Znate li što je ‘sharenting’? Ako ovo radite svom djetetu, trebali biste se zapitati
Mnogi roditelji vjeruju da objavom fotografija i videa djece na društvenim mrežama stvaraju uspomene, a zapravo svojoj djeci otvaraju vrata digitalnog svijeta iz kojeg se teško izlazi. To se zove sharenting i to je bio samo dio rasprave na Zagrebačkom simpoziju mentalnog zdravlja. Stručnjaci su upozorili na posljedice koje mogu pratiti djecu cijeli život zbog pogrešnih odluka roditelja još u najranijoj dobi, kao i u adolescenciji, a posljedice sežu sve do punoljetnosti i odlaska na faks.
Dijete koje se ljuti na roditelje koji su u pozadini | Foto: Canva
Ako vas je nedavno šokirala vijest o molbi zagrebačkog fakulteta da roditelji studenata ne obavljaju stvari umjesto svoje djece, odnosno studenata, moglo bi vas iznenaditi dokle taj problem seže. O tome, ali i o mentalnom zdravlju djece i mladih raspravljalo se na Zagrebačkom simpoziju mentalnog zdravlja. Simpozij okuplja stručnjake iz područja psihologije, a na panelu pod nazivom ‘Izazovi i rano prepoznavanje’ stručnjaci su opširno raspravljali o tome gdje kreću problemi mladih u mentalnom zdravlju i koliku tu ulogu imaju mobiteli i društvene mreže, ali i roditelji.
– Roditelji smatraju da su njihova djeca na najsigurnijem mjestu na svijetu kada su u njihovom domu i krevetu. A djeca navečer počinju ‘guglati’, počinju uspostavljati komunikaciju s nepoznatim ljudima i ulaze u taj tamni i mračni svijet. Nužno je da otvorimo um i da shvatimo što je realitet. A realitet je da ništa više nije realno, da je masa toga u jednom virtualnom svijetu. Digitalno vrijeme nosi i svoje dobre stvari, ali ja smatram da bi bilo sasvim nerealno reći da taj zamašnjak koji je pokrenut možemo zaustaviti, ali ga možemo na neki način kontrolirati, rekla je na početku panela Vanja Slijepčević Saftić, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
‘Mobitel nije nešto što treba biti igračka djeteta, nije nešto što umiruje dijete, nešto što dijete gleda dok ga mama hrani’
Na pitanje što roditelji mogu napraviti po tom pitanju, Marina Ajduković iz Društva za psihološku pomoć DPP odgovorila je da je nužno da roditelji budu dosljedni u svojim pravilima od najranije djetetove dobi.
– Mobitel nije nešto što treba biti igračka djeteta, nije nešto što umiruje dijete, nešto što dijete gleda dok ga mama hrani niti smije biti nešto što je između lica majke i djeteta u maminoj ruci. Tu zaista trebamo krenuti od roditelja i njihove odgovornosti. A onda dijete dolazi u svijet vršnjaka i vidi da ima i drugačijih roditelja. Postoji nekoliko skupina roditelja kada je u pitanju davanje mobitela djetetu. Jedna skupina ne vidi nikakav problem, svijet se promijenio, nemojmo pretjerivati. A druga skupina su roditelji koji ulaze u sukob s djecom oko količine korištenja mobitela, a ne pričaju s njima o sigurnosti. A mi moramo voditi najviše računa o sigurnosti djeteta i tu je važno osnažiti roditelje i da bude suradnja između roditelja, stručnjaka, škola i medija. Jer roditelj sam gubi bitku, škole same gube bitku, mi stručnjaci sami gubimo bitku. Tako da se moramo držati skupa, poručila je Ajduković.
Sharenting: Je li to potreba roditelja za lajkanjem ili roditelja influencera za veću materijalnu dobit?
Dodala je i da nisu samo djeca ta koja su ovisna o društvenim mrežama, nego i roditelji. Navela je novi trend među roditeljima koji imaju društvene mreže – sharenting. Radi se o dijeljenju fotografija i videa djece od strane roditelja na društvenim mrežama.
– Tu često roditelji kažu nisam mislio ništa loše, to je samo slika za prvi dan škole, bakin rođendan, to je benigno. Tu se postavlja pitanje gdje je ta granica. Trebamo voditi računa o dvije svari. Prva stvar je koliko smo svjesni da to ostavlja trajni digitalni trag djeteta kroz cijeli život. Znamo li što radimo, jer mislim da mnogi roditelji još uvijek nisu svjesni da se radi o digitalnom tragu koji može dijete pratiti cijeli život. Druga stvar je čija je to potreba, je li to potreba roditelja i zbog čega imaju tu potrebu. Je li to potreba za društvenim lajkanjem ili je to potreba roditelja influencera za više lajkova koji će im omogućiti veću materijalnu dobit, dakle uvijek treba utvrditi potrebe roditelja, navodi Ajduković.
Kaže da, ako je priča benigna, odnosno ako roditelji ne guraju svoje psihološke ili materijalne interese izlaganjem djece, bitno je da vode računa koliko je to često, koji je to sadržaj, slaže li se dijete s time i ima li dovoljno visoku dob da se s time složi.
Posljedice se osjećaju i u studentskoj dobi: ‘Imamo studente koji na četvrtoj godini studija ne poznaju i ne znaju ime i prezime niti jednog od kolega’
Posljedice digitalnog odrastanja djeca osjećaju i u odraslijoj dobi pa tako ih nose i na fakultete kada postanu studenti. Upravo o takvim slučajevima je govorila i profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Tanja Jurin.
– Iz perspektive profesorice koja je u kontaktu sa studenticama i studentima, ali i kao voditeljica savjetovališta, nekako su nam sve više roditelji uključeni i dok su nam mladi koji su već punoljetni i koji bi trebali biti samostalni, zapravo stalna pratnja. Dolaze u savjetovalište s njima, nekada dolaze i na ispite sa svojom djecom, pokušavaju opravdavati njihove izostanke. Tako da nije samo da pričamo o utjecaju roditelja kad su u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj dobi, komentirala je Jurin.
Kada kaže savjetovalište misli na psihološko savjetovalište za studente Sveučilišta u Zagrebu koje je počelo s radom u listopadu 2024. Jurin kaže kako su kod studenata koji dolaze u savjetovalište primijetili nešto što bi se moglo povezati s njihovim kliničkim slikama i odrastanjem u digitalnom svijetu, a to je – usamljenost.
– Čini nam se da su studenti usamljeni. Govore da su kontinuirano povezani na internetu drugima, ali unutar te stalne online povezanosti i dalje osjećaju veliku izoliranost. Od 200 do 300 pratitelja, oni nemaju nikoga da im pričuvao mačku. Mi imamo studente, iako su to možda malo ekstremniji slučajevi, koji na četvrtoj godini studija ne poznaju i ne znaju ime i prezime niti jednog od kolega. Ta jedna otuđenost koja se javlja, da oni zapravo u online svijetu imaju neku slobodu i sigurnost da ostvaruju kontakte, a u stvarnom svijetu im to ide teže, je nešto što njima otežava studiranje, navela je Jurin.
‘Neki od naših studenata su se priključili vrlo ekstremnim skupinama. Oni nemaju prijatelja koji bi im rekao da se makne od takvih stvari’
Dodala je i da im to na kraju otežava i da uopće potraže pomoć od ljudi u stvarnom svijetu. Zatim je navela s kojim se problemima, osim usamljenosti, njihovi studenti nose u online svijetu. U nekim slučajevima, kaže Jurin, morali su zvati i policiju.
– Studenti tijekom pokušaja stvaranja bliskosti u online svijetu nalete na sve i svašta. Događa se da već dvije godine studenticu neki potpuno stranac ‘priprema’ i vabi i namami na razne načine (eng. grooming, op.a.). To jesu ranjiviji korisnici našeg savjetovališta, postoje i oni koji odmah prepoznaju kada im netko pokušava to napraviti. Neki od naših studenata su se priključili vrlo ekstremnim skupinama koje mogu biti i zakonom problematične i onda nam se jave za pomoć. Oni nemaju prijatelja kojemu bi to ispričali, koji bi im rekao da se makne od takvih stvari i da ga pitaju kako mu je to palo napamet ili da mu kažu – nemoj sam/a odlaziti u stranu zemlju upoznati potencijalnog partnera kojeg si upoznao/la preko interneta jer to može biti opasno, ispričala je Jurin.
No, poručila je kako ipak nije sve tako crno jer mladi su itekako svjesni da je ovisnost o mobitelu, društvenim mrežama i slično, njihov problem. Prepoznaju taj problem, pokušaju ga sami riješiti, a kada vide da ne mogu sami, onda ih nije strah ili sram potražiti pomoć, ako nigdje drugdje, onda u Savjetovalištu kod stručnjaka.
Popis savjetovališta u kojima studenti četiriju najvećih studentskih gradova mogu dobiti pomoć nalazi se na ovoj poveznici.
