Učitelje cijene, a mladi kod njih imaju svoj glas: Što o obrazovanju možemo naučiti od Norveške?
Što Norvežani rade bolje od nas — i možemo li to primijeniti kod kuće? O tome se govorilo na prošlotjednoj konferenciji Obrazovanje bez granica, gdje su domaći stručnjaci dijelili iskustva tamošnjih sveučilišta. Ondje fakulteti nisu samo mjesta za predavanja, nego živa središta koja povezuju studente, industriju i lokalnu zajednicu. I dok nitko ne misli da je norveški model čarobni recept koji treba kopirati, njihove ideje o suradnji, timskom radu, odnosu prema učiteljima i kritičkom razmišljanju itekako bi mogle unaprijediti i obogatiti naš sustav.
Marko Kovačić, Pero Vidan i Dijana Šobota na konferenciji Obrazovanje bez granica | foto: srednja.hr
Što naše obrazovanje može naučiti od Norveške? S tom smo temom pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Kraljevine Norveške u Hrvatskoj otvorili našu prošlotjednu konferenciju Obrazovanje bez granica. Usporedba našeg obrazovnog sustava i onog u zemljama sjeverne Europe česta je tema u prosvjetarskim krugovima. Sama sveučilišta, primjerice, u Norveškoj nisu samo mjesta gdje se uči, nego i živa središta koja povezuju studente, građane i znanost i potiču aktivno sudjelovanje u društvu.
Na fakultetima u Norveškoj vlada timski rad
To potvrđuje i profesor Pomorskog fakulteta u Splitu, Pero Vidan, koji je neko vrijeme proveo na norveškim sveučilištima. Međutim, jasan je – tamošnji sustav ne treba kopirati, ali od njega možemo puno toga naučiti.
– Bio sam inspiriran Norveškom. Kada na naše fakultet dolazi Agencija za znanost i visoko obrazovanje, često koristi skandinavski model vrednovanja. Bilo je zanimljivo otići vidjeti kakav je to original model pa sam proveo dosta vremena na sveučilištu NTNU gdje sam imao projekte, a poslije sam iskoristio sabbatical od godinu dana da odem na University of Southeast Norway i htio sam vidjeti kako njihov model funkcionira. Kada dođete u Norvešku na prvi pogled vas fascinira i inspirira taj njihov sustav koji je dobar i učinkovit. Međutim, od njih treba učiti, a ne kopirati taj sustav na naše visoko školstvo, nego izvući ono najbolje jer smo svi različiti i norveški kulturni krug i društvo različiti su od našega. U Norveškoj sveučilišta jako tijesno rade s industrijom, ja dolazim s Pomorskog fakulteta pa sam uvidio da sveučilište radi jako tijesno s pomorskom industrijom i to je ono što ih pokreće. Druga stvar je timski rad na fakultetima i zajednička sinergija, svi zajedno da bi bili jaki i onda se vidi taj smisao znanosti kada radite nešto za državu, kada nešto radite za društvo, za lokalnu zajednicu i za industriju, navodi Vidan.
‘U Hrvatskoj svi žele da obrazovanje riješi sve naše probleme, to je nemoguće’
Marko Kovačić, predstojnik Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci kaže da je Norveška, s kojom sve više surađuje, neiscrpno vrelo inspiracije. Ne bi, naglašava, bilo točno reći da je u Norveškoj je super dok u Hrvatskoj ništa ne funkcionira. Međutim, postoje neke stvari koje se relativno jednostavno mogu primijeniti kako bi naš rad s mladima na neki način bio bolji.
– Prvo, ono što mi je posebno zanimljivo, u odnosu na prvenstveno naše osnovne škole, je to da im je puno važniji naglasak na vještine i odnose među ljudima. Oni imaju nešto različitiji obrazovni sustav od nas, nemaju samo osnovne škole i srednje škole, nego i nižu osnovnu, višu, srednju… Ono što se događa je to da je klincima koji ulaze u formalni obrazovni sustav jako važan odnos s prirodom za koju misle da je jednako važan učitelj kao i učitelji. Kad smo kod učitelja to je drugi faktor koji mi se čini bitnim, a tako je kroz cijeli obrazovni sustav: na učitelju se jako puno toga vidi, jako puno se ulaže, ne samo u njihovo obrazovanje, nego i kasnije profesionalno usavršavanje. Mi imamo različite institucije koje se bave pružanjem podrške učiteljima, ali mi se čini da su te edukacije usmjerene vrlo predmetno, dok je u Norveškoj veći naglasak na međupredmetnim sadržajima. I učitelji jednostavno moraju cijelo vrijeme pratiti što se događa u suvremenom društvu i znati kako to primijeniti, navodi Kovačić.
Treća stvar koja mu je bila najzanimljivija je da je u odnosu na Hrvatsku u Norveškoj suradnja sa zajednicom, prvenstveno s lokalnim jedinicama, puno veća.
– Imam osjećaj da u Hrvatskoj svi žele da obrazovanje riješi sve naše probleme, što je nemoguće, apsolutno je nemoguće da se to dogodi. I onda je potrebno imati neku suradnju sa zajednicom, sa, primjerice, socijalnom radom, radom s mladima itd., koji mogu pružiti nekakve usluge koje nam na neki način mogu pomoći. Norveška je otkrila model za to pa je to možda prilika da se inspiriramo, navodi Kovačić.
‘Naš sustav ne može počivati na entuzijastičnim pojedincima’
Dijana Šobota, izvršna tajnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske ujedno je i doktorandica Filozofskog fakulteta u Zagrebu i u toj funkciji radi na provedbi projekta ZNADEM koji se naslanja na norveška iskustva o tome kako razviti treću, društvenu ulogu sveučilišta i doprinijeti demokratizaciji društva. Odmah u uvodu razjasnila i prvu i drugu misiju. Prva je razvoj i prijenos znanja na studente, a druga je stvaranje znanja kroz istraživanje.
– Treća misija, koja se vrlo često promatra kao nekakav dodatak i dodatna uloga sveučilišta, je zapravo danas, ja bih rekla, temeljna misija sveučilišta koja osigurava da to znanje koje stvaramo i prenosimo na studente ne ostane u granicama institucija, unutar zidova sveučilišta, nego da se prenosi dalje. Sažeto – treća misija značila bi odgovorno sveučilište, rekla je Šobota dodavši da je ideja prenositi znanje u zajednicu i omogućiti da istraživanje i znanost doprinose inovacijama i demokratizaciji.
Spomenula je i zanimljiv koncept relacijskog knjižničarstva. U Norveškoj knjižnice nisu koncipirane kao servisi u koje građani samo dolaze posuđivati knjige, nego imaju aktivno djelovanje u zajednici, poput pomaganja u integraciji migranata.
– Naš sustav ne može počivati na entuzijastičnim pojedincima nego moramo imati sustavnu podršku koja će ići puno dalje od deklarativne političke podrške. To je nekako i temeljni problem, a zapravo, rekla bih, i temeljna razlika između hrvatskog i norveškog modela, rekla je Šobota.
Studenti s profesorima mogu razgovarati kad požele
A koliko se uopće razlikuje rad nastavnika na norveškim i hrvatskim sveučilištima? Profesor Vidan objašnjava nam da u Norveškoj radni dan profesora obično započinje brifingom na kojem se razgovara i o projektima i o nastavi i što su radili tijekom mjeseca, što kod nas nije običaj.
– Nadalje, na sveučilištima postoji podjela na profesore koji drže nastavu i nemaju znanstveno-nastavno zvanje i one koji ga imaju i koji se više bave znanstveno-istraživačkim radom. Kod nas u Hrvatskoj, da biste radili na fakultetu, morate imati znanstveno-nastavno zvanje. Dakle, možete se zaposliti kao asistent, kao suradnik, imate obvezu šest godina da doktorirate i steknete znanstveno-nastavno zvanje, u protivnom dobivate otkaz. U Norveškoj postoje predavači i viši predavači na fakultetima koji imaju svoju satnicu i jedno ne isključuje drugo. Dakle, i predavači se mogu baviti znanstvenim radom i profesor u znanstveno-nastavnome zvanju može imati nastavu. Radit će više ono u čemu su bolji. Nema takve podjele u kojoj vi nešto morate, nego radite stvari koje više volite i koje vam više leže. Što se tiče rada sa studentima, oni u svako vrijeme očekuju pomoć profesora, tako da u svako vrijeme i mogu zakucati profesoru na vrata ureda, dok se u Hrvatskoj zna kad je vrijeme konzultacija i kada studenti mogu doći. Međutim, studenti žele raditi i sve nejasnoće sa sata žele izložiti profesoru i neće se ustručavati tražiti pomoć, rekao je Vidan.
Naglasio je i da se kod studenata u Norveškoj izrazito njeguje kritičko mišljenje.
– U Norveškoj je princip takav da kada prvi dan na poslu vidite da vaš šef radi nešto na nepravilan način da ga upozorite. Naš sustav je posložen tako da bi većina nas u Hrvatskoj rekla ‘ne, tek sam došao i počeo raditi, gdje ću to govoriti starijem šefu’. Međutim, Norvežani upravo to žele, da vidite što ne valja i kako možete dati svoj doprinos i unaprijediti sustav, rekao je Vidan.
Odnos prema učiteljima daleko je drugačiji
Govoreći o motiviranju mladih na građansku participaciju, Kovačić je, među ostalim, istaknuo kako ima osjećaj da se naši nastavnici boje uključiti u teme koje su nešto kontroverznije jer se boje reakcija javnosti i nadređenih.
– To je pitanje kritičkog mišljenja nastavnika o tome koliko će oni biti s integritetom i reći ‘ok, neovisno o tome hoće li meni ravnatelj ili ravnateljica, gradonačelnik ili gradonačelnica nešto reći, ja moram educirati mlade da budu zainteresirani za djelovanje u zajednici’. S druge strane, imate civilno društvo koje pruža uslugu rada s mladima koje je u Hrvatskoj jednostavno nedovoljno financirano. Nemamo profesionalizirani rad s mladima, neformalno obrazovanje i dalje djeluje na marginama, rekao je Kovačić.
Uvjeti rada, društveni status i respekt – tu su, podcrtala je Šobota, glavne razlike između odnosa prema obrazovnim djelatnicima u Hrvatskoj i Norveškoj.
– Dugogodišnja istraživanja pokazuju koliko su nastavnici u Hrvatskoj na svim razinama temeljno podcijenjeni. I tu ne govorim samo o plaćama i uvjetima rada, nego i o devalvaciji ekspertize, nedostatku profesionalne autonomije i mogućnosti da doista radite svoj posao. Taj nedostatak društvenog ugleda, koji se manifestira na svim razinama i mislim da je tu ta temeljna razlika. Mi stalno na deklarativnoj razini govorimo o važnosti obrazovanja, o društvu znanja, o učiteljima i profesorima koji drže zapravo taj sustav, ali to onda u praksi ne realiziramo. Norveška to doista živi, ona doista tretira obrazovanje i učitelje kao javno dobro, zaključila je Šobota.
Konferencija Obrazovanje bez granica održana je uz podršku partnera: RIT Croatia, Telemach, Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu (FOI), Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija u Osijeku (FERIT), Veleposlanstvo Kraljevine Norveške u Hrvatskoj, book&zvook, Regionalna energetsko-klimatska agencija Sjevernozapadne Hrvatske (REGEA), KONČAR, Fakultet prometnih znanosti, Hrvatska zajednica županija, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Alfa, Privredna banka Zagreb, Ured Europskog parlamenta u Hrvatskoj, Hrvatska akademska i istraživačka mreža – CARNET i Podravka.
