Zoran Vakula otkrio kakav je bio u srednjoj: ‘Vraćao bih se kući u sitne sate pa u nedjelju bio na misi’
Walkmani, šinobusi, pisanje kompjuterskih kodova kredom na ploči, neke su od stvari koje mladi danas teško mogu zamisliti, a svega se prisjetio omiljeni televizijski meteorolog Zoran Vakula u novom izdanju našeg ‘Povratka u srednju’. Igrao je košarku, crtao stripove, bavio se dramaturgijom, izlazio u ‘Omladinac’… Vakula nam je ispričao koja glazba se tada slušala i kako se provodio u osamdesetima.
Zoran Vakula nam je ispričao kako mu je bilo u srednjoj školi | Foto: Privatna arhiva, Canva
Danas je najpoznatiji meteorolog u Hrvatskoj i jedno od najprepoznatljivijih televizijskih lica, no kao srednjoškolac mrzio je rana buđenja, a ispušni ventil bili su mu radovi u voćnjaku i njivi. Zoran Vakula otkrio nam je kako mu je bilo u srednjoj školi. Izlazio je u ‘Zlatni Klas’, slušao The Cure i Joy Division, igrao košarku i kuglanje, gutao stripove i pisao rimovane vijesti. U srednjoj školi nije imao pojma da će biti meteorolog, štoviše ljubav prema meteorologiji javila se tek na trećoj godini fakulteta, otkrio je za novo izdanje našeg ‘Povratka u srednju‘.
U srednjoj je bio odlikaš i nije bio kampanjac
Mladi Vakula upisao je Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje ‘Petar Preradović’ u Virovitici, smjer matematika-informatika jer mu je to djelovalo kao najbolji spoj njegovih sklonosti društvenim i prirodoslovnim predmetima. U srednjoj je nastavio biti odličan učenik, a kaže da je volio učiti i nije bio kampanjac. Volio je matematičke predmete, kojih je u srednjoj imao nekoliko, no dragi su mu bili i Hrvatski i književnost. Najmrskiji kolegij mu je bila kemija.
– Kad se govori o srednjoj školi redovito se sjetim prvog testa iz matematike s poražavajuće niskim ocjenama premda smo svi bili osnovnoškolski odlikaši u doba kad ih nije bilo mnogo kao danas. Bilo je to svojevrsno upozorenje naše razrednice, sada pokojne Spomenke Smolić, profesorice matematike, da njezine ‘djevojke i mladići’, kako nas je zvala, ne misle da će im u srednjoj školi biti jednostavno kao u osnovnoj. I za većinu nas je to bilo dobro upozorenje jer smo učili više nego prije, prisjeća se Vakula.
Najveći izazov bila su rana ustajanja i putovanja
Kaže da tad nisu imali dostupna računala, tadašnje ‘orlove’, već da su kodove na informatici pisali kredom na ploči. Pod školskim odmorima su igrali košarku, a na putu iz škole u prijevozu kartali belu. Do škole su išli šinobusom, lakim željezničkim vozilom s karoserijom autobusa. Vakula kaže da je mrzio rana ustajanja i taj nesretni šinobus.
– ‘Rano jutro, pola šest, svakog dana ustaje…’, ne samo opjevana Milena, nego i mnogobrojni učenici iz Pitomače, koji su nekada, mnogi i sada, putovali vlakom – šinobusom u gimnazije i druge srednje škole za Đurđevac i Viroviticu. Stoga je velespominjani legendarni Pitomačan Drago Britvić utkao u svoje mnogobrojne pjesme ‘šinje’, ‘štreke’ i druge nazive za željezničke tračnice koje je, kao i mnogi mi drugi, manje ‘idejoviti’, gledao kao ‘đak vlakaš’ na relaciji Pitomača – Virovitica. Kad gledam s odmakom od gotovo tri desetljeća – mislim da su mi najveći ‘izazov’ bila baš ta rana buđenja i putovanja, priča nam Vakula, citirajući pjesmu Novih Fosila.
Osim razrednice, često se sjeti i profesorice fizike Slobodanke Polašek, koja mu je bila mentorica maturalne radnje poduljeg imena: ‘Određivanje debljine mononuklearnog sloja’. Kaže da su ga već tad počeli pratiti živopisni naslovi. Njegov prvi ozbiljniji mini dokumentaristički uradak o povijesti meteorologije na HRT-u nazvao je ’90-60 vremenoslovni vremeplov’, a prvu zbirku o meteorima ‘Rimovane meteoprognoze u doba koronaviroze’. Kaže da je njegova bivša mentorica vjerojatno i najzaslužnija što je odabrao upisati inženjersku fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu.
– Učenje mi je bio glavni i ‘posao’ i ‘hobi’. Ispušni ventili bili su mi fizički radovi u kući, dvorištu, voćnjaku, njivi, te pogotovo vikend izlasci – druženja s prijateljima, najčešće u ‘Zlatni klas’ u Otrovanec, blizu Pitomače. Danas je to mjesto za gotovo cjelodnevni odmor u prirodi na selu za sve uzraste, koji i dalje s veseljem posjećujem s obitelji, a nekada je bio jedan od najpopularnijih disko klubova na području od Bjelovara i Koprivnice do Slatine. Izlazio sam i u Viroviticu – u klub ‘Omladinac’ i na privatne tulume, s kojih bi se u sitne sate vraćao u Pitomaču vlakom – naravno, pa već ujutro s deset godina mlađom sestrom bio na nedjeljnoj misi… Često sam igrao košarku, potkraj srednje škole i kuglanje, koje sam čak i trenirao u pitomačkim klubovima, i natjecao se u lokalnim ligama, prisjeća se tih bezbrižnijih dana.
‘Javljao sam se s rimovanim vijestima iz Pitomače’
Kaže da se osamdesetih slušala i domaća i strana glazba, a prisjetio se da su se pjesme presnimavale i preslušavale na kazetama i slušale na walkmanima. Na pamet mu je pala jako popularna dark glazba i bendovi poput The Cure, Joy Division, DAF, Bauhaus, The Sisters of Mercy. Neki tada popularni domaći bendovi i dalje su aktivni, kaže Vakula i navodi Prljavce, Parni Valjak, Let 3. Dodaje da modne trendove nije pratio i da ih slabo pamti.
Vakula je autor teksta stripa o meteorologiji ‘Pretežno vedro’ te je nedavno pokrenuo svoju nakladu u kojoj izdaje stripove i slikovnice, a ljubav prema stripovima potječe iz mladenačkih dana. Bavio se i dramom, književnošću, bio jednako kulturnjak kao i znanstvenik. Zato je ponosan što je sve tadašnje hobije nekako uvrstio u svoju šaroliku karijeru.
– Još sam u osnovnoj školi najprije čitao stripove, zatim ih i čak crtkarao, kao i karikature, te ih s tekstovima, križaljkama i rebusima ‘objavljivao’ u svojim ‘časopisima’, koje sam pisao na pisaćem stroju. Broj primjeraka ovisio je o debljini papira koju sam mogao ugurati u pisaći stroj. Srećom, brzo sam spoznao da mi crtanje ne ide pa sam od njega odustao i u srednjoj samo čitao stripove. Naravno, i knjige. Pisati sam nastavio, i to kojekakve tekstove, mnoge i u stihovima i rimi. Čak sam se povremeno javljao s rimovanim vijestima iz Pitomače na Radio Đurđevac i Radio Viroviticu, priča nam Vakula.
Režirao je priredbu ‘U očekivanju Godota’
Danas radi kao meteorolog-urednika na HRT-u, a kaže da su mu za to svakako korisni bili hobiji iz srednje škole, od novinarske, recitatorske i dramske grupe do vođenja priredbi pa sve do Kino-kluba ‘Slavica’ u kojem je stekao prva znanja o scenariju, snimanju i montaži filmova.
Neizostavno je bilo i pitanje o lektiri, a kaže da nije zaboravio Preradovićevog Putnika ni Marinkovićevog Kiklopa, a čak zna napamet citirati isječke iz tih djela.
– Sjećam se i teškog esejističkog romana ‘Povratak Filipa Latinovicza’, o kojem sam napisao podulju radnju. I Beckettovog ‘U očekivanju Godota’, koji sam čak postavio na scenu, ako se to tako smije nazvati – pripremio najzanimljivije mi dijelove i režirao. Pozzo i Lucky bili su razredna kolegica Sandra i kolega Davor. Možda zanimljivo – kolega Mario tada je brinuo o rasvjeti našeg malog igrokaza i bio šaptač, a danas radi u kazalištu, s toplinom se prisjetio Vakula.
