Lovro i Dorotea sve su razrede prošli s 5,0: U školama previše štrebamo činjenice dostupne u 2 sekunde

Nije mala stvar sve razrede srednje škole završiti s prosjekom 5.0, pogotovo kada se radi o smjerovima u kojima je konkurencija na upisima velika i kriteriji su poprilično visoki. Upravo to pošlo je za rukom Dorotei Borić i Lovri Klanciru – tijekom srednje nisu imali zaključenu nijednu ocjenu osim petice. Oboje su učenici Srednje škole Zlatar, Dorotea je završila gimnazijski smjer, a Lovro smjer tehničar za računalstvo.

- Najvažnija za uspjeh bila mi je disciplina. Motivacija je super za početak, ali ona brzo splasne. Disciplina je ono što me držalo i u danima kada mi se nije dalo učiti. Uz nju bih dodala i dobru organizaciju jer kad unaprijed znaš što trebaš napraviti, puno je manje stresa, otkriva nam Dorotea svoj recept za uspjeh.

Ista dva faktora – disciplinu i dobru organizaciju – ističe i Lovro.

- Do ovoga sam uspjeha došao kontinuiranim radom koji nikako ne može biti toliko učinkovit ako si ne posložimo sve prvo u svojoj glavi, a zatim i na papiru, smatra Lovro.

Kako se uči za savršen prosjek?

Oboje smo ih pitali i imaju li neku posebnu metodu učenja. Lovro kaže da nema, a sličan princip primjenjivao je na svim predmetima – prvo je učio iz bilježnice ili knjige, a za neke bi predmete i napravio skraćene bilješke. Uvijek mu je, naglašava, bio cilj shvatiti ono što čita. Dorotea nam je detaljno prepričala korake učenja koje je prakticirala tijekom srednje.

- Prvo bih temeljito pročitala tekst i svoje bilješke s nastave, a ako bi postojao neki dio koji mi nije bio jasan, ne bih išla dalje dok ga sama sebi ne bih uspjela logički objasniti. Nakon toga bih počela učiti naglas i cijelo gradivo prepričavati 'zamišljenoj osobi'. Shvatila sam da, ako to mogu izgovoriti svojim riječima, onda sam to stvarno i zapamtila. Također, učenje naglas mi je puno pomoglo da ostanem fokusirana i da mi misli ne odlutaju, što je čest problem kod dugog učenja. Što se tiče predmeta poput matematike i fizike, njih sam najviše učila kroz rješavanje što većeg broja zadataka jer se ti predmeti najbolje savladavaju kroz praksu, a ne samo gledanjem u teoriju, navodi Dorotea.

Prisjeća se i da je u prvom i drugom razredu učila jako redovito i zahvaljujući tome stekla dobre temelje. U trećem i četvrtom, kada se i malo više upoznala s radom profesora, nije morala učiti tako često. Međutim, čak i ako bi učila samo prije testa, nije štrebala napamet nego učila s razumijevanjem. I Lovro kaže da ne voli ostavljati stvari za posljednji tren pa je učio redovito. To ga je oslobodilo nervoze prije ispita jer se je pripremao kroz više dana učeći samo pola sata dnevno.

'Uvijek mi je bilo važnije znanje nego ocjena'

Često se govori o pritisku koji učenici osjećaju zbog ocjena i prosjeka 5.0 pa naše sugovornike pitamo i je li njima to bio prevelik teret.

- Iskreno, nisam se previše opterećivala samim prosjekom niti sam dopuštala da mi on stvara pritisak. Moj fokus je uvijek bio na tome da dam sve od sebe. Najmanje bih bila zadovoljna onda kada bih znala da sam mogla bolje od onoga što sam pokazala ili dobila, bez obzira na ocjenu. Upravo je taj stav da težim vlastitom maksimumu i da ne budem zadovoljna polovičnim trudom na kraju prirodno doveo do toga da prosjek bude 5.0. Ocjene su bile samo rezultat toga što sam si sama postavila visoke kriterije i trudila se gradivo savladati najbolje što mogu, kaže nam Dorotea.

Slično govori i Lovro – ni njemu prosjek 5.0 nije stvarao pritisak.

- Znao sam da predanošću radu i željom za strukom mogu postići ono što želim i dobiti odličnu ocjenu, iako mi je uvijek na kraju dana bilo bitnije stečeno znanje nego ocjena, ističe Lovro.

Imali su vremena i za hobije

Uz učenje, oboje su imali vremena i za hobije. Dorotea se bavila mažoret plesom, čak je i položila ispit za trenericu. Iako je iz privatnog razloga morala odustati, to joj je iskustvo, voli reći, dalo veliku disciplinu u radu. Imala je i vremena za druženja, a podrška obitelji i dečka bili su joj posebna motivacija.

- Ključ je bio u tome da se nisam ničega odricala, nego sam samo bila učinkovita dok učim kako bi mi ostalo vremena za drage ljude, kaže Dorotea.

Lovro se, pak, u slobodno vrijeme bavi natjecateljskim dijelom vatrogastva i član je limene glazbe.

-  Mogu reći kako je ponekad znala biti 'gužva' kroz tjedan-dva, posebno ako su se i natjecanja ubacila, ali uvijek je bilo vremena za sve, pa i u tim trenucima. Gotovo uvijek sam imao vremena otići s prijateljima van ili se družiti s rodbinom, kaže Lovro.

'U školama gomilamo činjenice koje možemo naći na mobitelu u dvije sekunde'

Budući da su završili jednu etapu svojega obrazovnog puta, pitamo ih i kada bi imali moć da nešto promijene u našem obrazovnom sustavu, što bi to bilo. Manje štrebanja napamet nepotrebnih informacija koje se zaborave odmah nakon ispita, jasno kaže Dorotea.

- Voljela bih da se više radi na stvarima koje su nam stvarno primjenjive i korisne u životu, a ne da samo gomilamo činjenice koje možemo naći na mobitelu u dvije sekunde. Također, mislim da bi bilo super da nas se više potiče da mislimo svojom glavom i povezujemo gradivo, umjesto da se sve svodi na to tko može nabubati više podataka i samo ih zapisati na papir, veli Dorotea.

Lovro, koji je završio strukovni smjer, razmišlja gotovo isto - smatra da strukovni predmeti znaju biti vrlo korisni, no općeobrazovni su ponekad preopširni.

Ovih dana našim sugovornicima je stiglo i lijepo priznanje Krapinsko-zagorske županije koja je svakog od njih nagradila s 500 eura.

Oboje namjeravaju upisati fakultet

Ali njihov obrazovni put tu ne staje - oboje su pisali državnu maturu i namjeravaju upisati fakultet. Ciljaju visoko, kao i do sada, na neke od najpoželjnijih studija. Lovro planira upisati elektrotehniku na FER-u ili TVZ-u.

- Namjeravam studirati baš to jer je to velikim dijelom moja struka, a diplomirani elektrotehničari su traženi posvuda, kaže Lovro.

- Dugo sam se dvoumila između medicine i logopedije jer me jako privlači rad u zdravstvu, ali je na kraju presudilo to što logopedija nudi specifičan i kontinuiran rad s pojedincem. Na medicini je fokus često na brzoj dijagnostici, dok logopedija omogućuje da pratiš pacijenta kroz cijeli proces rehabilitacije i gradiš odnos s njim. Fascinira me taj proces koji traje mjesecima, gdje vidiš svaki mali pomak i mislim da bi mi to dalo veći osjećaj svrhe u poslu od medicine. Smatram da je komunikacija osnovna ljudska potreba i želim pomagati ljudima da se izraze kako im te poteškoće ne bi bile prepreka u svakodnevnom životu, zaključuje Dorotea.