Treba li dijeliti medalje za 4. mjesto? ‘Ne jačate im želju za napretkom, ugnjetavate ih’

Na društvenim mrežama sve se češće govori o tome da su djeca danas u mnogim aspektima ‘prezaštićena’ – od, na primjer, fizičkih padova na igralištima pa sve do – neuspjeha. Jedan od primjera koji se često spominje je da na sve više natjecanja dobivaju medalje za bilo koje osvojeno mjesto, a ne samo za prva tri. Na svom TikTok profilu na to je pažnju skrenula i Ana Vukman, autorica knjige ’44 promjene za opuštenije roditeljstvo’.

‘Ne moramo intervenirati zbog svake ocjene’

Kako kaže, u modernim se odgojnim teorijama ide u štetne krajnosti koje ne služe djeci ni roditeljima.

– Zaštita je nužna, što svi roditelji instinktivno rade. Štoviše, svaka će zdrava odrasla osoba stati u zaštitu i čuvanje dječjih života. No uskakanje u iskustva djece do te mjere da ih se pokušava zaštititi od samog života – nije produktivno. Na ovoj planeti nije moguće izbjeći životnu nestalnost, prolaznost i promjenjivost. Stoga ne trebamo glumiti štit od frustracije, razočaranja, neuspjeha ili padova jer se upravo iz njih djeca uče podignuti, obrisati suze, hrabro ići prema naprijed, ne odustajati na prvoj prepreci, objašnjava Vukman.

Čak i ako roditelji žele popraviti odgoj kojim nisu bili zadovoljni u vlastitom djetinjstvu, ističe, važno je ne otići u nove nezdrave krajnosti. Ne moramo intervenirati zbog svake ocjene kod učitelja, miješati se u trenerske poslove na sportovima ili aktivnostima, olako opravdavati zaboravljene zadaće, rješavati sve konflikte među vršnjacima. Podsjetimo, mnogi roditelji upravo to rade, tako što umjesto djece zovu fakultete, autoškole, ali i šalju mailove u Hrvatsku vojsku.

– Budimo podrška i sigurno vodstvo, a ne kradljivac dječjih iskustava i lekcija. Kao da su se lončići polupali, pa se sigurnost brka s odsustvom izazova. Međutim, nema veće nesigurnosti i nestabilnosti od oduzete prilike da se kroz odrastanje nauče nositi s različitim emocijama ili situacijama koje će kroz život svakako doživljavati. Kako će razviti otpornost, snagu ili snalažljivost dijete koje ne čuje ‘NE’, ‘Ne dopuštam’, ‘Nisi uspio ovoga puta', ‘Ne smiješ’, ‘Nisi pobijedio’, pita se Vukman.

Smiješno ili zabrinjavajuće? Zagrebački faks moli roditelje da ne zovu umjesto studenata

Prezaštićenost djece ugnjetava

Dodaje da su zlato, srebro, bronca, ili nagrade za prva tri mjesta, sasvim fini pokazatelji poretka na određenim natjecanjima. O tome se, ističe, ne bi imalo što raspravljati da odjednom nisu počele iskakati medalje za 4. mjesto i slične ideje koje proizvode kontraefekt.

– Ne jačaju djeci trud, samopouzdanje ni želju za napretkom, nego ih ugnjetavaju. Naglasak stavljaju na rezultat i što izvana djeci dati da se osjećaju vrijednima, umjesto prenošenja unutarnje vrijednosti koja je tu i bez vanjskih medalja. Sve to nema veze s djecom, već s odraslim kompleksima. Kada mi sredimo svoje komplekse i nedovoljnost – njima smo sigurno vodstvo, vjetar u leđa te pokazatelj emocionalne stabilnosti. Možemo biti zadovoljni kada djeca nisu trenutačno u nečemu najbolja ili nagrađena, zato što imamo fenomenalnu priliku učiti ih ustrajnosti, fokusu, posvećenosti, željenim ciljevima… Neka vide sjaj u našim očima i pljesak iz naših srca, kada vanjski sjaj ili pljesak izostaju. To je bogatstvo koje im možemo pružiti, poručuje Vukman.

Sve to može rezultirati brojnim posljedicama. Kako kaže, moderna psihoterapeutska industrija obrušila se na djecu ‘pokušavajući od njih stvoriti moderne projekte koji se čine sve gorima, a ne boljima’.

– Industrija želi roditeljima oduzeti kredibilitet i mudrost odgajanja vlastite djece, što ljudska bića rade već milijunima godina te se iskreno nadam da će nastaviti, bez izmišljenih ‘teorija’ o odgoju koje se dobro prodaju, a djeci ni roditeljima dugoročno ne pomažu. Društvu nije potrebno umjetno ublažavanje ili izjednačavanje kriterija, izbjegavanje jasnih standarda, reda ili pravila. Djeca koja naviknu da su ‘uvijek nagrađena’ teže podnose odbijanje na fakultetu, neuspjeh na poslu ili bilo kakvu kritiku. Onda se bune da je svijet nepravedan, ne uspijevajući vidjeti da je samo životan, čime se kultura žrtve i razne moderne dijagnoze nastavljaju, s umjetno stvorenim potrebama za psihoterapeutskim intervencijama. Dragi roditelji, ne dopustimo da nam put do pakla popločaju ‘dobrim’ namjerama, zaključuje Vukman.