Učenici imaju pravo na besplatnu psihološku podršku, a često ga ne koriste: 'Ja se trudim uzimati ih...'

Osjećam se kao nov čovjek. Ovu je rečenicu nakon zajedničkog razgovora Mireli Sirovici, psihologinji u Osnovnoj školi 'Ljubo Babić' i zamjenici pročelnice Sekcije za školsku psihologiju, rekao jedan učenik. Iako dio učenika još uvijek strahuje od školskih psihologa, misleći da se k njima odlazi isključivo zbog loših ocjena i problema u ponašanju, Sirovica kaže da to nikako nije većina.

Ona je, priča nam, stekla dojam da ju učenici doživljavaju kao osobu kojoj mogu prići i koja će ih razumjeti. Zapravo, nije riječ samo o dojmu.

Školski psiholozi ne stignu pomoći koliko bi htjeli

- To čak nije neki subjektivni dojam, već mi učenici to sami povratno govore. Primjerice, neki kažu da imam ugodan glas, navode da im je puno lakše nakon razgovora sa mnom, ispituju me kad sam s njima u smjeni i kad ih mogu uzeti na razgovor. Ono što je problem i što mene zapravo u cijeloj toj priči brine je to što zbog veličine škole i obujma posla nisam u mogućnosti pružiti podršku učenicima onoliko koliko bi htjela i koliko je to potrebno. Ono što je važno istaknuti je to da bi bilo dobro da svaki psiholog u školi s učenicima ostvari odnos razumijevanja, povjerenja i iskrenosti, a onda učenici to osjete i lakše se obrate kad imaju problem, ističe Sirovica.

Na vrata školskog psihologa učenici kucaju iz više različitih razloga ili poteškoća. Među njima su emocionalni problemi, narušeno mentalno zdravlje i problemi u ponašanju. Također, učenici se javljaju zbog teškoća u učenju te poteškoća zbog iznadprosječnih intelektualnih sposobnosti i ujedno nerazvijenih emocionalnih i socijalnih vještina. Tu su i obiteljski problemi, nemogućnost ostvarivanja kvalitetnih prijateljskih odnosa i osjećaja odbačenosti, sklonost samoozljeđivanju ili postojanje suicidalnih misli.

Tišti ih i nemogućnost donošenja nekih važnih odluka, poput onih povezanih s upisima u srednje škole. Postoji i velik broj učenika koji bi 'samo razgovarali', dodaje Sirovica, zato što nemaju dovoljno dobro razvijen odnos s prijateljima, roditeljima ili jednostavno ne znaju kako roditeljima priopćiti neke brige koje ih tište zato što misle da ih roditelji neće razumjeti.

U školi nema individualnog rada, ali postoje praćenje i podrška

- Učenici se mogu obratiti psihologu zbog bilo kojeg problema koji ih brine, a onda psiholog radi procjenu o tome što bi trebalo napraviti da se pomogne učeniku ili učenici. Neki put je dovoljna samo podrška i razgovor sa školskim psihologom - neki put roditelji nisu niti upoznati s time da je učenik/ca bio na razgovoru zato što se učenici brinu kako će roditelji na to reagirati, ponekad je potrebno uključiti roditelje, ponekad je potrebno uputiti učenika na neku obradu izvan naše ustanove, ponekad je samo potrebno pružiti podršku vezano za odnose s vršnjacima, medijaciju i slično, objašnjava Sirovica.

Ipak, škola nije terapijska ustanova, dodaje Sirovica, tako da se ne očekuje da učenike moraju uzimati u individualni rad, već samo u praćenje i podršku.

- Neovisno o tome, ja se trudim, koliko mi ostale obaveze dozvole, uzimati učenike svaka dva tjedna po otprilike 45 minuta. Osobito one učenike čiji roditelji ih možda neće nigdje uključiti u individualni rad ili učenike čiji roditelji nisu u mogućnosti financijski omogućiti djetetu ono što je potrebno, kaže Sirovica.

'Meni je mama rekla da ćeš mi dati neke savjete'

Učenicima uvijek naglašava da mogu imati potpuno povjerenje u nju i da većina tema ostaje između njih. Ipak, postoje neke iznimke.

- Osim u situacijama kada procijenim da je učenik/ca potencijalno opasan/a za sebe ili druge. U tim situacijama treba kontaktirati roditelje i uputiti ih negdje izvan ustanove. Ako je baš nešto jako hitno, to je vrlo rijetko, potrebno je pozvati Hitnu pomoć, HZSR i/ili MUP, pojašnjava Sirovica.

Za kraj kaže da je pozitivno to što većina roditelja i učenika ne smatra da je 'sramota' ići kod psihologa i tražiti pomoć, podršku i savjete.

- Jedan učenik prvog razreda me na kraju razgovora pitao: 'A gdje su ti savjeti?' i ja sam mu odgovorila da ne znam što točno misli i da smo se danas samo upoznavali kako bi mogla napraviti procjenu o tome kako mu pomoći vezano za probleme. A učenik je onda rekao: 'Meni je mama rekla da ćeš mi dati neke savjete'. Ono što bi još dodala je to da dobra komunikacija i kvalitetan odnos s učenicima, roditeljima i učiteljima omogućava kvalitetno pristupanje bilo kojem problemu i rješavanje istog, zaključuje Sirovica.