Učenici sve teže prate čak i filmove i serije: Evo kako im nastavnici mogu pomoći

Već smo pisali o tome da je novim generacijama učenika zbog smanjene pažnje sve zahtjevnije pratiti paralelnu i retrospektivnu radnju u lektirama. Na tu pojavu ukazala nam je jedna učiteljica, a sada smo o istom fenomenu, ali u filmovima i serijama, razgovarali s Editom Bilaver, osnivačicom udruge Djeca susreću umjetnost i europska koordinatorica projekta Film in Hospital, koji djeci i mladima u bolnicama omogućuje pristup europskom filmu i kulturnim sadržajima.

Kako kaže, iz perspektive rada s djecom i mladima kroz film, čini joj se da dio djece i adolescenata doista teže prati složenije narativne strukture. Osobito kada priča uključuje paralelne radnje, povratke unatrag ili promjene perspektive.

- Ne mislim da je riječ o tome da mladi 'više ne mogu' razumjeti takve priče, nego prije o tome da se promijenio način na koji konzumiraju sadržaj i koliko su često izloženi formatima koji traže dulju i aktivniju pažnju. OECD je u novijim analizama također upozorio da je digitalna distrakcija povezana s lošijim obrazovnim ishodima te da način korištenja digitalnih uređaja ima stvarne posljedice za pažnju i učenje, kaže Edita Bilaver.

'Dio djece jednostavno pusti jednu razinu priče'

U praksi se, dodaje, to najčešće vidi u trenutku kada film od gledatelja traži da sam poveže dvije vremenske linije ili paralelne radnje. Ako prijelazi nisu jasno označeni, dio djece jednostavno 'pusti' jednu razinu priče i nastavi pratiti samo ono što mu je u tom trenutku razumljivije.

- To je nešto što redovito vidimo i u bolničkim projekcijama - djeca često vrlo jasno prate glavnog lika, ali izgube kontekst kada se radnja vrati unatrag ili prebaci na drugu perspektivu, pa tek kroz razgovor nakon filma uspiju povezati cjelinu. Zapravo, to nije neočekivano. Istraživanja o narativnom razumijevanju pokazuju da je praćenje priče složen proces koji uključuje aktivno povezivanje događaja, perspektiva i vremenskih prijelaza. Istovremeno, filmsko pripovijedanje, čak i u popularnim naslovima, često pretpostavlja brzo procesiranje takvih informacija, pojašnjava Bilaver.

Kod mlađih gledatelja izazov mogu biti filmovi ili serije s više protagonista i paralelnim linijama radnje, dok se kod starijih tinejdžera razlika još jasnije vidi kada dođu do složenijih naslova koji traže aktivno 'slaganje' priče.

- Tu nije presudna samo dob, nego i navika gledanja. Djeca i mladi koji su češće izloženi linearnijim, kraćim i bržim formatima ponekad imaju više poteškoća s pričama koje traže strpljenje, pamćenje detalja i odgodu razumijevanja, ističe Bilaver.

Uzroka je vjerojatno više. Jedan je svakako dominacija kratkih i fragmentiranih formata na digitalnim platformama i društvenim mrežama, koji ne traže dugotrajnu koncentraciju ni aktivno povezivanje informacija. Drugi je, smatra Bilaver, činjenica da se sadržaj sve češće gleda u uvjetima stalne distrakcije. OECD i druge recentne analize, dodaje, upozoravaju da visoka izloženost distrakcijama ne djeluje samo na količinu pažnje, nego i na kvalitetu obrade sadržaja.

Second screen fenomen i namjerno pojednostavljivanje radnje

U tom kontekstu pojavio se pojam 'second screen' fenomena. Riječ je o situaciji u kojoj osoba koristi 'drugi ekran' odnosno uređaj, uglavnom pametni telefon, dok istovremeno gleda sadržaj na 'prvom ekranu', uglavnom televizoru ili prijenosnom računalu. Zbog takve publike, pisao je The Guardian, scenariste se ponekad potiče da pojednostavljuju priče i eksplicitno objašnjavaju radnju ili ponavljaju informacije kako bi ih mogli pratiti i gledatelji koji istovremeno 'skrolaju' po mobitelu.

- Pitanje 'second screen' fenomena sasvim je na mjestu. Mislim da se on zaista događa i da utječe na način na koji se sadržaj piše, montira i tempira. Vidimo brže ritmove, više eksplicitnih narativnih signala i češća 'podsjećanja' unutar samog sadržaja. Ne znači da će svi scenariji postajati jednostavniji, ali dio industrije očito računa s time da gledatelj nije uvijek potpuno uronjen u priču, smatra Bilaver.

S druge strane, ističe, važno je naglasiti da se sposobnost praćenja složenijih priča može razvijati. Upravo zato je važna facilitacija - razgovor nakon gledanja, usmjeravanje pažnje, kratka interpretativna pitanja ili vođena analiza.

- To je posebno važno jer djeca i mladi ne razvijaju filmsku, medijsku i narativnu pismenost samo izloženošću sadržaju, nego kroz razgovor, tumačenje i poticaj da aktivno povezuju ono što gledaju s vlastitim iskustvom i širim kontekstom, zaključuje Bilaver.