Posvojenu djecu stigmatiziraju pri odabiru srednje: 'Odluka se treba temeljiti na objektivnoj procjeni'

Godišnje se u prosjeku u Hrvatskoj posvoji 164 djece, pokazuju podatci za posljednjih pet godina. Kako je u Hrvatskom saboru u ožujku istaknuo ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Alen Ružić, jedna od većih prepreka bržem posvajanju jesu predugi sudski procesi. Za djecu sa zdravstvenim i razvojnim teškoćama, djecu školske dobi i za posvojenje više braće i sestara zajedno teže se pronalazi prikladni posvojitelj, rečeno je. U ožujku je 305 djece imalo ispunjene uvjete za posvojenje, dok je u u registru potencijalnih posvojitelja bilo upisano njih 1.217.

'Takva iskustva mogu dodatno otežati integraciju posvojene i udomljene djece u školsku sredinu'

Jednom kada djeca budu udomljena ili posvojena, čeka ih uklapanje u novu sredinu, pa tako i onu školsku. Pritom stigmatizacija djece koja su posvojena ili udomljena još uvijek nije zaobilazna. Kao i u raznim drugim životnim područjima i situacijama, tako i predrasude odnosno stavovi prema posvojenoj i udomljenoj djeci proizlaze iz nedostatka informiranosti i razumijevanja njihovih okolnosti odrastanja i životne situacije koja je prethodila posvojenju ili udomiteljstvu, govore nam iz Adopte, udruge za potporu posvajanju.

- Doživljaj i odnos okoline nerijetko se veže isključivo na njihov status posvojenog ili udomljenog djeteta, ali tu treba naglasiti kako to nije jedina okolnost koja definira svako pojedino dijete. Pri tom se zanemaruju sve druge njihove osobine, individualne sposobnosti, interesi i postignuća. Takav neinformirani pristup vodi prema isključivim reakcijama, komunikaciji i ukupnom ponašanju vršnjaka, a često i odraslih. Komunikacijski gledano, posvojeno ili udomljeno dijete odjednom se nađe u 'suženom prostoru', pod pritiskom, u kojem ne može ravnopravno sudjelovati već se mora 'braniti' od reakcija koje sežu od neprimjerenih pitanja i komentara, preko stigmatizacije, etiketiranja i agresivnosti do različitih oblika i intenziteta izolacije i isključivanja iz društva i aktivnosti, kaže nam izvršna direktorica Adopte Dubravka Marušić, diplomirana defektologinja-socijalna pedagoginja.

Izdvaja, vršnjaci ili odrasli ponekad pretpostavljaju da su posvojena i udomljena djeca 'problematična', da su ih biološki roditelji napustili zato što nisu bila željena ili da nužno imaju ozbiljne poteškoće u ponašanju i učenju. Dodatnu nelagodu, nastavlja, mogu stvarati školski zadaci koji pretpostavljaju tradicionalnu obiteljsku strukturu ili razgovori o najranijem djetinjstvu, ako nisu dovoljno osjetljivo pripremljeni.

- Najčešći komentar posvojenoj djeci je da njegovi posvojitelji nisu njegovi 'pravi' roditelji, što jasno dokazuje nerazumijevanje različitosti i ravnopravnosti obitelji neovisno o načinu njihova nastanka. Takva iskustva mogu dodatno otežati integraciju posvojene i udomljene djece u školsku sredinu te povećati rizik od socijalne isključenosti i vršnjačkog nasilja te neprilagođenog i nedovoljno senzibiliziranog pristupa od strane učitelja. Stavovi učitelja, stručnih suradnika i učenika stoga nisu samo pitanje opće kulture prihvaćanja različitosti, već mogu predstavljati važan zaštitni ili rizični čimbenik za dobrobit djeteta, opisuje Marušić.

'Djeci je često lakše potražiti pomoć od osobe s kojom već imaju izgrađen odnos povjerenja'

Zanima nas kome je najbolje da se posvojeno dijete obrati u školi ako naiđe na problem, na primjer, s vršnjacima. Marušić veli kako je najvažnije obratiti se odrasloj osobi u koju ima povjerenja. Nabraja, to može biti razrednik, stručni suradnik poput psihologa, pedagoga ili socijalnog pedagoga, neki drugi nastavnik, ovisno o organizaciji škole i ekipiranosti stručne službe.

- Djeci je često lakše potražiti pomoć od osobe s kojom već imaju izgrađen odnos povjerenja nego od one koja je formalno zadužena za rješavanje problema. Važno je da škola reagira pravovremeno i ozbiljno, osobito ako se radi o zadirkivanju, isključivanju ili vršnjačkom nasilju povezanom s činjenicom da je dijete posvojeno ili udomljeno. Međutim, ključ nije u reaktivnom odnosu već u prevenciji, edukaciji i senzibilizaciji odnosno u kreiranju školske klime koja promovira učenje o različitostima, njihovo puno razumijevanje i stil komunikacije koji odražava uključivost u svim odnosima, kako među učenicima tako i u odnosu s učiteljima, ističu iz Adopte.

'Odluka o izboru srednje škole trebala bi se temeljiti na objektivnoj procjeni, a ne na predrasudama'

Primjećuju li i da posvojena i udomljena djeca imaju poteškoća pri odabiru srednje škole? Nažalost, navodi Marušić, ponekad se susreću s nižim očekivanjima okoline prema posvojenoj i udomljenoj djeci. Ako dijete ima određene razvojne, emocionalne ili obrazovne poteškoće, opisuje, može se dogoditi da ga se prerano usmjerava prema manje zahtjevnim obrazovnim programima, bez dovoljno razmatranja njegovih interesa, potencijala i mogućnosti razvoja.

- Odluka o izboru srednje škole trebala bi se temeljiti na objektivnoj procjeni sposobnosti, motivacije i podrške koja je djetetu dostupna, a ne na predrasudama vezanima uz činjenicu da je posvojeno ili udomljeno. Kao i sva druga djeca, ona imaju pravo na visoka, ali realna očekivanja te na priliku da razviju svoje potencijale. Dodatno treba napomenuti, ako se primjećuju određeni znakovi teškoća na emocionalnom, ponašajnom ili obrazovnom području, jako je važno provesti stručnu procjenu djeteta, kako bi mu osigurala adekvatna podrška i tretman, odgovara Marušić.

'Djeca i mladi također nemaju dovoljno prilika upoznati se s različitim iskustvima odrastanja'

Pitamo i jesu li obrazovni djelatnici uopće dovoljno educirani o tome kako pomoći posvojenoj i udomljenoj djeci. Marušić odgovara kako su pomaci vidljivi posljednjih godina, no da još uvijek postoji prostor za dodatnu edukaciju.

- Većina obrazovnih djelatnika pokazuje dobru volju i želju da pomogne, ali tijekom inicijalnog obrazovanja često ne dobivaju dovoljno znanja o specifičnim potrebama djece koja su prošla iskustvo odvajanja od biološke obitelji, institucionalne skrbi, zanemarivanja ili traume. Osim učitelja i stručnih suradnika, djeca i mladi također nemaju dovoljno prilika upoznati se s različitim iskustvima odrastanja. Ne znaju što znači odrastati u ustanovi ili udomiteljskoj obitelji, koje okolnosti mogu dovesti do izdvajanja djeteta iz obitelji te po čemu se razlikuju udomiteljska i posvojiteljska obitelj. Kada nemaju pouzdane informacije, osjetljive teme lako postaju prostor za pretpostavke, stereotipe, podrugivanje pa čak i vršnjačko nasilje. No, jako je važno istaknuti naše iskustvo da mladi često pokazuju interes za iskustva vršnjaka iz različitih obiteljskih okruženja, ali ne znaju kako postaviti pitanje ili razgovarati o temi na primjeren način. Zato smo tu mi koji im možemo pomoći i primjereno ih usmjeriti, napominje Marušić.

Objašnjava kako je važno razvijati pristup koji nije usmjeren samo na teškoće, nego i na razumijevanje otpornosti i snaga koje ova djeca često razvijaju. Edukacije o traumi, privrženosti, razvojnim potrebama djece te inkluzivnim praksama mogu značajno pomoći nastavnicima i stručnim suradnicima, ističe. Istodobno je potrebno aktivno raditi s učenicima s ciljem razvijanja njihovih znanja, socijalno-emocionalnih vještina i izgradnje boljih odnosa s vršnjacima, naglašava.

- Sustavnim informiranjem i senzibilizacijom učenika moguće je poticati razumijevanje različitih obiteljskih iskustava, razvoj empatije i tolerancije te smanjivati predrasude i rizik od socijalne isključenosti. Istodobno, edukacijom učitelja i stručnih suradnika jačaju se njihove kompetencije za prepoznavanje specifičnih potreba djece s iskustvom alternativne skrbi i pružanje odgovarajuće podrške. U tom smislu ADOPTA već godinama provodi projekte iz ciklusa 'Šarene škole' u školama širom države. Upravo je pri završetku projekt 'Šarene škole – koje djeca vole', koji ADOPTA provodi u partnerstvu s Osnovnom školom Đure Prejca Desinić i s Hrvatskim zavodom za socijalni rad. Proveden je ciklus od četiri tematske radionice za učenike šestih i sedmih razreda, usmjerene na teme poput jednakopravnosti, socijalne uključenosti, prihvaćanja različitosti, nenasilne komunikacije i razvoja empatije, edukativna radionica za učitelje te se planira provedba online okruglog stola 'Obrazovne poteškoće djece s iskustvom odrastanja u alternativnoj skrbi'. Okrugli stol predstavlja priliku za dijalog stručnih radnika iz odgojno-obrazovnog i sustava socijalne skrbi o načinima na koje škole mogu pomoći u razvoju tolerantnijeg školskog okruženja, a time i društva u cjelini. Projekt polazi od ključne pretpostavke: dijete ne može birati okolnosti u kojima je rođeno ni iskustva koja je doživjelo u ranoj dobi, ali odrasli i zajednica mogu i imaju odgovornost utjecati na to hoće li se u školi osjećati prihvaćeno, sigurno i vrijedno, opisuje Marušić.

'Roditelji mogu učiniti mnogo kroz stvaranje stabilnog, predvidljivog i podržavajućeg okruženja'

Može se dogoditi i da dijete prije udomljavanja ili posvojenja doživi traumu. Kako se to može odraziti na školovanje i što roditelji mogu učiniti?

- Traumatska iskustva mogu utjecati na regulaciju emocija, povjerenje prema odraslima, socijalne odnose, koncentraciju i školski uspjeh. Važno je pritom naglasiti da svako dijete reagira drugačije te da ne razvijaju sva djeca iste poteškoće. Roditelji mogu učiniti mnogo kroz stvaranje stabilnog, predvidljivog i podržavajućeg okruženja. Korisno je održavati otvorenu komunikaciju sa školom kako bi nastavnici razumjeli djetetove potrebe, uz poštivanje privatnosti i dostojanstva djeteta. Ako postoje izraženije teškoće, preporučljivo je, bez odgode, potražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje djece, odnosno stručnjaka odgovarajućeg profila ovisno o vrsti teškoća prisutnih kod djeteta. Rano prepoznavanje poteškoća i pravodobna podrška mogu značajno pridonijeti djetetovoj dobrobiti i uspjehu u školi, ali i roditeljima u njihovoj odgojnoj ulozi, ističe Marušić.

'Škola može imati iznimno važnu zaštitnu ulogu u životu ove djece'

Zaključuje, status posvojenog ili udomljenog djeteta sam po sebi ne bi trebao predstavljati problem ili tabu temu. Problem izvire iz neinformiranosti i nedostatne senzibiliziranosti na potrebe i teškoće posvojene i udomljene djece, kao i druge djece s iskustvom odrastanja u alternativnoj skrbi, napominje, a nastaje kada okolina reagira stereotipima, nerazumijevanjem, isključivanjem ili stigmatizacijom.

- Škola može imati iznimno važnu zaštitnu ulogu u životu ove djece. Umjesto da ih promatramo kroz njihovu prošlost, potrebno je prepoznati njihove sposobnosti, interese, motivaciju i sve razvojne potencijale. Upravo takav pristup najviše pridonosi njihovom uspjehu i dobrobiti, zaključila je Marušić.

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta Nevidljivi u obrazovanju.