Pretraga

Zamjenik studentskog pravobranitelja postavio pitanje Vladi i skupio više od dvije tisuće ‘lajkova’

A- A+

Najviše interesa na današnjem chatu na najpoznatijoj društvenoj mreži između stručnjaka koji su izradili Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije i zainteresirane javnosti izazvalo je pitanje savjetnika za odnose s javnošću zagrebačkog studentskog pravobranitelja Marka Cirkvenog. Naime, ono je skupilo više od dvije tisuće lajkova, a mi ga u cijelosti prenosimo u nastavku teksta, kao i odgovor.

screenshot/facebook.com

Izdvojeni članak

Chat s Vladom: Izdvojena pitanja i odgovori oko reforme obrazovnog sustava

Pitanje, Marko Cirkveni

Zanima me zašto na Pravnom fakultetu u Zagrebu Bologna nije provedena kako treba. Preko 80% predmeta nema kolokvije, a neki koji imaju omogućuju da se oslobodi dijela gradiva umjesto svega. Negdje imaju kolokviji, a opet ima pismeni i usmeni ispit. Pravo je težak fakultet i ne treba ga još više otežati. Zašto se sve ne segmentira, a što je cilj Bologne, kako bi se olakšao studij – vjerujem da niti jedan pravnik sve ne zna i ne može se očekivati od studenta da zna napamet cijeli predmet u cijelom njegovom opsegu u tih 5-50 minuta kad polaže ispit. Jedna profesorica je komentirala da bi u kolokvijima onda detaljnije stvari tražili onda, a ovako traže općenitije, a to nije istina. Jednaki detalji se traže, neovisno je li se radi o kolokvij ili ispitu.

Ono malo prakse što vidimo na faksu moramo sami tražiti i moliti. Tek smo nedavno dobili seminare na koje nam dolaze predstavnici naše profesije, ali ni to nije dovoljno. Inzistira se na stvarima koje nisu nikad bile bitne. Zašto moram znati koliko je osoba kojeg staža bilo u vijeću prije 500 godina?

Zašto literatura košta toliko? Dok se plati školarina (tko ju plaća) i plati literatura, očekuje se još da plaćamo dom, stan i hranimo se, a nitko ne pita imamo li. Postoji mogućnost da se posudi knjiga iz biblioteke, a po načelu tko prvi, njegova djevojka i uvijek se dogodi da netko ne može posuditi literaturu. A da ne spominjemo da literatura za radove bude vječito posuđena prije 5 godina i nikad vraćena.

Zašto se ne potiče izvrsnost studenata koji studiraju dva fakulteta od jednom? Umjesto da ih se oslobodi plaćanja oba fakulteta, oni moraju jedan plaćati. Jer ništa ne kaže izvrsnost kao kad mora razmišljati kako će platiti fakultet dok uči za dva fakulteta.

Zašto se na Sveučilištu u Zagrebu gubi pravo studiranja na fakultetu nakon što se dvije godine ne položi upisani predmet? Kome to točno šteti? Dogodi se situacija da netko niti jednom ne izađe na ispit, a računa mu se kao da je izašao na sve rokove i izgubi pravo studiranja. Ako student plaća školarinu, na koji način on šteti tom fakultetu? Ne može se dogoditi da bude toliko studenata da teret na nekoj katedri bude prevelik – osim ako se netko pobrinuo da taj fakultet ima upisne kvote od preko 500 studenata.

Zašto se od studenata očekuje da znaju Statut Sveučilišta, fakulteta, sve pravilnike i propise, a nikad im se to ne napominje prije nego bude prekasno. Niti jedno tijelo ne pokušava upoznati studente s pravnim aktima koji se tiču njihovog studiranja, tj. bitnih odredi o kojima im ovisi studiranje.

Zašto se kažnjava studente koji su završili preddiplomski studij od 3. godine i nakon toga upišu novi preddiplomski studij tako da moraju plaćati fakultet “jer su iskoristili participaciju za preddiplomski studij”.

Izdvojeni članak

Strategija obrazovanja: Mijenja se bolonja, definicija izvarednog studija te razlike stručnog i sveučilišnog studija

Jasno je da mora postojati filter za studiranje, ali zašto uvijek na filterima pate oni koji bi mogli nešto postići na fakultetu. Ili nemaju sredstava, ili nemaju gdje živjeti, ili nemaju podršku svoje obitelji. Jasno je da Sveučilište ne može paziti na svakog pojedinca, ali bi se moralo bar potruditi. Tu Sveučilište nije samo, već i Studentski centri, a i Ministarstvo. Najnoviji primjer je renovacija domova gdje je ogroman broj studenata privremeno “eviktiran” i mora se snalaziti sa subvencijom od 400kn. U tom procesu su studenti stavili na mirovanje studij i gube svoje vrijeme jer netko nije pazio na proceduru.

Kad će se studiranje na razmjeni dovesti u ujednačeno stanje? Student koji se vraća s razmjene ne može biti do zadnjeg trenutka siguran koja mu je ocjena. Svi fakulteti ne vode se jednakim načinom izračuna ocjena i to često na štetu studenta. A nećemo spominjati gnjavažu papirologije koju prolaze prije i nakon razmjene gdje do zadnjeg trenutka mogu izgubiti sredstva koja im duguju jer im strano ili domaće Sveučilište ili fakultet radi probleme ili ne šalje dokumente. A da ne spominjemo situaciju gdje osoba koja radi na tom ode za vrijeme odvijanja roka do kojeg se mora predati dokumentacija na godišnji i tako onemogući bilo kome povratnu informaciju pa rok istekne.

Zašto se skriva korupcija na fakultetima? Pojedinci iskorištavaju svoj položaj u mjeri gdje se treba uključiti USKOK, kao što je već nekoliko puta učinio. Studenti su ti koji gube svoje vrijeme i novce zbog takvih pojedinaca. A opet ih je strah djelovati jer očekuju da mogu samo još više problema imati. Zašto doktorandi dolaze u poziciju da moraju neočekivano plaćati cijeli ili pola studija. Zašto im Ministarstvo i institucije u kojima rade ne pokriju ta sredstava ili bar transparentnije objasne zašto ta sredstva nisu zaslužili. Opcija da im se kaže da nema novaca nije nešto što se smije dozvoliti. Isto tako zašto se ne omogućavaju veće svote za gostujuća predavanja naših mladih znanstvenika na konferencijama, bilo u inozemstvu ili domaće. Ili zašto treba preko dvije godine da se vrate mizerna sredstva od 800kn koja su odobrena za gostujuće predavanje u Americi.

Zašto se od studenata očekuje da postanu poduzetnici, a nemaju odgovarajuće obrazovanje? Umjesto toga se moraju snalaziti pronalaskom edukacije u nevladinim udrugama, neprofitnim organizacijama ili nadati stručnoj praksi nakon završetka fakulteta “kod kuće” gdje mogu živjeti s roditeljima godinu dana jer 2400 kn nije dovoljno za normalan život (ne samo za završene studente). Zašto se te iste edukacije i volontiranje ne vrednuju od strane fakulteta? Očekuje se da studenti završe fakultet, rade besplatno, rade za novce da mogu preživjeti i sami pronalaze edukacije.

Zašto se pokušava modernizirati školstvo u jednim sredinama, kad u drugima nema uopće škola i osnovnih potrepština? Kako jedna škola može imati tablete, a u drugoj nema grijanja? Zašto djeca moraju patiti jer načelnik općine, gradonačelnik grada, župan županije ili vijeće ne znaju raditi svoj posao. Ili odbijaju surađivati za dobro djece i mladih jer “to nije njihova politika”.

Zašto se ne omogući više sredstava i prostora udrugama mladih, inkubatorima i projektima? Negdje se kupuju stolovi od 90.000 kn, ali nema novaca za nagrade djeci koja su se iskazala kao najbolja. Nema sredstava za udruge koje djeluju desetak godina i rade nešto što korporacije i velika poduzeća ne mogu postići. Studenti se moraju oslanjati na poduzetnike kako bi ostvarili svoje ideje i projekte. Pa nije Saša Cvetojević ministar da MORA financirati projekte. Zašto Sveučilište i država ne bi podržala takve projekte pa preuzeli rizik realizacije i implementacije, ali i eventualni profit? Više se isplati investirati u novi vozni park umjesto u tehnološki park?

Zašto obrazovanje nije jednako u RH? Zašto diploma iz Osijeka vrijedi manje nego ona iz Zagreba? Zašto srednje škole iz različitih gradova ne vrijede jednako? Zašto svi nemamo pristup jednakom obrazovanju, mogućnostima i sredstvima? Jedna škola u manjem mjestu nema sredstva koja ima škola u Zagrebu ili Splitu pa tako ni ne može pružiti svojim učenicima jednako. Zašto se nas tjera da budemo savršeni, a obrazovanje nam je daleko od tog?

Zašto novopečeni znanstvenici bježe iz RH? Možemo li im zamjeriti kad znaju da će ovdje biti potplaćeni i neće imati sredstva za raditi na onom što vole i žele, a u stranoj državi hoće? Ruđer Bošković pati od manjka sredstava, a kao najprestižniji institut u RH bi trebao biti kruna i postignuće svakog studenta koji se uspije tamo zaposliti nakon studija.

Zašto kroz osnovnu i srednju školu nije proveden odabir profesije? Zašto ne postoje savjetnici unutar škole kojima je jedini cilj omogućiti učenicima da odaberu pravo zanimanje? Tako bi odabrali ono što stvarno želimo, ne bismo investirali svoje vrijeme u nešto krivo da bismo na kraju shvatili da je krivo. U isto vrijeme bi se poboljšala slika zanimanja u RH gdje ne bi svaki drugi bio ekonomist ili pravnik.

Strategija obrazovanja RH nije ni blizu onog što bi trebala biti. Kod nas je bauk svaka osoba koja ne upiše faks jer od njih neće ništa biti, osim ako nisu otišli raditi u Njemačku, UAE ili Ameriku. A onda im se prigovara što nisu ostali ovdje raditi “jer je bitno biti mizeran u RH”, makar i bili na proračunu. Ali je onda problem što su na proračunu. Zašto se jedino medicinsko srednje obrazovanje doživljava kao nešto što vrijedi, a svi ostali moraju upisati fakultet, inače ih se doživljava kao da će do kraja života živjeti na grbači društva. Zar nema smisla razviti strategiju gdje ćemo imati više deficitarnih zanimanja, zainteresirati mlade za takve profesije na drugačiji način, a ne tako da ih se mami stipendijama od 700kn da država može reći da je napravila što je mogla, a to što nakon tog ne mogu naći posao je druga priča. Ili imaju toliko nizak životni standard da bi bilo bolje da upišu još jedno deficitarno zanimanje. Treba razviti razumijevanje prema onima koji ne žele upisati fakultet i prestati ih se omalovažavati.

Je li zbilja u redu da čovjek mora strepiti početak nove školske godine jer nema novaca svojoj djeci kupiti knjige i stvari za školu. Prvo država jer nije osposobila tog čovjeka kako treba, nije stvorila okolinu gdje može raditi i zaraditi za svoju djecu, a onda tako što nije osigurala djeci te stvari sama ili napravila tako da te stvari postanu suvišne. I onda da se taj isti čovjek mora ponižavati, a to mu je najmanji problem jer su mu djeca bitnija. Zašto nastava nije individualiziranija u srednjim i osnovnim školama? Netko nema kapacitete ili sposobnosti naučiti isti predmet na isti način, već treba drugačiji pristup. Nije glup, već mu nije objašnjeno na način na koji razumije. Jasno da ima puno učenika i malo učitelja da bi se tako nešto postiglo, ali zašto ne senzibilizirati učitelje da porade na tom, a u isto vrijeme nagraditi takvo ponašanje financijski. Zašto to dijete mora otići na instrukcije kod nekog za 100 kn po satu da bi naučilo nešto što je moralo naučiti u školi? A igrom slučaja je instruktor prijatelj nastavnika. Zašto se dovodi učitelje i nastavnike u situaciju da moraju financijski donositi odluke o svojim učenicima?

Zašto se ne izdvaja više novaca na obrazovanje? Ali ne obrazovanje kakvo je sada, već obrazovanje koje ima smisla te samim tim utječe pozitivno na industriju, poljoprivredu, uslužne djelatnosti i opet samo obrazovanje?

Je li u redu da obrazovanje pati zbog politike, interesa pojedinaca i grupacija?

Ovo je skup razmišljanja, pitanja, čuđenja raznih osoba kroz godine i za svaku situaciju imam primjer gdje je netko izvukao deblji kraj.

Odgovor, Vladimir Mrša

Jedan od osnovnih ciljeva strategije u dijelu koji se odnosi na visoko obrazovanje je revizija bolonjske reforme. U tom cilju u tijeku je izrada standarda zanimanja koji će definirati kompetencije koje studenti moraju steći tijekom studija da bi zadovoljili potrebe budućih zanimanja. Nakon toga fakulteti će svoje programe morati mijenjati tako da im ishodi učenja neposredno vode tim kompetencijama. Za očekivati je da će te promjene poboljšati mnoge stvari o kojima pišeš u svom pitanju, kao na primjer veći udio praktične nastave.

Što se tiče troškova studiranja, čitav jedan cilj strategije posvećen je tome. Predviđa se novi sustav podrške socijalnoj dimenziji studiranja, što bi trebalo smanjiti troškove svim studentima, a posebno onima lošijeg socioekonomskog statusa. Što se tiče obaveze participacije na drugom studiju, to je uobičajena praksa u svim državama na svim javnim fakultetima. Pozicija države je naime da vidi obavezu u visokom obrazovanju za svakog pojedinca na jednom studiju. Kada bi pokrivala sve troškove studenata koji bi studirali više studija naprosto ne bi bilo dovoljno novaca.

Jedan od ciljeva strategije odnosi se na internacionalizaciju u tom cilju između ostalog piše i da bi sveučilište/fakulteti trebali ulagati maksimalne napore da povećaju mobilnost studenata, što uključuje i priznavanje ECTS bodova stečenih u inozemstvu.

Osmi cilj dijela posvećenog visokom obrazovanju odnosi se na osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju. Tim ciljem nastoji se jasnije definirati minimalne uvjete koje moraju zadovoljiti sva visoka učilišta u Hrvatskoj. Naravno da nikada sva visoka učilišta neće imati jednaku kvalitetu. No to se mora odraziti i na sposobnost nekog fakulteta da privuče kvalitetnije studente.

Što se tiče odlaska znanstvenika u druge sredine, to je u cijelom svijetu uobičajena praksa. Jedini način da se hrvatske znanstvenike u većem broju zadrži u Hrvatskoj, ali i da se znanstvenike iz drugih zemalja privuče u Hrvatsku je da se podigne kvaliteta hrvatskih znanstvenih institucija, čemu ujedno teži i ova strategija.

Što se tiče lakšeg nalaženja posla, po završetku školovanja to će uvijek ovisiti o snazi hrvatske ekonomije i kvaliteti obrazovanja odnosno pravim kompetencijama koje će studenti steći obrazovanjem.


Marko, nadam se da sam uspješno odgovorio na veći dio postavljenog pitanja. S obzirom na opsežnost pitanja, za dodatna pojašnjenja molim da upit postaviš na web stranici www.novebojeznanja.hr

Zamjenik studentskog pravobranitelja postavio pitanje Vladi i skupio više od dvije tisuće ‘lajkova’
Share via
Copy link
Powered by Social Snap