. Većina manjih gadova ima tri srednje škole: gimnazija, ekonomska i srednja strukovna škola. Ukoliko se žele opredijeliti za nešto što ne postoji u njihovom gradu, premladi su za samostalan život van njega.

Na pitanje koji su nedostaci pohađanja srednje škole u manjim sredinama, Martina nam je odgovorila:

Glavni nedostatak je to što nemaš mogućnost ostvariti svoj potencijal i što si cijelo vrijeme u uskom krugu svojih poznanika pa ne možeš vidjeti kako ljudi funkcioniraju u većim sredinama. Doslovno ti je određeno kako ćeš razmišljati o određenim stvarima, tj. onako kako razmišlja većina u društvu, jer ćeš u suprotnom biti čudak.

Irenino zadovoljstvo rezultiralo je suprotnim odgovorom:

Meni je bilo odlično pohađati srednju u svom gradu. Znala sam skoro sve svoje vršnjake, sigurno je bilo manje maltretiranja i zadirkivanja što utječe na samopouzdanje. I jedna velika prednost je što su mi roditelji znali većinu profesora pa se nikada nisam bojala hoću li pasti ijedan predmet.

Kako broj srednjoškolaca u manjim gradovima iz dana u dan opada, vidimo da se preko nekih nedostataka ne prelazi lako. Ipak sve više mladih i ambicioznih osoba napušta rodne gradove u potrazi za što boljim i perspektivnijim obrazovanjem. Ovakvi postupci dovode do ozbiljnih poteškoća u funkcioniranju škola, budući da prvenstveno njihovo financijsko stanje ovisi o broju upisanih učenika.

Dipl.oec.Vlatka Sakar u stručnom radu Kvaliteta formalnog obrazovanja piše: 

Generacija za generacijom mladih ljudi upropaštena je sustavom obrazovanja popularno zvanim Šuti slušaj štrebaj. Krajnje je vrijeme da se poduzmu operativne jednostavne mjere za koje nije potrebna niti specijalizacija, niti reforma, niti sredstva niti protek od dvadesetak godina, već samo dobra odnosno politička volja.

Može li vlada spriječiti zatvaranje određenog broja srednjih škola zbog nekvalitetnog obrazovnog sustava? Kako motivirati mlade ljude na ostanak  u rodnim, iako neperspektivnim, gradovima? Možda trenutno ne znamo odgovore na ova i mnoštvo sličnih pitanja, ali znamo kako se što prije trebaju uvesti određene promjene ukoliko želimo budućim srednjoškolcima ponuditi ono što zaslužuju.