Trećina učenika ne bi se družila s LGBT+ kolegama: 'Ako škola šuti, internet neće'
LGBT+ zajednica | foto: Canva, Pixabay
Iza svakog podatka krije se mlada LGBT+ osoba koja zbog toga može biti stigmatizirana ili izbačena iz društva. To je njihov razred, ističe sugovornica
Gotovo trećina učenika (32 posto) odgovorila je da je homoseksualnost neka vrsta poremećaja ili bolesti, dok više od 60 posto smatra da osobe homoseksualne orijentacije ne bi trebale to isticati u javnosti. Oko 50 posto smatra da osobama homoseksualne orijentacije ne treba dopustiti posvajanje djece, a više od trećine učenika smatra da bi se osjećalo nelagodno u društvu osoba homoseksualne orijentacije te da im nije svejedno koje su seksualne orijentacije njihovi prijatelji.
Pokazao je to četvrti val istraživanja koje se provodi od školske godine 2009./2010. Ovoga puta istraživanje su u suradnji proveli znanstvenici s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu te Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci, pod vodstvom profesora Nikole Bakete. U istraživanju su ispitani učenici završnih razreda strukovnih škola i gimnazija iz 75 nasumično odabranih razreda.
'Brojna istraživanja upozoravaju na utjecaj takozvane manosfere i online sadržaja'
- Nažalost, ne iznenađuju nas podatci, iako nas zabrinjava njihov opseg, a posebno pogoršanje u odnosu na prethodno istraživanje iz 2021. godine. Važno je pritom pogledati malo dublje u rezultate. Ne možemo jednostavno zaključiti da su 'mladi postali homofobni', jer postoje velike razlike među različitim skupinama mladih. Djevojke imaju značajno pozitivnije stavove prema homoseksualnim osobama od mladića na svih osam ispitivanih tvrdnji. Pozitivnije stavove imaju i gimnazijalci, dok su najnegativniji među učenicima trogodišnjih strukovnih škola. Slične razlike između mladića i djevojaka pojavljuju se i kod stavova o rodnoj ravnopravnosti, odgovara nam Daniel Martinović iz Duginih obitelji, organizacije civilnog društva koja aktivno djeluje na zaštiti i unapređenju prava LGBTIQ osoba u Hrvatskoj.
Iz njihove perspektive, ističe, podatci su još zabrinjavajući. Navodi, u istraživanju se 32 posto učenika u potpunosti slaže s tvrdnjom da je homoseksualnost neka vrsta poremećaja ili bolesti, dok se dodatnih 19,3 posto s tom tvrdnjom slaže. Dakle, ukupno 51,3 posto maturanata slaže se ili u potpunosti slaže s tom tvrdnjom. Autori istraživanja zato i navode da oko polovice učenika homoseksualnost smatra nekom vrstom poremećaja ili bolesti.
- To se uklapa i u ono što posljednjih godina vidimo u drugim europskim zemljama. Brojna istraživanja upozoravaju na utjecaj takozvane manosfere i online sadržaja koji među dijelom mladića promoviraju vrlo tradicionalne modele muškosti, antifeminističke stavove te negativne stavove prema lgbtiq osobama. Ne možemo iz ovog istraživanja tvrditi da su TikTok ili društvene mreže uzrok ovakvih rezultata, ali ne možemo zanemariti ni činjenicu da današnji adolescenti odrastaju u bitno drugačijem informacijskom okruženju od generacija prije njih. Uz to, lgbtiq osobe, trans osobe, migranti i druge manjine posljednjih godina često postaju pogodne mete različitih političkih i društvenih aktera. Umjesto razgovora o ekonomskim nejednakostima, stanovanju, uvjetima rada, dostupnosti obrazovanja i drugim konkretnim problemima s kojima se mladi susreću, lakše je stvarati kulturne sukobe i tražiti krivce među manjinskim skupinama. Mladi nisu izolirani od takvih poruka, objašnjava Martinović.
Izdvojeni članak
Izdvojeni članak
Pride u Splitu posvetili učenicima: 'Škola ne smije biti mjesto preživljavanja'
U Splitu će se u subotu 27. lipnja održati 15. Povorka ponosa. Posvećen je ulozi škole u oblikovanju sigurnijeg i pravednijeg društva.
15:51 145 d 24.06.2026
'To već govori o ozbiljnoj stigmatizaciji samih lgbtiq osoba'
Iz Duginih obitelji nastavljaju kako ih posebno zabrinjava što ovdje više ne govorimo samo o protivljenju određenim pravima LGBT+ osoba.
- Jedno je imati negativan stav prema, primjerice, pravu istospolnih parova na posvajanje. Nešto sasvim drugo je kada 51,3 posto maturanata homoseksualnost smatra poremećajem ili bolešću, 49,1 posto smatra da bi trebalo zabraniti javne istupe homoseksualnih osoba zbog navodnog lošeg utjecaja na mlade, a 30,1 posto da bi homoseksualnim osobama trebalo zabraniti rad s djecom. To već govori o ozbiljnoj stigmatizaciji samih lgbtiq osoba, ističe Martinović.
Često nam se u društvu čini kako su negativni stavovi prema LGBT+ osobama izraženi među starijima te da su mladi otvoreniji. Kako promijeniti negativne stavove među mladima?
- Prvo moramo prestati promatrati mlade kao jednu homogenu skupinu. Ovo istraživanje upravo pokazuje da to nisu. Stavovi djevojaka nisu jednaki stavovima mladića, kao što nisu jednaki ni stavovi gimnazijalaca i učenika trogodišnjih strukovnih škola. Ako želimo nešto promijeniti, prvo moramo razumjeti gdje postoje najveći problemi i zašto. Ne mislimo da je rješenje mladima jednostavno reći da imaju 'pogrešne stavove'. Potrebno je stvarati prostor u kojem mogu razgovarati, provjeravati informacije, upoznavati ljude različite od sebe i razvijati kritičko mišljenje, objašnjava Martinović.
'Ako škola o tim temama šuti, internet sigurno neće'
Da trebamo prestati računati na to da će predrasude nestati same od sebe smjenom generacija, smatra Nataša Vajagić iz Centra za građanske inicijative Poreč gdje, između ostalog, štite i promoviraju ljudska prava i aktivno građanstvo. Tolerancija se ne nasljeđuje po godištu, ona se uči, govori Vajagić.
- A ako škola o tim temama šuti, internet sigurno neće. Ako mlada osoba godinama sluša da su LGBTIQ+ osobe prijetnja obitelji, da je seksualna orijentacija drukčija od heteroseksualne nešto što se ne treba 'isticati' i da razgovor o LGBTIQ+ temama predstavlja nametanje neke ideologije, a škola joj pritom ne ponudi znanje i prostor u kojem će te poruke kritički propitati, odakle očekujemo da dođe promjena? Iz našeg rada s mladima znamo da razgovor djeluje. Kada im omogućite da pitaju bez straha da će ih netko ismijati, kada razgovarate o konkretnim situacijama iz njihova života i kada dobiju provjerene informacije, oni vrlo ozbiljno propituju vlastite stavove. Zato nije dovoljno mladima reći 'budite tolerantni'. Treba ih naučiti prepoznati stereotip, manipulaciju, dezinformaciju i govor mržnje, bez obzira dolaze li iz TikTok videa, političkog govora, propovijedi, obiteljskog razgovora ili razredne Viber grupe, objašnjava Vajagić .
Ovi podatci ne iznenađuju ih, već itekako zabrinjavaju. Godinama rade sa srednjoškolcima i srednjoškolkama te vide kako mladi nisu automatski tolerantniji samo zato što su mladi ili zato što su im informacije lako dostupne. Predrasude ne nestaju same od sebe, ističe Vajagić.
- One se uče, prenose i, ako im se sustavno ne suprotstavljamo, vrlo uspješno reproduciraju. Mladi odrastaju u društvu u kojem posljednjih godina svjedočimo snažnoj retradicionalizaciji i organiziranom antirodnom djelovanju. LGBTIQ+ prava, rodna ravnopravnost, seksualni odgoj i reproduktivna prava kontinuirano se predstavljaju kao nekakva prijetnja djeci, obitelji ili 'tradicionalnim vrijednostima'. Dio konzervativnih i crkvenih aktera također promovira model obitelji i seksualnosti u kojem se heteroseksualni odnosi postavljaju kao norma, a LGBTIQ+ osobe i odnosi kao odstupanje od nje. Sve te poruke ne ostaju negdje izvan škole. Mladi ih čuju i donose sa sobom u učionice. Danas tome treba dodati i društvene mreže. Algoritmi mladima mogu vrlo brzo servirati čitav ekosustav sadržaja u kojem se mizoginija, homofobija i transfobija predstavljaju kao humor, 'zdrav razum', bunt protiv političke korektnosti ili povratak navodno prirodnim odnosima između muškaraca i žena. Zato nas ne iznenađuje da takvi stavovi postoje. Ono što bi nas trebalo šokirati jest da gotovo trećina mladih 2026. godine homoseksualnost smatra nekom vrstom bolesti ili poremećaja. To više nije pitanje vrijednosnog ili političkog stava. To je činjenično netočna tvrdnja, kaže Vajagić.
Izdvojeni članak
LGBT+ studenti još se moraju skrivati: 'Plakati nam budu trgani. No, postajemo borbeniji'
'Nije ugodno kada plakati za neke naše događaje budu trgani. (...) Unatoč tome, imam osjećaj da naša zajednica postaje samo aktivnija i borbenija.'
09:59 178 d 23.05.2026
Izdvojeni članak
'Ministarstvo bi o ovim temama moralo imati jasan i čvrst stav'
Naše sugovornike pitamo što bi po njima nakon ovakvih rezultata trebale poduzeti škole i resorno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih. Iza svakog ovog podatka ipak se krije mlada LGBT+ osoba koja zbog toga može biti stigmatizirana ili izbačena iz društva. Primjerice, u 2023. godini pisali smo kako je 20 posto LGBT učenika doživjelo verbalno nasilje od nastavnika u srednjoj školi.
- Ovi rezultati ne traže još jednu jednokratnu kampanju, nego sustavan odgovor. Škola ne može biti mjesto u kojem se uči matematika i gramatika, a pitanja ljudskih prava, diskriminacije, seksualnosti i života u demokratskom društvu ostaju na margini. Škola nije dužna učenicima i učenicama govoriti što moraju misliti. Ali jest dužna razlikovati činjenicu od dezinformacije i osigurati obrazovanje utemeljeno na znanosti i ljudskim pravima. Potrebno je sustavno, kontinuirano i dobno primjereno obrazovanje o ljudskim pravima, seksualnosti, rodnoj ravnopravnosti, seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu, diskriminaciji, odnosima i nasilju. Ne jedno predavanje godišnje, ne projekt koji će provesti nekoliko zainteresiranih škola i ne sustav koji ovisi o tome postoji li u nekoj školi jedna dovoljno motivirana profesorica ili stručni suradnik, kaže Vajagić.
Poentira kako škole trebaju imati osposobljene nastavnice i nastavnike i stručne službe te jasne načine reagiranja kada se pojave homofobno ili transfobno vrijeđanje, ismijavanje, diskriminacija ili nasilje. Ministarstvo pak treba osigurati da to ne ovisi o dobroj volji pojedine škole, nego da bude dio obrazovnog sustava, navodi.
- I da se onda doista i provodi. Ali nije dovoljno nešto staviti u kurikulum ili preporuke, a onda škole, nastavnice i nastavnike ostaviti same kada zbog razgovora o LGBTIQ+ osobama krenu pritisci, peticije, zahtjevi za zabranom radionica ili optužbe da se djeci 'nameće ideologija'. Ministarstvo bi o ovim temama moralo imati jasan i čvrst stav, obrazovanje utemeljeno na znanosti, ljudskim pravima i zaštiti od diskriminacije nije stvar političkog ukusa niti nešto od čega će se odustati čim netko digne dovoljno veliku buku. Ako od škola očekujemo da budu sigurno mjesto za svu djecu, onda sustav mora štititi i škole i ljude koji taj posao doista pokušavaju raditi. I možda najvažnije, kada govorimo o ovim postocima, lako zaboravimo da među učenicima i učenicama obuhvaćenima istraživanjem sjede i LGBTIQ+ mladi. Za njih podatak da veliki dio njihovih vršnjaka i vršnjakinja misli da bi svoju seksualnu orijentaciju trebali skrivati ili da su bolesni nije zanimljiv rezultat istraživanja. To je njihov razred. Njihov hodnik. Njihova škola. Njihov život. Zato je doista vrijeme da se kao društvo ozbiljno odupremo mržnji i diskriminaciji koje pojedini akteri aktivno šire i normaliziraju. Ako su nam već puna usta zaštite djece, onda zaštitimo svu djecu, uključujući i onu LGBTIQ+ koja svakodnevno slušaju da s njima nešto nije u redu. I zaštitimo ih i od posljedica organiziranih antirodnih kampanja koje njihova prava, identitete i samo postojanje pretvaraju u političku prijetnju i predmet društvene panike, zaključuje Vajagić.
'Ovdje se uopće ne radi samo o lgbtiq osobama'
Martinović iz Duginih obitelji poručuje da hrvatski obrazovni sustav ovakve teme trenutačno pokriva vrlo nesustavno. Nemamo sustavan građanski ni zdravstveni odgoj kroz koji bi sva djeca učila o ljudskim pravima, različitostima, odnosima, seksualnosti, diskriminaciji, medijskoj pismenosti i kritičkom promišljanju informacija, veli.
- I ovdje se uopće ne radi samo o lgbtiq osobama. Djeca trebaju biti pripremljena za život u društvu u kojem postoje ljudi različitih nacionalnosti, vjera, seksualnih orijentacija, rodnih identiteta, obiteljskih struktura, socioekonomskih položaja i životnih iskustava. Imamo i hrvatske primjere koji pokazuju da se nešto može napraviti. Rijeka već godinama provodi Građanski odgoj i obrazovanje, a evaluacije programa pokazivale su pozitivne rezultate u znanju učenika te stavovima vezanim uz suradnju, prava, odgovornosti i uvažavanje različitosti. To je dobar primjer kako lokalna zajednica i škole mogu reagirati čak i kada ne postoji sustavno nacionalno rješenje. Posebno nas zabrinjava položaj učenika trogodišnjih strukovnih škola. Upravo među njima ovo istraživanje nalazi neke od najnegativnijih stavova, a reformom strukovnog obrazovanja dodatno se smanjuje prostor za sadržaje političkog i građanskog obrazovanja. Teško je očekivati da mladi razviju demokratske vrijednosti, kritičko mišljenje i otpornost na dezinformacije ako im istodobno smanjujemo prilike da o društvu, demokraciji i ljudskim pravima sustavno uče, interpretira Martinović.
Nastavlja kako škole već sada ipak mogu napraviti puno. Uvesti građanski i zdravstveni odgoj kao izborne ili izvannastavne aktivnosti, organizirati programe medijske pismenosti i ljudskih prava, educirati nastavnike i stručne suradnike te surađivati s organizacijama civilnog društva koje imaju iskustva u radu s različitim društvenim skupinama. Nije pošteno, naglašava, odgovornost za ovakav problem prebaciti na nekoliko motiviranih ravnatelja, nastavnika ili organizacija civilnog društva. Ovo mora biti pitanje obrazovne politike, ističe.
- Ministarstvo bi nakon ovakvih rezultata trebalo ozbiljno sagledati realnost društva u kojem mladi odrastaju i zapitati se kakve mlade ljude želimo nakon 12 ili 13 godina obrazovanja. Ako polovica maturanata homoseksualnost smatra bolešću ili poremećajem, to nije samo pitanje odnosa prema jednoj manjini. To je i pitanje znanstvene pismenosti, kvalitete obrazovanja te sposobnosti škole da pripremi mlade za život u demokratskom i pluralnom društvu. Smatramo da Hrvatskoj treba sustavan i kvalitetan građanski i zdravstveni odgoj dostupan svim učenicima. Posebno treba paziti da učenici strukovnih škola ne dobivaju manje prilika za razvoj građanskih kompetencija od učenika gimnazija. Nažalost, dosadašnje političke odluke ne daju nam puno razloga za optimizam. Građanski i zdravstveni odgoj godinama ostaju teme oko kojih se izbjegavaju ozbiljne sustavne promjene. Kritičko mišljenje, solidarnost, empatija i razumijevanje ljudi različitih od sebe ne nastaju sami od sebe. To su kompetencije koje se razvijaju, a obrazovni sustav za to mora preuzeti svoj dio odgovornosti. Ovi rezultati zato ne bi trebali biti samo povod za još jedan naslov o tome koliko su mladi netolerantni. Trebali bi biti upozorenje da se zapitamo što kao društvo radimo da bi sljedeća generacija maturanata imala drugačije rezultate, zaključuje Martinović iz Duginih obitelji.
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta Nevidljivi u obrazovanju.