U slučaju smrti i drugih nesreća, u škole stiže poseban tim: 'Nekad osjetim da nisam spremna'

Dogodi li se smrt učenika ili učitelja, samoubojstvo ili neka druga velika nesreća, u škole dolazi tim za krizne intervencije. Njihova imena prošlog je tjedna potvrdio resorni ministar Radovan Fuchs, a mi smo potom razgovarali s dvjema članicama – Nadom Kegalj i Elvirom Vučković. Kako kažu, krizne intervencije nisu psihoterapija, već je cilj povratak osnovnog funkcioniranja, a pomoć je kasnije nerijetko potrebna i samim članovima tima.

Ministar znanosti, obrazovanja i mladih Radovan Fuchs imenovao je prošlog tjedna članove Tima za krizne intervencije, a mi smo potom razgovarali s dvjema članicama koje ovaj posao rade već godinama. Nada Kegalj regionalna je voditeljica za Istarsku, Primorsko-goransku i Ličko-senjsku županiju te članica Tima za krizne intervencije Primorsko-goranske županije, dok je Elvira Vučković voditeljica i članica Tima Zadarske županije. Obje su psihologinje zaposlene u osnovnim školama.

‘Nikad s krizne intervencije ne odlazi direktno kući’

Vučković je do sada sudjelovala u velikom broju kriznih intervencija.

– Silom prilika, jer nas je u Zadarskoj i Ličko-senjskoj županiji bilo jako malo educiranih za provođenje kriznih intervencija. U nekim razdobljima sam, zajedno s kolegicom Nives Barišić, doslovno išla s jedne krizne intervencije na drugu. Ta razdoblja su mi bila najteža. Držala sam se savjeta Lidije Arambašić – ‘Nikad s krizne intervencije ne odlazi direktno kući’! S kolegama članovima Tima otišle bismo na kavu, izventilirale, a ako to ne bi bilo moguće, nazvala bih Nadu, koja mi je bila velika podrška. Nekad osjetim da nisam spremna pa u toj kriznoj intervenciji ne sudjelujem, objašnjava Vučković.

Kegalj, koja je u ovom poslu nešto dulje od kolegice Vučković, do sada je sudjelovala u stotinjak kriznih intervencija.

– Pitate me kako to utječe na mene? Ovisi. Ukoliko se radi o smrti djeteta, potrebno je sa mnom i ostalim članovima Tima provesti integraciju traume, na malo drukčiji način, tada si međusobno dajemo podršku razgovorom i slušanjem, kaže nam Kegalj.

U kojim situacijama škole traže tim za krizne intervencije?

Krizne situacije za koje škole traže intervenciju od Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih (MZOM) su na primjer smrt učenika ili učitelja, razne nesreće, katastrofe, suicidi, ponekad suicidalne misli, samoozljeđivanja, kao i neke druge situacije koje su duboko potresle školu. Najbolje je, kažu, s intervencijom započeti dva dana nakon događaja ili nakon sahrane.

– To su situacije koje pogađaju veći broj ljudi: učenike, učitelje, roditelje. I upravo s tim ljudima radimo, na sprječavanju razvoja postraumatskog stresnog poremećaja. Cilj članova psiholoških kriznih intervencija je emocionalno i ponašajno stabilizirati osobe, smanjiti razinu stresa, spriječiti daljnju štetu, aktivirati postojeće resurse te pomoći osobi da ponovno preuzme kontrolu. Cilj je povratak osnovnog funkcioniranja. Krizne intervencije nisu psihoterapija. Najvažnija načela rada su empatija i jasna struktura ovdje i sada, objašnjavaju Kegalj i Vučković.

Dodaju da timovi nisu policija ni zavodi za socijalni rad te da s njima ni ne surađuju.

– Umjesto nastave, provodi se krizna jer trenutno nastava ni nema smisla: i učenici i učitelji su dezorganizirani, imaju teškoće usmjeravanja pažnje, nerijetko se i lako rasplaču. Provodimo grupne i individualne razgovora s učenicima, učiteljima i roditeljima za koje škola procijeni da su ugroženi događajem, kažu Kegalj i Vučković.

‘Nenormalno je to što se dogodilo, ne oni sami’

Kako bi svi sudionici bili potpuno iskreni i sigurni, cijeli proces je anoniman.

– Mi uspostavljamo smiren i topao pristup, dajemo situaciji jednu sigurnu notu. Bitno nam je da se djeca i odrasli emocionalno izventiliraju, da izraze svoje osjećaje i misli. Psihološko čišćenje se radi govorenjem, a dijeljenje misli i osjećaja pomaže grupnoj koheziji, kao i empatiji jednih prema drugima. Aktivno ih slušamo, koristimo tehnike prizemljenja od disanja do fokusa na tijelo te ih upućujemo na individualni razgovor s nama. Pričamo o promjenama koje su uočili, znakovima stresa i traume (misaone, emocionalne, tjelesne i ponašajne), poučavamo ih o tome što je to što pomaže, što ne, normaliziramo znakove koji su spomenuti tijekom razgovora. Nenormalno je to što se dogodilo, ne oni sami, ističu Kegalj i Vučković.

Nakon provedene krizne intervencije, voditelj je uglavnom još nekoliko dana u kontaktu sa školom, kako bi provjerio kakva je sada situacija. Po potrebi savjetuje ravnatelja i stručne suradnike škole te piše završno izvješće koje šalje školi te MZOM-u. U izvješću stoji što su radili te, ako procijene da je potrebno, koga je potrebno dalje pratiti i gdje uputiti.

Ove psihologinje za kraj ističu činjenicu da one ne bi smjele sudjelovati u kriznoj intervenciji kada bi se ona dogodila u školi u kojoj su zaposlene.

– Napominjemo da su krizne intervencije u školama specifične upravo zato što su učitelji i stručni suradnici, u situacijama kada su i sami dezorganizirani, ujedno i odgovorni za djecu. Kada su takve situacije i medijski jako popraćene, nije se lako nositi sa svime sa čim se suočavaju. Koliko god taj posao bio težak, emocionalno iscrpljujući, imamo zadovoljstvo vidjeti da smo mnogima pomogli da se lakše nose s onim što su doživjeli, zaključuju uz misao svako ponašanje u nenormalnoj situacija je normalno, zaključuju Kegalj i Vučković.