Što roditelji trebaju učiniti kad saznaju da im se dijete ponaša nasilno? 'Često idu u jedan od dva ekstrema'

Vršnjačko nasilje i dalje je jedan od najzastupljenijih problema u obrazovanju, a osim u učionicama, nažalost prisutno je i izvan škole te na internetu. Jedna majka ove nam je godine ispričala kako su učenici, inače svi odlikaši, izolirali njeno dijete. U jednom slučaju učenici su istukli vršnjaka, poručujući mu da je njegova prijateljica njihovo vlasništvo, a u drugom društvenim mrežama se proširila snimka brutalnog nasilja ispred jedne škole u Zagrebu. 

Iako najviše pate žrtve, nasilnici se često tako ponašaju zbog problema koji su nevidljivi u obrazovanju. Dječji psiholog Matej Čuljak ove godine je za naš portal objasnio da su neka djeca okrutna prema vršnjacima zbog vlastite nesigurnosti ili osjećaja manje vrijednosti. I toj djeci potrebna je pomoć, a roditelji često ne znaju kako postupiti, a ponekad ih je teško uvjeriti da njihova djeca imaju problem.

Roditeljima koji su zabrinuti zbog ponašanja svoje djece pomoći može UNICEF, koji provodi savjetodavnu kampanju protiv nasilja. U njihovom Kutku za roditelje mogu se pronaći korisne informacije i savjeti u izradi kojih sudjeluju inozemni i domaći stručnjaci iz područja psihologije, psihoterapije i razvoja djece.

'Prva reakcija je često nevjerica'

Upravo o toj temi razgovarali smo s voditeljicom Odjela za zaštitu djece u Uredu UNICEF-a za Hrvatsku Martinom Tomić-Latinac. Ona napominje da je roditeljima teško prihvatiti da su njihova djeca nasilna prema drugoj djeci i da takvu vijest mogu doživjeti vrlo osobno. Međutim kako bi se ozbiljno suočili s problemom, ključan prvi korak je da osvijeste da on postoji.

- Prva reakcija je često nevjerica – vjerojatno je riječ o nesporazumu... moje dijete nije takvo... ili sigurno se samo branilo. Ovakva reakcija je razumljiva jer nije lako suočiti se s nečim što se razlikuje od slike koju mi kao roditelj imamo o djetetu kojeg volimo. Važno je da ne ostanemo u poricanju predugo i ne padnemo u zamku negiranja, obrane ili opravdavanja djeteta, jer dijete ostaje bez onoga što mu je tada najpotrebnije - odrasle osobe koja će ga smireno suočiti s posljedicama i pomoći mu da razumije što je napravilo, napominje Tomić-Latinac.

'Tako će naučiti skrivati svoje ponašanje'

I ona podsjeća da iza nasilnog ponašanja često stoji potreba za kontrolom i moći, osjećaj nesigurnosti, pritisak grupe te naučeni obrasci ponašanja ili negativne emocije koje dijete ne zna izraziti na drugi način. To ne znači da je nasilje prihvatljivo, ali razumijevanje pozadine takvog ponašanja povećava šansu da se ono promijeni. 

- Roditelji često odu u jedan od dva ekstrema. Prvi – postanu jako strogi 'suci' i zato što su i sami povrijeđeni takvim saznanjem, usmjereni su na to koliko je dijete pogriješilo i određivanje kazne djetetu. Drugi – postanu 'odvjetnici' svojeg djeteta i traže opravdanja, umanjuju događaj ili odgovornost prebacuju na drugu djecu, školu ili okolnosti. Ni jedno ni drugo ne pomaže. Dijete koje je kažnjeno bez razgovora može naučiti skrivati svoje ponašanje, a dijete čije se ponašanje opravdava može zaključiti da jasne granice ne postoje i da će roditelj uvijek biti tu da riješi njegov problem, priča nam Tomić-Latinac.

Roditelji si trebaju uzeti vremena za razgovor

U toj situaciji roditelj bi trebao biti uz dijete, ali jasno mu reći da je takvo nasilje neprihvatljivo. Predstavnica UNICEF-a predlaže upotrebu rečenica poput 'Volim te i ne mogu prihvatiti ovo što si napravio. Upravo zato ćemo o tome razgovarati'. Razlika između rečenice 'ti si nasilan' i rečenice 'ono što si napravio nanijelo je bol drugom djetetu' vrlo je važna, jer prva djetetu govori tko je, a druga što je učinilo i što može promijeniti.

- Kada roditelj sazna da se njegovo dijete nasilno ponašalo, važno je napraviti nekoliko koraka. Prvo - ne reagirajte odmah u afektu. Uzmite si vremena i pripremite za razgovor. Drugo – razgovarajte s djetetom, usredotočite se da saznate činjenice. Nemojte pristati na djetetove interpretacije 'ma samo sam se šalio' ili 'svi to rade'. Izuzetno je važno da u svim razgovorima s djetetom (i drugima) držite dijete odgovornim za vlastito ponašanje. Nemojte na sebe preuzimati njegovu krivicu i odgovornost te nemojte pred djetetom tražiti izlike i isprike za takvo postupanje. Treće – jasno imenujte ponašanje i posljedice takvog ponašanja s jasnom porukom, savjetuje sugovornica.

'Roditelj treba pomoći djetetu da nauči prepoznavati i imenovati osjećaje'

Četvrti i najvažniji korak je da roditelj dijete potakne na razmišljanje kako preuzeti odgovornost za vlastito ponašanje i popraviti štetu, s ciljem učenja osobne odgovornosti. Ako roditelj na neki način kažnjava dijete, važno je da kazna nije ponižavajuća, zbog čega je važno da se to ne čini u afektu.

- S djetetom treba razgovarati mirno, konkretno o činjenicama i bez vrijeđanja i nasilja. Dobro je postavljati pitanja koja pomažu razumjeti situaciju i utvrditi činjenice. Pitajte što se dogodilo, kako se osjećalo, što je željelo u tom trenutku postići, kako misli da se drugo dijete osjećalo u takvoj situaciji... Važno je ne voditi razgovor kao ispitivanje u kojem je cilj 'uhvatiti' dijete u laži, nego kao razgovor u kojem dijete mora čuti jasnu granicu i dobiti priliku razumjeti posljedice svog ponašanja. Roditelj treba pomoći djetetu da nauči prepoznavati i imenovati osjećaje, prepoznati vlastite 'okidače' (Kada postajem ljut? Kada osjećam da mi u glavi, rukama ili nogama 'kuha'?) i nauči alternativu nasilnom ponašanju – Što mogu napraviti u situaciji kada sam ljut, a prihvatljivo je i ne ugrožava druge oko mene ili imovinu?, priča Tomić-Latinac.

Je li se važno ispričati?

Ona savjetuje da dijete ne treba siliti da postane prijatelj s učenikom prema kojem je bilo nasilno, jer svi prijatelje trebaju birati sami. Međutim roditelji trebaju inzistirati da djeca poštuju drugu djecu i odrasle i da bilo kakvo nasilje nije prihvatljivo. Na kraju razgovora roditelj mora djetetu dati do znanja da će nastaviti pratiti njegovo ponašanje i biti u kontaktu sa školom i drugim roditeljima. Važno je da to ne ostane samo na riječima, već da se doista drže i toga jer je nasilja manje kad odrasli prate što se događa. Pitali smo sugovornicu i treba li inzistirati na tome da se dijete ispriča, na što je odgovorila da isprika ne znači ništa ako nije iskrena. 

- Svatko od nas se može prisjetiti neke situacije kada je čuo iskrenu ispriku i kako se tada osjećao i situacije kada nam je netko formalno rekao 'Žao mi je', ali smo iz ponašanja i načina kako je to osoba rekla jasno vidjeli da to ne misli. Stoga ni dijete ne treba prisiljavati na formalnu ispriku samo zato da bi se odrasli osjećali bolje i pomislili 'problem je riješen'. Može se dogoditi da dijete i samo predloži ispriku. Ponekad zato što uistinu osjeća žaljenje, a ponekad zato što misli da odrasli to od njega očekuju. Važno je tada provjeriti što uistinu misli dijete i kako se osjeća. Podsjetiti ga da isprika ima smisla samo ako je iskrena. Ako gledamo dugoročno i što je djetetu razvojno potrebno, za dijete je puno važnije da razumije što je učinilo, koje su bile posljedice i što konkretno može napraviti da popravi štetu i narušeni odnos, savjetuje naša sugovornica.

Promjena se najčešće ne događa odmah

Što se tiče dugoročnog rješenja problema i promjene ponašanja djeteta koje je bilo nasilno, treba razumjeti da se promjena najčešće ne događa odmah. Sugovornica napominje da djeci koja su se navikla osjećati 'jakima' kroz nadmoć nad drugima treba vrijeme da nauče drugačije načine nošenja s ljutnjom, nesigurnošću, pritiskom grupe ili potrebom za kontrolom.

- Još više vremena potrebno je za razvoj suosjećanja, uvažavanja drugih i osjećaja da odnosi mogu biti sigurni i prijateljski, a ne mjesto dokazivanja moći. Zato samo kazna, osobito ako je ponižavajuća ili izrečena iz ljutnje, rijetko dovodi do stvarne promjene. Ona može samo učvrstiti djetetovo uvjerenje da se odnosi temelje na moći i nadmoći - jači određuje pravila, slabiji se prilagođava. Time odrasli, iako s namjerom da zaustave nasilje, mogu nenamjerno ući u začarani krug nasilja i agresije. Dijete tada ne uči suosjećanje i odgovornost, nego uči da 'tko je jači – taj tlači', da treba biti još oprezniji i skrivati svoje ponašanje, objašnjava Tomić-Latinac.

Zaštita djeteta koje je pretrpjelo nasilje u ovim situacijama treba biti prioritet. S djetetom koje je bilo nasilno treba raditi na kontroli impulzivnosti, razumijevanju posljedica, razvoju suosjećanja i učenju drugačijih načina rješavanja sukoba i zadovoljavanja vlastitih potreba. To se ne može postići bez jasnih i pravednih granica, ali ni bez odraslih koji djetetu pokazuju da vjeruju kako može učiti i mijenjati se.

Kako roditelji trebaju komunicirati s učiteljima?

Ovakve situacije nisu lake ni za roditelje ni za djecu, a ponekad može doći i do nesuglasica u komunikaciji s učiteljima. Zato je važno i roditelje naučiti kako razgovarati s njima. Tomić-Latinac napominje da dok roditelji od škole očekuju da će poštivati upravo način odgoja koji smatraju najboljim za svoje dijete, učitelji očekuju da će ih roditelji podržati u ostvarivanju ciljeva koje su zacrtali ostvariti u razredu.

- Kada je riječ o vršnjačkom nasilju, situacija postaje dodatno složena, upravo zato što roditelj i učitelj mogu zauzeti različite pozicije. Sa školom (učiteljima, nastavnicima i stručnom službom) komunikacija treba biti partnerska, strpljiva i usmjerena na rješenje. Učitelji i nastavnici dijete vide u razredu i u odnosu s vršnjacima, a roditelji ga vide kod kuće, u obitelji i u trenucima kada je možda opuštenije, drugačije ili ranjivije. Zato je jako važan dijalog između učitelja i roditelja te razmjena opažanja. Roditelji mogu školi reći koje promjene vide kod kuće, a važno je da i nastavnici s roditeljima podijele suptilne promjene koje primjećuju u školi, objašnjava voditeljica Odjela za zaštitu djece u UNICEF-u.

Važno je da dijete istu poruku čuje i kod kuće i u školi

Kada roditelj dolazi u školu jer postoji zabrinutost zbog nasilnog ponašanja djeteta, dobro je doći s jasnim, ali suradničkim stavom. To znači pitati što je škola uočila, gdje i kada se ponašanje događa, kako se štiti dijete koje trpi nasilje, kako će se raditi s djetetom koje se ponašalo nasilno i kako će roditelji biti uključeni. Ako je situacija teška ili ozbiljna, razrednik će uključiti stručne suradnike, a roditelji se i sami uvijek mogu obratiti stručnom suradniku, ravnatelju ili drugim odgovornim osobama u školi.

- Suočiti se s time da je vlastito dijete nekome nanijelo bol može biti teško. Roditelji se mogu osjećati posramljeno, ljutito ili napadnuto, pa je prirodno da imaju potrebu braniti dijete. No najkorisnije je zastati i sagledati situaciju na temelju činjenica. Suradnja ne znači da će se roditelji i škola uvijek odmah složiti niti da će sve biti jasno nakon jednog razgovora. U složenim situacijama nasilja razumijevanje onoga što se dogodilo razvija se postupno. Može se dogoditi da netko ne uoči problem na vrijeme ili da pogrešno procijeni situaciju. Zato je važno ne odustati i ne čekati ako roditelj osjeća da podrška nije dovoljna, nego ponovno zatražiti razgovor, uključiti stručnu službu ili ravnatelja i tražiti konkretan plan postupanja, savjetuje sugovornica iz UNICEF-a.

Važno je da dijete istu poruku čuje i kod kuće i u školi te da se roditelji ne svađaju s učiteljima jer kad roditelji i nastavnici razgovaraju s međusobnim uvažavanjem, čak i kada se ne slažu u svemu, djetetu pokazuju da se teške situacije mogu rješavati razgovorom, odgovornošću i zajedničkim traženjem rješenja. Što su odrasli bolji modeli u rješavanju problema, to djeca imaju veću šansu naučiti isto jer promatraju i uče od odraslih. Roditelji ne smiju inzistirati na tome da dobiju osobne informacije o drugoj djeci jer škola mora štititi privatnost svakog učenika i njegove obitelji. Roditelj uvijek ima pravo tražiti plan za svoje dijete, odnosno pitati koji se koraci poduzimaju i kako se prate promjene u njegovom ponašanju.

U iznimnim situacijama predviđeno prebacivanje u drugi razred

Martina Tomić-Latinac naglašava da u slučajevima vršnjačkog nasilja ne preporučuje da razmirice međusobno rješavaju roditelji, posebno ako su emocije vrlo snažne. Najbolje je da razrednik ili osoba iz stručne službe odvojeno razgovara s roditeljima kako bi se izbjegla eskalacija.

Ponekad nažalost ima i situacija u kojima se pokazuje da se samo razgovorom ne može doći do rješenja. U iznimnim situacijama kad postoji rizik da se zlostavljanje u razredu nastavlja ili je dinamika u razredu izrazito narušena, prema dogovoru stručne službe i roditelja te odlukom Učiteljskog vijeća dijete se može prebaciti u drugi razred. Međutim važno je da to ne postane praksa u svakom slučaju vršnjačkog nasilja.

- Mora postojati jasan plan: zašto se to radi, kako će se provesti, kako će se pripremiti djeca (pritom se misli na svu djecu na koju takva odluka ima utjecaja), njihovi roditelji te kako će se nakon toga pratiti sigurnost i ponašanje učenika. Važno je pritom paziti da premještanje djeteta u drugu školu ne postane način prebacivanja odgovornosti iz jednog okruženja u drugo. Ako se ne radi na otklanjanju uzroka nasilnog ponašanja i ako dijete i roditelji ne dobiju stručnu podršku, vrlo je vjerojatno da će se ista ponašanja uskoro ponoviti i u novom okruženju, upozorava Martina Tomić-Latinac.

Da su savjeti za svakodnevne situacije roditeljima najpotrebniji, pokazuju i teme koje su najviše pretraživali u UNICEF-ovom Kutku za roditelje. Najveći interes izazvali su savjeti o postavljanju granica, razvoju odgovornosti i samostalnosti djece, izazovima roditeljstva u adolescenciji te nošenju s roditeljskim stresom i gubitkom kontrole, o čemu smo i razgovarali sa sugovornicom.

Ako si žrtva zlostavljanja ili misliš da se ono događa nekome koga poznaješ, slučaj možeš prijaviti policiji putem aplikacije Red Button na ovoj poveznici. Ukoliko hitno trebaš pomoć ili intervenciju policije, nemoj slati poruku putem ove aplikacije – umjesto toga odmah nazovi policiju na broj 192 ili obavijesti odraslu osobu u koju imaš povjerenje da nazove policiju ili s tobom dođe u najbližu policijsku postaju gdje možeš zatražiti pomoć policije.

Ako ste žrtva nasilja ili zlostavljanja, bilo obiteljskog, vršnjačkog ili od strane treće osobe možete se javiti i Hrabrom telefonu na 116 111 (za djecu), odnosno na 0800 0800 (za mame i tate). Informacije o postupku prijave možete dobiti na besplatnoj i anonimnoj liniji Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja na 116 006 koja je otvorena svaki dan od 0 do 24 sata. Potonja, napomenimo, radi samo s odraslima.

U slučaju da vi ili netko koga znate ima suicidalne misli ili je žrtva cyberbullinga i druge vrste nasilja, možete se obratiti psihološkom centru TESA. Psihološko savjetovanje je dostupno putem telefona za psihološku pomoć na 01 48 28 888 svakog radnog dana od 10 do 22 sata.

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta Nevidljivi u obrazovanju.