Nagrađena književnica otvorila nam je dušu o odrastanju u inozemstvu: 'Cijenu su platili majke, očevi i djeca'

Dobitnici Nagrade 'Grigor Vitez' za 2025. godinu su Darko Macan za najbolji tekst za djecu, Tamara Labas za najbolji tekst za mlade te ilustratorica Maja Biondić za ilustracije za stariju dob djece, a u novoj kategoriji književnog prijevoda za djecu i mlade Krešimir Krnic.

Razgovarali smo s nagrađenom književnicom Tamarom Labas, čija je slikovnica 'Kofer-dijete' proglašena najboljim tekstom za mlade. U djelu Labas progovara o svojem iskustvu odrastanja kao kćeri gastarbajtera te opisuje iskustvo stalnog seljenja iz domovine u inozemstvo i obratno. Slikovnica ima 24 stranice koje je ilustrirala Nikolina Žabčić.

'Postala sam svjesna da nisam bila samo 'dijete gastarbajtera', nego i 'kofer-dijete''

Labas je na ideju da napiše ovo djelo došla u listopadu 2017. godine, kad je pozvana na radionicu u Povijesnom muzeju u Frankfurtu, na kojoj su sudionici promišljali o tome treba li muzej prikupljati predmete povezane s migracijom.

- U to sam vrijeme smatrala da migracija zapravo nije moja tema jer sam bila dobro integrirana i već dugo sebe doživljavala dijelom društva. Međutim, tijekom radionice postalo mi je jasno koliko je važno suočiti se s vlastitom migracijskom pričom i osvijestiti je kako bismo bolje razumjeli sebe. Tijekom tog višemjesečnog procesa prvi sam put postala svjesna da nisam bila samo 'dijete gastarbajtera', nego i 'kofer-dijete'. U isto vrijeme upoznala sam mladu majku koja je svoju malu kćer ostavila u Poljskoj kako bi u Njemačkoj radila kao kućna pomoćnica i zarađivala za svoju obitelj. Paralela između njezine priče i priče njezine kćeri te moje vlastite životne priče iz djetinjstva duboko me dirnula, ispričala nam je Tamara Labas.

'Vjerujem da i taj dio povijesti mora biti ispričan'

Tad je odlučila da želi postati glas onih koji su odrastali kao djeca migranata. Kaže nam da je osvijestila da je za mnoge to iskustvo bilo traumatično te da bi je zaključila da je važno prenijeti tu priču u javnu svijest.

- Gospodarske okolnosti, političke odluke i svjetska zbivanja snažno utječu na obitelji i pojedince. Njemačka je tada pozivala radnu snagu, a radna snaga se odazvala tom pozivu vođena nadom u bolji život. No cijenu za to platili su majke, očevi i djeca i ona je bila nematerijalna i visoka. Upravo zato vjerujem da i taj dio povijesti mora biti ispričan, sačuvan i arhiviran. Nadam se da će moje djelo pridonijeti tome da ova iskustva pronađu svoje mjesto u kolektivnom pamćenju, tvrdi autorica knjige 'Kofer-dijete'.

Svoje emocije ulila je u glavni lik djevojčice

Strahove, unutarnju rastrganost i emocionalne terete, koje je i sama osjećala u djetinjstvu kroz predstavlja kroz glavni lik djevojčice, a ti elementi su dodatno pojačani bajkovitim elementima.

- Od samoga početka bilo mi je važno da, unatoč dokumentarnoj i povijesnoj dimenziji teme, stvorim prije svega književno djelo. Iako je u središtu priče iskustvo kofer-djece, u njoj se mogu prepoznati i djeca i mladi današnjice, bez obzira na to imaju li migrantsko iskustvo ili ne. U svojoj srži, knjiga progovara o procesu odrastanja i oblikovanja vlastitog identiteta mladih ljudi koji dolaze iz manje privilegiranih sredina. Ona je ujedno i snažan poziv na pripovijedanje životnih priča, opisuje nam autorica.

'Migracija nije pitanje sviđa li nam se ili ne'

Tamara Labas i inače se u svojoj književnosti bavi teškim temama kao što su nasilje među spolovima, nasilje nad djecom te ratom. Smatra da progovaranjem o tim temama može doprijeti do ljudi i potaknuti ih na promjenu. Kao žena koja je odrasla kao kći migranata, kaže da bi voljela da se odrasli iz većinske zajednice aktivnije uključe u živote djece migranata.

- Jednako je važno kvalitetno školsko obrazovanje. Migracija nije pitanje sviđa li nam se ili ne. Ona se događa. Važno je razumjeti da se u susretu s drugim i drukčijim uvijek susrećemo i s onim što nam je strano u nama samima. Drugi nam pokazuje da je čovjek sposoban živjeti na različite načine, prema različitim životnim modelima. Pokazuje nam da je naša kultura samo jedna od mnogih mogućih varijanti, jer je čovjek biće iznimne prilagodljivosti. Svaka kultura ima svoje zabrane i tabue koje tijekom odrastanja, više ili manje bolno, internaliziramo i ugrađujemo u vlastiti identitet, komentira sugovornica.

'Postaje jasno da nas povezuje mnogo više nego što nas razdvaja'

Kaže nam da stoga smatra važnim da se u javnosti neprestano raspravlja o tome kakvo društvo želimo biti. Dodaje da je važno priznati da svi imaju neke predrasude, koje bi trebali moći preispitati.

- Što više stvarnih susreta i razgovora vodimo s ljudima koji su nam na prvi pogled strani, to više otkrivamo njihovu bliskost s nama. Upoznajemo kako se strana osoba voli zabaviti kao i mi ili kako je, primjerice, provela besanu noć jer njezinu bebu muče zubići. U takvim susretima postaje jasno da nas povezuje mnogo više nego što nas razdvaja. Shvaćamo da druge ljude raduju i opterećuju iste stvari koje raduju i opterećuju nas same. Pritom ne mislim da svi postanemo isti, nego prije svega da prihvatimo različitost i pluralnost, komentirala je Tamara Labas.

'Mnogi su ljudi godinama živjeli u međuprostoru'

Važno mjesto za raspravu i susret prema njoj su upravo škole i to ne samo na satovima Etike. Kaže da odgovornost nije samo na državi koja migrante prihvaća, već i na njima te da je važno da upoznaju i poštuju vrijednosti društva u koje dolaze. 

- Danas postoje integracijski tečajevi, što smatram vrlo pozitivnim. U vrijeme gastarbajtera takvih programa nije bilo, a to je bila ozbiljna manjkavost. Mnogi su ljudi godinama, pa čak i desetljećima, živjeli u svojevrsnom međuprostoru, u iluziji da će se uskoro vratiti u domovinu. Njihova su djeca često godinama bila izložena proturječnoj poruci: 'Prilagodi se društvu u kojem živiš, ali nemoj se otuđiti od nas.' Taj double bind je mnogima otežavao izgradnju vlastitog identiteta i osjećaja pripadnosti, smatra naša sugovornica.

Čitanje nas uči empatiji

Tamara Labas smatra da nas upravo čitanje uči empatiji jer nam omogućuje da zakoračimo u tuđe živote i susrećemo druge perspektive. Poražavajući podaci o tome da djeca sve manje čitaju indikator su da nešto treba mijenjati, a Labas smatra da bi mladima čitanje bilo zanimljivo kad bi češće knjige otkrivali zajedno radeći u manjim projektnim grupama i raspravljajući o pročitanom.

- Naravno, školska bi lektira trebala obuhvaćati različite vrste djela – i ona koja zabavljaju, i ona koja se bave s ozbiljnim pitanjima. Moje je iskustvo da mladi ljudi pokazuju veliko zanimanje za zahtjevne teme. Ukazujemo im poštovanje kada vjerujemo da su sposobni suočiti se s njima i o njima promišljati. Dodatno bi ih mogla motivirati mogućnost da jedno djelo sami odaberu, bez straha da će njihov izbor biti proglašen manje vrijednim. Smatram također važnim mladima objasniti zašto nešto uče i kakvu konkretnu vrijednost to znanje može imati za njihov život. Jednako je važno otvoreno im reći da se i mi odrasli često moramo baviti zadacima koji nam nisu uvijek zanimljivi te da se ponekad upravo kroz takve susrete rađa interes za nešto što nam prije nije bilo blisko, komentira Labas.

Kaže da se i sama s velikim zadovoljstvom prisjeća čitanja školske lektire. Više od nastave zanimalo ju je čitanje i posebno dijalog o djelima. Prisjetila se i da je imala učeničku pretplatu za kazalište te da je često odlazila na predstave, što je, kako kaže, ostavilo trajan trag na nju.

Labas smatra da bi učenici trebali čitati više suvremenih djela

Labas smatra da bi učenike trebalo više upoznavati sa suvremenom književnošću, što bi najbolje bilo upoznavanjem s autoricama i autorima. To bi bio kvalitetan kontrast kanonu koji se više obrađuje u školama, iako Labas smatra da je i on itekako vrijedan.

- Povijest književnosti važna je zato što nam pokazuje kako su se tijekom stoljeća razvijale naše vrijednosti i kreativni izrazi. Ona nam pomaže bolje razumjeti sadašnjost. U starijim književnim djelima možemo prepoznati da su ljudi nekada osjećali i razmišljali na način kao i mi. Istodobno nam ta djela otkrivaju i područja u kojima smo se kao društvo promijenili i razvili. Vjerujem da odnos između zabavne i ozbiljne književnosti zapravo nije presudan. Mnogo je važnije da čitanje postane poticaj za radoznao, otvoren i inspirativan razgovor o temama koje nas se tiču, poručuje Tamara Labas.