Roditelji traže stanove djeci studentima, zovu na faks, za vojsku. Psihologinja: 'U pozadini je...'

Tražim stan za sina brucoša. Taj dio oglasa za stan u jednoj grupi na Facebooku potaknuo je lavinu reakcija. 'Ako je Vaš sin punoljetan, zašto sam ne traži smještaj?', 'Pa dobro kaj sinek ne zna sam smještaj naći?', dio je komentara, dok su drugi ipak stali u obranu oca da nije primjereno komentirati zna li sin sam zvati ili ne te da u konačnici roditelji plaćaju najam. I sam otac napisao je da odgovara za sina i troškove te da želi pronaći dobrog stanodavca koji njegovo dijete neće maltretirati.

U istoj grupi naišli smo na još oglasa gdje roditelji traže stanove za svoju djecu studente ili pak cimere za njih. 'Potreban cimer ili cimerica za brucoša', jedan je od oglasa. Radi se o široj priči koja zapravo traje već godinama. Roditelji s djecom studentima dolaze na upise na fakultete, zovu referade ili čak resornu agenciju s pitanjima oko prijava studija. Šalju i mailove oko vojnog roka. Sve to umjesto svoje punoljetne djece ili barem one blizu punoljetnosti. 

'U pozadini može biti i teško prihvaćanje činjenice da više nemamo kontrolu nad životom svog djeteta'

Kako nam govori profesorica psihologije i predsjednica udruge Hrabri telefon Hana Hrpka, dok je dijete malo, roditelj ima veliku kontrolu nad njegovim životom. Nabraja, stalno je prisutan uz dijete, organizira mu vrijeme, donosi odluke, štiti ga i rješava probleme. Kako dijete odrasta, ta se kontrola prirodno i postupno smanjuje.

- Već u višim razredima osnovne škole, dijete postaje sve samostalnije i roditelj pušta tu kontrolu, te potiče dijete da samo odlazi do dućana, na izvanškolske aktivnosti, do parka s prijateljima. To je dio zdravog procesa odrastanja. Međutim, kod nekih roditelja potreba za kontrolom ostane snažna i onda kada dijete više nije 'dijete', nego odrasla i samostalna osoba. Tada se može dogoditi da roditelj i dalje ima potrebu znati, organizirati, provjeravati, intervenirati i rješavati stvari umjesto njega. To se često može doživljavati kao briga i ljubav, ali u pozadini može biti i teško prihvaćanje činjenice da više nemamo kontrolu nad životom svog djeteta, navodi Hrpka.

Nastavlja, možda se radi i o strahu roditelja da nisu odgojili dovoljno samostalnu i zrelu osobu. Problem nastaje, smatra, kada roditelj počinje preuzimati odgovornosti koje pripadaju odrasloj osobi. To su dogovori na preglede, zvanje fakulteta i poslodavaca, traženje posla ili stana, rješavanje administrativnih obveza ili intervencije kada se pojavi neki problem.

- Iako je 'dijete' sasvim sposobno to učiniti samo. Roditeljstvo je zapravo proces u kojem se roditeljska kontrola postupno pretvara u povjerenje. Što je dijete starije, to bi roditelj trebao imati manje potrebe kontrolirati te imati više povjerenja u ono što je tijekom godina u dijete ulagao, što ga je naučio i dati mu priliku da to pokaže i da se ostvari, ističe Hrpka.

'Roditelj mora prihvatiti da više ne može i ne treba upravljati životom svog odraslog djeteta'

Upravo nam je jedna maturantica nedavno rekla kako misli da je veći problem u roditeljima koji ne vjeruju svojoj djeci da će neki posao obaviti dobro. Zato psihologinju pitamo ako neki roditelj ima želju na ovakav način brinuti se za dijete, kako mu pomoći da otpusti taj osjećaj i zadatak prepusti svojoj djeci.

- Mislim da je važno da roditelj prvo prepozna što se događa u njemu samome. Ponekad iza potrebe da sve napravimo umjesto djeteta nije samo briga, nego i teškoća da se odreknemo kontrole. Roditelj mora prihvatiti da više ne može i ne treba upravljati životom svog odraslog djeteta. Tu je važno povjerenje. Prije svega povjerenje u dijete, ali i povjerenje u sebe kao roditelja. Roditelji trebaju vjerovati da su dobro odradili svoj posao. Ako smo dijete godinama učili odgovornosti, davali mu prilike da odlučuje, rješava probleme i uči iz pogrešaka, onda trebamo imati povjerenja da smo ga odgojili u osobu koja se može brinuti o sebi, odgovara Hrpka.

Nastavlja, sve to ne znači prestati biti roditelj, nego pronaći novu ulogu. Umjesto vođenja, odlučivanja i rješavanja problema, roditelji mogu biti podrška, potaknuti na promišljanje, kazati rečenicu 'Ako zapneš, tu sam', podijeliti svoje iskustvo ili pomoći ako dijete naiđe na stvarnu prepreku.

- Ali postoji velika razlika između toga da roditelj pomogne djetetu pronaći stan i toga da roditelj sam zove stanodavce, dogovara razgledavanja i pregovara umjesto njega. Isto vrijedi za fakultet, posao, administraciju i druge životne obveze. Odrastanje podrazumijeva postupno preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Roditelj treba naučiti izdržati vlastitu nelagodu kada vidi da 'dijete' nešto radi drugačije, sporije ili možda pogriješi. Pogreška odraslog djeteta nije dokaz da smo kao roditelji zakazali. Ona je dio njegova iskustva i učenja, kaže Hrpka.

'Na kraju roditeljskog puta nije cilj imati dijete koje nas još uvijek treba za sve'

Ranije nam je norveški profesor kazao kako bi najbolje rješenje situacije gdje roditelji zovu na fakultete umjesto studenata bio dijalog s roditeljima koji su očito u brizi. 'Oni rade nešto u ime svojih studenata, a tako ih vjerojatno i osramote. To je izazov i problem, srećom kod nas još ne', kazao je lani Reidar Lyng. Psihologinja napominje da se samostalnost razvija kroz male odluke, pokušaje, pogreške, rješavanje problema i suočavanje s posljedicama vlastitih postupanja i odluka.

- Ako roditelj stalno rješava probleme umjesto mladog čovjeka, on mu zapravo oduzima priliku da razvije osjećaj kompetentnosti i povjerenja u sebe, ali i da 'izvježba' sve te vještine od komunikacije do pregovaranja. Mladi čovjek treba iskustvo da bi mogao reći: 'Mogu ovo sam.' Ako mu roditelj stalno šalje poruku da će on to napraviti bolje, brže ili sigurnije, 'dijete' može početi sumnjati u vlastite sposobnosti, savjetuje Hrpka.

Pitamo je i može li u budućnosti postojati razlika između mladih koji ovakve zadatke obavljaju sami i onih kojima to čine roditelji. Odgovara, može, osobito ako takav obrazac traje dugo i obuhvaća velik dio svakodnevnog funkcioniranja. Mladi koji imaju priliku sami donositi odluke, rješavati probleme i nositi se s posljedicama svojih odluka, ističe, razvijaju praktične životne vještine i osjećaj osobne učinkovitosti.

- To ne znači da će mlada osoba kojoj roditelji pomažu nužno biti manje sposobna ili manje uspješna. Puno toga ovisi o tome koliko je pomoć česta, u kojoj dobi se pruža i može li mlada osoba preuzeti odgovornost kada je to potrebno. Najvažnije je da roditelj prepozna trenutak kada pomoć više nije pomoć. Ako radimo nešto umjesto djeteta što ono može napraviti samo, kratkoročno mu možda olakšavamo život, ali dugoročno mu možemo oduzeti priliku da razvije samostalnost. Roditeljstvo je proces u kojem se kontrola postupno zamjenjuje povjerenjem. Na kraju roditeljskog puta nije cilj imati dijete koje nas još uvijek treba za sve, nego odraslu osobu za koju možemo reći: 'Vjerujem ti. Znam da ti to možeš.', zaključuje Hrpka.