FOTO Dok se Hrvati kuhaju na 40, ovi studenti pobjegli su na 14 stupnjeva: Ali pazite što rade

Četveročlano društvo iz Splita trenutačno se nalazi na biciklističkoj ekspediciji duž Islanda. U Reykjaviku je danas 14 °C, dok je u Splitu neki dan izmjerena najviša temperatura u povijesti mjerenja, 40 °C. Put su započeli 4. kolovoza, a trebali bi ga dovršiti 26. kolovoza. Putuju potpuno samostalno, opremu nose na biciklima, spavaju u šatorima i svakodnevno se suočavaju s vjetrom, kišom, hladnoćom i velikim udaljenostima.

Riječ je o jednoj djevojci i trojici mladića. Valentina Vrandečić studentica je strojarstva na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, a Karlo Blašković studira računarstvo na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Šimun Vrsalović također je na računarstvu, ali na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva, dok Kažimir Mužinić radi 'na dalekom sjeveru Finske'.

'Mama je vjerojatno zabrinuta svaki dan, ali šaljemo joj slike da joj bude lakše'

Cijelu priču 'zakuhao' je upravo 25-godišnji Kažimir. Ideju za ovu avanturu dobio je gledajući dokumentarac o bicikliranju Islandom.  

- Privukli su me lijepi pogledi i izazov puta pa sam nagovorio Šimuna, a onda su nam se pridružili Valentina i Karlo. Inače se ne bavim se bicikliranjem, za ovaj put počeo sam trenirati dva do tri mjeseca prije u nadi da će mi to koliko-toliko pomoći. Na biciklima provodimo od pet do deset sati, ovisno o udaljenosti. Jedemo što skuhamo u kampovima, a spavamo u šatoru kad vrijeme dopusti. Najveći izazov mi je veličina šatora, pošto je dizajniran za Talijane, a ja sam visok 192 centimetra. Za najteži trenutak do sad izdvajam drugi dan, kada smo odlučili biciklirati otprilike 150 kilometara, a nakon 70 nas je ulovila gusta magla i vjetar. Pedalirali smo uz kraj ceste u nadi da nas kamion neće pregaziti, pošto oni voze 120km/h u magli bez svjetala, priča nam Kažimir.

Njegova je obitelj, kaže, ona ovu ideju reagirala 'normalno'. Znaju da je navikao na ekstremne uvjete. Isto je i s Karlovom, ali i Šimunovim.

- Obitelj i prijatelji su generalno navikli na moje avanture i zgode tako da nisam imao nekih problema oko toga smijem li učiniti nešto ovako. Moja mama je vjerojatno zabrinuta svaki dan, ali šaljemo joj slike tako da joj bude lakše, kaže Šimun.

Planiranje, veslanje, triatlon... Valentina ima iskustva

S druge strane, Valentina nam priča da je njezina okolina pomalo šokirana odlukom nje i njezinog društva da se upuste u ovakvu avanturu. Kada su čuli za ideju, prijateljima nije bilo jasno 'zašto i kako', ali uvjerljivo najteže bilo je - roditeljima.

- Osim što im nije jasno, još se i brinu, ali isto tako nas i najviše podržavaju. Prate svaki korak, pomažu koliko mogu, a i navikavali smo ih kroz godine na sve 'gore'. Ipak, mislim da su sami 'krivi' jer su nas oni tako odgojili. Odgojena sam u planinarskoj obitelji, što mi je donijelo puno iskustva u preživljavanju vani, a zadnjih par godina bavim se i veslanjem i triatlonom, što mi daje kondiciju, tako da se nisam morala puno pripremati po tom pitanju, objašnjava Valentina.

Najveći izazov bio joj je kupiti svu prikladnu opremu, jer do sada nisu biciklirali ovoliko dugačkim rutama.

- Šimun i ja smo već odradili četverodnevna putovanja Zagreb-Ljubljana-Zagreb i Zagreb-Budimpešta, ali na običnim glomaznim biciklima i s običnom opremom. Za ovo nam je trebala određena vrsta bicikla, puno nosača, odjeća, šatori. Oprema mora bit lagana, izdržljiva, vodootporna, udobna... Mjesecima smo rješavali sve moguće logističke probleme. Ukupna ruta ima 1.400 kilometara i 9.000 metara nadmorske visine uz teret od 25 do 30 kilograma, a mi smo za nju uzeli 20 dana. U prosjeku to ispada 70 kilometara na dan, što ne zvuči puno. Problem je u tome što vrijeme ponekad ne dozvoljava vožnju, što znači da neke dane vozimo od 0 do 30, a neke debelo preko 100 kilometara. Jedan od većih problema su i bolovi zbog dugotrajnog sjedenja na biciklu, navodi Valentina.

'Kroz sve se može proći, kiša, vjetar, hladnoća, no ako se pojavi glad...'

Karlo se u ovu avanturu odlučio upustiti jer se inače bavi trčanjem, a bicikliranje mu je van zone komfora.

- Pa sam rekao da bi bila baza to napraviti. Najveći izazov mi je jak vjetar koji nas uopće nije milovao otkako smo na putu. Uvijek se nekako potrefi da puše ravno u nas, što nam dosta otežava vožnju i čak nas tjera da stanemo prije planiranog odredišta. Najteži trenutak dosad po meni je bio drugi dan kada se uz vjetar i kišu stvorila magla koja je bila dovoljno gusta da se reže nožem, što je stvorilo dodatan strah od vozača koji su jurcali kroz tu maglu, kaže Karlo.

Šimun navodi da im plan zna pomrsiti i - glad. Ipak, najveći izazov i za njega predstavlja vjetar.

- Ujutro i navečer jedemo u kampovima, dok po putu jedemo energetske čokoladice i banane, one rastu na Islandu. Glad je najbitniji faktor kod uništavanja plana, kroz sve se može proći; kiša, vjetar, hladnoća, no ako se pojavi glad, sve pada u vodu. Najveći izazov po meni su vjetar i uzbrdice, obje stvari koje sam podcijenio. Vjetar stvarno može biti jak, do te mjere gdje smo jedan dan dva sata gurali bicikle jer se fizički nije moglo na njima sjediti. Mene je naime otpuhalo s bicikla u jarak kraj ceste, ali sve je bilo u redu. Uzbrdice s druge strane su lagane kad vam bicikla teži 11 kg, ali sa svom opremom, vodom i hranom ta brojka brzo skače do čak 33 kilograma. Najteži trenutak na putu je bio drugi dan kad je pala magla, a ispred sebe vidite samo cestu koja ide uzbrdo u nedogled. Vjetar i kiša udaraju u prsa, auti i kamioni prolaze kraj vas, i uz to sve još se pojavi i glad. 70 kilometara iza nas, a čeka nas još toliko. Ali uspjeli smo, svaka čast nama, zaključuje Šimun.