Ideš na tjelesni? Ne hvala!

Pri prvom pogledu na dnevnik moja situacija u srednjoj školi bila je vrlo jasna: mrzila sam matematiku. Sjećam se bilježnica prepunih zadataka, moje muke oko njihovog rješavanja i nerviranja. Za nekoga integrali, algoritmi i jednadžbe, za mene zmijice, zagrade i slova. Moje najviše postignuće bila je trojka. Svaki put kada bih je ugledala bila bi mi prekrasna. Da dođem do nje, činilo mi se da prolazim porođajne muke. U svojim problemima nailazila sam na razumijevanje jer je matematika mnogima u razredu zadavala glavobolju. No što kada vas muči predmet za koji druge tvrde da je lagan, u kojem uživaju? Što kada vas muči predmet poput tjelesnog?

Još uvijek se sjećam dečka kojeg smo na tjelesnom zvali trapavi i koji je uvijek bio biran zadnji. S druge strane, mislim da se više nitko ne sjeća mojih ocjena iz matematike. Svi oni testovi poput sklekova i držanja na ručama jedino što su pokazali bilo je tko je najslabiji. Za razliku od njih muka na matematici i nije bila posve uzaludna jer danas bez problema računam kune u eure i u bilo koju drugu devizu. Ne muče me ni postoci i svakodnevni jednostavni računi, dok moja prijateljica još uvijek zadrhti kada vidi curu koja ju je maltretirala na odbojci.

Vjerujem kako je tjelesna i zdravstvena kultura u svojoj osnovi najprirodniji i najnestresniji predmet od svih ostalih. Međutim, umjesto da uživaju u njemu, mnogi od učenika pokušavaju ga izbjeći. Za sve krivim pogrešne nastavne metode. Svi oni koji su zamrzili tjelesni, vjerojatno su ga zamrzili još u osnovnoj školi kada su započela prva mjerenja. Nije lako biti najsporiji na 100 m, najsporiji u štafeti, onaj koji nikako ne može pogoditi koš.. Zvuči banalno ali osnovna škola je, ako malo bolje pogledate, džungla. Ako niste okretni i snalažljivi, džungla će vas progutati. Krdo će vas izopćiti, vašem imenu dodati: spori, trapavi, smotana, pipava… i ostaviti vas po strani na milost i nemilost nadolazećih godina.

Da, djeca su često vrlo surova, a vi ćete sljedećih deset godina na ovaj ili onaj način vašem kralju džungle pokušati dokazati da niste uvijek prva žrtva u graničaru. Kad smo kod te igre, graničar me uvijek podsjećao na lov. Lak  plijen s obe strane okružen lovcima. Tu se može nazreti buduća situacija: oni koji se švercaju skrivajući se iza švedskih ljestvi ubuduće će biti birani zadnji, dok će vas lovac maltretirati svaki put kada promašite loptu. Konačni rezultat su tikovi, a izbjeći ćete ih jedino ako nasilnika ili nasilnicu prerastete za glavu. Na to nitko ne može sa sigurnošću računati.

Za sve mrzitelje tjelesnog, vjerujem kako se agonija s vremenom samo pojačavala. Sjećam se stajanja u redu i prozivki. Nakon što bi prve cure potvrdile prisutnost, krenula bi opravdanja: ne osjećam se dobro, vadila sam krv, imam popucani ligament, oni dani u mjesecu… Što je izgovor bio orginalniji veća je bila šansa da ćete se izvući. Opravdanje oni dani u mjesecu nije uvijek prolazilo jer nakon što je shvatio da bi, ukoliko govore istinu, neke od cura bile medicinski fenomen, mislim da je profesor počeo bilježiti te posebne dane. Sve nade o učenju nekog drugog predmeta za vrijeme tjelesnog tako bi potonule, i uskoro smo namještali strunjače za još jedno mjerenje…

Sjećam se i prvog igranja odbojke. Prvo se nadate da pri biranju nećete ostati zadnji, a poslije priželjkujete da vas tih 45 minuta lopta zaobilazi.