Pretraga

Znanstvenici Instituta za jezik transkribirali ‘Bernardinov lekcionar’: Čitati staru latinicu mnogo je teže nego čitati glagoljicu

A- A+

Ovih je dana objavljena transkripcija Bernardinova lekcionara, prve hrvatske knjige tiskane na latinici, a vjerojatno i prve knjige koja je ujedinila hrvatska narječja. Kristina Štrkalj Despot i Vuk-Tadija Barbarić, znanstvenici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, ispričali su nam kako je izgledao desetak godina dug rad na njegovoj transkripciji.

Dr. sc. Kristina Štrkalj Despot i dr. sc. Vuk-Tadija Barbarić | foto: Privatni album

– Priređivanje starih tekstova nije lak ni brz posao, a pomalo je i ekscentričan u ovome našem vremenu u kojem se do rezultata želi doći brzo i bez napora, pričaju nam dr. sc. Kristina Štrkalj Despot i dr. sc. Vuk-Tadija Barbarić.

Znanstvenici s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje transkribirali su Bernardinova lekcionar, prvu hrvatsku knjigu tiskanu na latinici. Budući da je originalno izdan 1495., Lekcionar spada u inkunabule, a nakon desetak godina rada, Institut je ovih dana objavio njezinu transkripciju.

Tim povodom pričali smo s ljudima koji su radili na transkripciji, a Štrkalj Despot i Barbarić otkrili su nam kako je čitati staru latinicu mnogo je teže nego čitati glagoljicu, jer se, primjerice, samo glas č zapisivao na 22 različita načina.

Kako ste se odlučili za transkripciju Bernardinova lekcionara?

Jedna je od temeljnih zadaća Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje upravo objelodanjivanje bogate hrvatske jezične baštine, odnosno priređivanje pretisaka, transkripcija, transliteracija i popratnih studija o tim važnim svjedocima razvoja hrvatskoga jezika.

Izdvojeni članak

Ekosavjetnik ili eko-savjetnik: Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik odgovorio na pitanje koje je namučilo maturante

Taj posao najčešće uključuje široj javnosti manje poznata djela, no katkad, kao što je slučaj s Bernardinovim lekcionarom, riječ je o iznimno važnim djelima koja označuju određene povijesne prekretnice. Naime, Bernardinov lekcionar iz 1495., poznat i kao ‘Lekcionar Bernardina Splićanina’, prva je hrvatska datirana tiskana knjiga na latinici (inkunabula).

Lekcionari su zapravo zbirke biblijskih tekstova koji se čitaju na misi, poredani tako da odgovaraju crkvenoj godini. Cilj je ovoga institutskoga i općenito filološkoga posla dakako sačuvati ta pojedinačna djela za buduće generacije, ali svakako i na temelju filološke obrade velika broja takvih tekstova i uporabom suvremenih jezičnih tehnologija omogućiti točnije i mnogo potpunije opise razvoja hrvatskoga jezika – njegova rječničkoga blaga i njegova gramatičkoga sustava.

Upravo je ova knjiga za to idealna jer je pisana vrlo lijepim i dotjeranim narodnim čakavskim jezikom, čime je bila u skladu s onodobnim europskim renesansnim nastojanjima da se književnost, pa i liturgija i biblijski tekstovi, približe narodu.

Što vam je bilo najteže?

Priređivanje starih tekstova nije lak ni brz posao, a pomalo je i ekscentričan u ovome našem vremenu u kojem se do rezultata želi doći brzo i bez napora. Zahtijeva veliko strpljenje, znanje i iskustvo. Čitati staru latinicu mnogo je teže nego čitati glagoljicu jer su se glasovi u latinici, pod stranim utjecajima, bilježili na mnogo različitih načina (prema dosadašnjim istraživanjima rekord zasada drži glas č koji se mogao bilježiti na 22 različita načina).

Stoga smo nad nekim zapisima izgubili sate i sate odgonetavajući što bi moglo biti zapisano. S obzirom na to da je riječ o mahom biblijskim tekstovima, vrlo je često u takvim dvojbama pomogao jedan od izvora kojima smo se koristili, od suvremene hrvatske Biblije do latinskoga prijevoda Biblije (Vulgata) i niza drugih izvora iz hrvatske lekcionarske tradicije, pa i nekih talijanskih izvora.

No upravo je činjenica da je riječ o biblijskome tekstu bila ujedno i otežavajuća i usporavajuća okolnost jer smo doslovno svaku rečenicu morali uspoređivati s navedenim izvorima i biti sigurni da smo ju „pročitali“ na način koji najbolje odgovara biblijskomu smislu.

Koliko je trajala transkripcija i koliko Vas je sudjelovalo u njoj?

Rad na ovome lekcionaru počeo je prije desetak godina u okviru projekta Starohrvatski rječnik. No intenzivno smo se nas dvoje priređivača ovomu poslu posvetili posljednje tri godine. Presudan je u tome smislu bio poticaj ravnatelja Instituta dr. sc. Željka Jozića te istraživačka specijalizacija kolege Barbarića upravo za najstarije hrvatske lekcionare, na kojima je i doktorirao, pa je i u transkripciji primijenio najsuvremenije spoznaje do kojih je došao u svojim komparativnim istraživanjima više hrvatskih lekcionara i njihovih mogućih izvora.

Jeste li se služili OCR-om ili kakvim drugim alatom, pa zatim ispravljali pogreške ili ste sve pretipkavali ‘slovo po slovo’?

S obzirom na to da je riječ o staroj latinici (i to gotici), OCR nam nije bio uporabljiv. Sve je morao biti „ručni“ rad. No nije riječ ni o pretipkavanju ‘slovo po slovo’ jer ovo izdanje donosi transkripciju, a ne transliteraciju. Mi dakle na temelju zapisa i svojih jezičnopovijesnih znanja i iskustava sa starim tekstovima dajemo svoju pretpostavku o tome kako se ono što je zapisano trebalo u to doba čitati. Vidjet ćete da smo na naslovnici ove knjige izdvojili izvorni zapis početka Evanđelja po Ivanu, koji glasi U pocalo biSSe rijc. To je u samoj knjizi, u našoj transkripciji, „pročitano“ kao U počalo biše rič, što je zasigurno mnogo čitljivije onima koji nisu jezikoslovci.

Želite li štogod dodati ili naglasiti, a da Vas nisam pitao?

Bernardin Splićanin zapravo je fra Bernardin Drivodilić podrijetlom s otoka Brača, koji je bio redovnik samostana sv. Frane u Splitu. U tom je samostanu fra Bernardin djelovao i kao inkvizitor, pa je bio u izvrsnoj poziciji da upravo on izda prvi hrvatski latinični lekcionar, za kojim je postojala velika potreba u bogoslužju. Važnost ove knjige bila je u tome što je postala važna podloga za tradiciju prevođenja Biblije na našem području.

Njegova izdanja prepisivala su se i prilagođavala štokavskomu i kajkavskomu narječju, zbog čega se može reći da je riječ o prvoj knjizi koja je na taj način ujedinila hrvatska narječja.