Edi nam je ispričao o svojoj borbi s HIV-om: 'S predrasudama sam se susretao možda najviše u zdravstvu'

Ovaj vikend se obilježavao Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije. Tim povodom razgovarali smo s novinarom Edijem Kiseljakom, koji je ovog tjedna predstavio svoju knjigu 'Ja sam Edi... i to je dovoljno'. Kiseljak otvoreno govori o svojoj seksualnoj orijentaciji i borbi s HIV-om, a za naš portal ispričao je da je to najviše predrasuda naišao upravo u zdravstvenom sustavu, gdje mu je pomoć bila najpotrebnija.

- S predrasudama sam se susretao možda najviše unutar zdravstvenog sustava, što je zapravo paradoksalno, jer bi to trebalo biti mjesto sigurnosti, razumijevanja i pomoći. Od neugodnih pogleda i pitanja do osjećaja da vas netko više ne vidi kao osobu nego kao dijagnozu. Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da, prema onome što čujem od drugih ljudi koji žive s HIV-om ili pripadaju LGBT zajednici, moja iskustva nisu iznimka, priča nam Kiseljak.

'Najveća pomoć u svemu bili su mi ljudi oko mene'

Priča da su ljudi najotvoreniji i najosjetljiviji kad su bolesni ili traže pomoć, a u tim trenucima trebalo bi ih tretirati s najviše empatije i profesionalnosti. Edi je empatiju pronašao u svojoj obitelji, koja mu je bila podrška nakon dijagnoze.

- Najveća pomoć u svemu bili su mi ljudi oko mene, moji najbliži jer tek kada sam osjetio njihovo prihvaćanje, podršku i ljubav bez uvjeta, moj život se počeo mijenjati nabolje. Mislim da čovjek može izdržati jako puno kada zna da nije sam, priča Edi.

Priznaje da je dugo živio sa strahom od odbacivanja i zbog svoje seksualne orijentacije i zbog HIV dijagnoze. Opisuje nam da ga je taj strah polako počeo gušiti i udaljavati od ljudi, čak i onda kad mu je pomoć bila najpotrebnija.

- Ali u trenutku kada sam se otvorio i kada su me moji najbliži prihvatili takvog kakav jesam, prvi put sam osjetio mir. Njihova podrška nije izbrisala sve probleme preko noći, ali mi je dala snagu da nastavim dalje, dala mi je osjećaj da vrijedim, da nisam manje vrijedan zbog svoje različitosti ili dijagnoze i da imam pravo na sretan i ispunjen život kao i bilo tko drugi. Mislim da prihvaćanje ima nevjerojatnu moć. Ponekad jedna iskrena rečenica, zagrljaj ili osjećaj da vas netko vidi i razumije mogu spasiti čovjeka, poručuje Edi.

'Predrasude ovdje još uvijek prvenstveno kreću s osobne razine'

Unatoč nedostatku empatije zdravstvenog sustava, Edi se uz obitelj suočio s teškom dijagnozom. Međutim smatra da je i društvu potrebno više empatije, iako smatra da idemo u dobrom smjeru što se tiče mladih generacija koje su otvorenije.

- Što se tiče Hrvatske, mislim da predrasude još uvijek prvenstveno kreću s osobne razine, dakle od pojedinca, odgoja, strahova i neznanja, ali problem nastaje kada takvi stavovi prerastu u nešto veće, kada ih društvo počne tolerirati ili ignorirati. Tada diskriminacija više nije samo nečiji ružan komentar, nego postaje sustavni problem koji utječe na kvalitetu života ljudi. Najopasnije je kada se šutnja normalizira, kada ljudi prestanu reagirati na govor mržnje, diskriminaciju ili nepravdu jer su se na to 'navikli'. Tada društvo zapravo šalje poruku da su neki ljudi manje vrijedni ili manje poželjni samo zato što su drugačiji, a mislim da nijedno zdravo društvo ne bi smjelo funkcionirati tako, priča nam Kiseljak.

Kaže da unatoč tome želi vjerovati da kao društvo idemo u pozitivnom smjeru. Dodaje da su mladi danas često otvoreniji, informiraniji i spremniji prihvatiti različitosti nego generacije prije njih. Međutim tu je i osjećaj da se povremeno događa i određeni zaokret prema konzervativnijim stavovima, posebno kroz društvene mreže, politiku i javni prostor. Ipak, smatra da se stvari dugoročno mijenjaju nabolje jer sve više ljudi odbija živjeti u tišini i strahu.

'Nema ljepšeg osjećaja od toga da možeš biti svoj bez skrivanja'

Što se tiče njegove seksualne orijentacije, priča nam da je dugo pokušavao biti ono što drugi očekuju od njega i uklopiti se. Jednom kad je napokon počeo živjeti iskreno, bez stalnog razmišljanja je li svima po volji i hoće li se svima svidjeti, osjetio je ogromno olakšanje.

- Iskreno, nema ljepšeg osjećaja od toga da možeš biti svoj bez skrivanja i bez straha. A kada je riječ o tome kako to reći prijateljima i obitelji, mislim da je najvažnije da osoba to napravi onda kada se osjeća spremno i sigurno. Nitko ne duguje 'coming out' prije nego što za to emocionalno sazre. Ponekad će reakcije biti pune ljubavi i podrške, a ponekad neće i upravo zato je važno da osoba prvo pronađe sigurnost u sebi, poručuje Kiseljak.

Međutim naglašava da ne postoji univerzalan odgovor kako to najbolje reći obitelji i prijateljima jer su svačija iskustva drugačija. Ovisno o situaciji, nekad to nije lako ni sam osvijestiti.

- Netko svoju seksualnu orijentaciju osvijesti i prihvati već kao tinejdžer, a to često znači da se ta osoba osjeća sigurno u svojoj obitelji, prihvaćeno i dovoljno slobodno da može biti ono što jest. I mislim da je to zapravo najljepši i najzdraviji scenarij. Ali nemaju svi taj luksuz. Kod nekih ljudi prođu godine prije nego što se usude otvoriti, a neki, nažalost, cijeli život provedu skrivajući dio sebe iz straha od odbacivanja, osude ili gubitka ljudi koje vole. To je velika težina koju mnogi nose u tišini, priča nam sugovornik.

Ljudi se mogu promijeniti, ali potrebno je vrijeme

Edi smatra da je najvažnije pronaći sigurnost u samome sebi. Ta sigurnost najčešće se javlja uz prihvaćanje, stoga su nam potrebni ljudi koji nas razumiju i vole takvima kakvi jesmo, smatra Edi. Stoga svima savjetuje da se okruže ljudima uz koje ne morate glumiti, skrivati sebe ili stalno strahovati hoćete li biti dovoljno dobri.

- Znam koliko boli kada vas obitelj ili ljudi koje volite ne prihvaćaju u potpunosti. Prirodno je da želimo njihovo razumijevanje i podršku, ali isto tako mislim da ponekad previše energije trošimo pokušavajući promijeniti nekoga tko zbog vlastitih uvjerenja, strahova ili odgoja jednostavno ne želi promijeniti svoj pogled na svijet i to je teško prihvatiti, ali nije na nama da cijeli život dokazujemo svoju vrijednost drugima, naglašava Edi.

Unatoč tome, kaže da se ljudi mogu promijeniti. Smatra da razumijevanje nečijeg identiteta, emocija i života često mijenja perspektivu, pogotovo kada prestanemo govoriti o 'nekima tamo' i shvatimo da je riječ o našem djetetu, prijatelju, bratu, sestri ili kolegi.

- Ali za to je potrebno vrijeme. Neke osobe trebaju dane, neke godine, a neke možda nikada neće doći do tog mjesta prihvaćanja. Zato mislim da su razgovor i vidljivost jako važni, ljudi se teško mogu povezati s nečim o čemu se šuti ili što nikada nisu imali priliku upoznati. Kada razgovaramo iskreno i bez agresije, otvaramo prostor za razumijevanje, ali isto tako moramo biti svjesni da se ništa ne događa preko noći, kaže nam Kiseljak.

'Mislim da je važno stalno razgovarati'

Većina predrasuda nastaje iz neznanja, straha i toga što ljudi nikada nisu imali priliku čuti nečiju stvarnu priču. Poanta obilježavanja Dana borbe protiv homofobije upravo je podijeliti ovakve priče i tako ohrabriti svakoga da prihvate gej, bi ili trans osobe u svojoj okolini i da se potrude shvatiti njihov identitet, probleme i osjećaje.

- Kada upoznate čovjeka, njegove emocije, borbe i život, puno je teže mrziti ili osuđivati ga zbog toga što je drugačiji. Zato vjerujem da razgovor može promijeniti jako puno, ali razgovor bez napadanja, vrijeđanja i podjela. Trebamo biti strpljivi jedni prema drugima, čak i onda kada nas netko možda ne razumije odmah. Promjene ne dolaze preko noći, nekim ljudima treba vrijeme da propitaju vlastite stavove i ono s čime su odrasli. I upravo zato mislim da je važno stalno razgovarati, educirati i otvarati prostor za razumijevanje, smatra Edi.

Kako škole mogu pomoći?

Naglašava da veliku ulogu u tome sigurno imaju škole i obrazovanje. Djeca i mladi trebaju učiti što su empatija, poštovanje i različitost, jer to nisu 'teme za odrasle', nego osnovne ljudske vrijednosti, priča nam Edi.

- Ne mislim da je cilj ikoga uvjeravati da bude nešto što nije, nego učiti mlade da nitko ne zaslužuje biti ismijavan, odbačen ili diskriminiran zbog svoje seksualne orijentacije, identiteta ili različitosti. Takve teme mogle bi se obrađivati kroz psihologiju, sociologiju ili sate razrednika, ali i kroz razne radionice, projekte i izvanškolske aktivnosti koje potiču empatiju i komunikaciju među mladima. Mislim da bi to bilo jako dobro, upravo zato što bi mnogi mladi prvi put dobili priliku čuti nešto drugačije od stereotipa i predrasuda koje često dolaze iz okoline ili društvenih mreža, zaključio je Edi Kiseljak.