Upoznajte Mirka, top studenta medicine koji vrijeme provodi pomažući drugima: ‘Nisu to nikakve supermoći’
Usprkos prosjeku 5.0 na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, brojnim projektima i međunarodnim iskustvima, Mirko Vilibić najprije će vam reći da u njegovu uspjehu nema tajne formule. Samo puno rada, motivacije i malo sreće. Finalist naše prve nagrade Zlatna kreda u kategoriji najboljeg studenta, jednako se ističe rezultatima kao i empatijom, skromnošću i predanošću ljudima oko sebe. Upoznajte ga.
Mirko Vilibić | foto: privatna arhiva
– Mirko Vilibić, student 6. godine medicine, ističe se ne samo izvrsnim prosjekom 5.0 već i nesebičnim zalaganjem za ljude oko sebe. Među kolegama je prepoznat po toplini i empatiji, vrijednostima koje prenosi u svaki odnos. Protekle akademske godine sudjelovao je na kongresima, vodio Sekciju za endokrinologiju i poticao javnozdravstvene akcije, a posebno se istaknuo projektom u domu umirovljenika o učinku vježbe na prevenciju komplikacija dijabetesa. Kao stipendist mjesec dana se ovo ljeto usavršavao u SAD-u, a potom i u Pragu na pedijatrijskoj onkologiji i hematologiji, gdje je stekao dragocjena stručna i životna iskustva. U radu s teško oboljelom djecom pokazao je snagu suosjećanja i dar da pruži osmijeh i nadu. Mirka krase otvorenost, skromnost i volja da uvijek napravi korak više. Svojim primjerom potvrđuje da medicina nije samo profesija nego poziv služenja čovjeku i zajednici, dio je ovo prijave za nagradu Zlatna kreda u kategoriji najboljeg studenta.
‘Naučio sam da svaki usmeni ispit zapravo funkcionira kao mali ‘elevator pitch’
Iako Mirko, student Medicinskog fakulteta u Zagrebu, nije ovogodišnji dobitnik te nagrade, naš žiri smatrao je da su ovi uspjesi itekako dovoljni da se plasira u finale nagrade koju smo po prvi puta dodjeljivali u sklopu naše konferencije Obrazovanje bez granica. Dok se dojmovi s dodjele tek sliježu, Mirko nam je otkrio puno toga o sebi, ali i svom uspjehu. Da je uistinu skroman i ne voli se previše hvaliti postignućima, vidimo i iz načina na koji je odgovorio na naša pitanja. Nema, kaže odmah u uvodu, tajne formule za uspjeh na studiju – najvažniji su trud, motivacija i predanost, uz malo sreće.
– Ima kolega koji znaju jednako ili čak više od mene, ali im se jednostavno nije posložilo na ispitima. Vjerojatno se dio te sreće krije i u tome kako pristupiš ispitu, kako prezentiraš sebe i svoje znanje. S vremenom sam naučio da svaki usmeni ispit zapravo funkcionira kao mali ‘elevator pitch’ gdje u kratkom vremenu moraš što bolje pokazati što znaš. Tako sam kroz godine naučio brzo poslagati informacije prema važnosti kako bi ostvario dojam sveobuhvatnosti. Kod učenja za pisane ispite razviješ i osjećaj za to što je bitno, a što možeš preskočiti. To je ključno kad pred sobom imaš knjigu od tisuću stranica. Te vještine mislim da su korisne i kasnije u karijeri, od razgovora za posao do rada na istraživanjima. Nisu to nikakve supermoći, nego nešto što svatko može naučiti uz dovoljno prakse i samopouzdanja, smatra Mirko.
Povremeno i radi, a najteža mu nije bila anatomija
Sada, na šestoj godini studija raspored mu je nešto fleksibilniji nego prije. Prvo ima predavanja, ode do menze na ručak, a onda ostatak dana rasporedi na hobije i obveze. Voli svratiti do teretane pa navečer učiti, pogledati film ili čitati.
– Povremeno radim studentski posao kako bih si malo povećao budžet i rasteretio roditelje. Dio mog slobodnog vremena također odlazi i na organizaciju događaja u sekciji koju vodim. Ne mislim da učim više od većine kolega. Na šestoj godini ispiti dolaze jedan za drugim za koje je potrebno par dana učenja. Tako da ima dana kad učim po 5–6 sati, ali i onih kad se uopće ne hvatam knjige. Najviše sam učio tijekom pretklinike, kad je trebalo biti discipliniran i motiviran iz dana u dan. Danas to vrijeme više ulažem u druge korisne stvari, recimo u učenje njemačkog jezika koji želim usavršiti, odgovara nam Mirko.
I dok većina studenata ističe anatomiju kao najteži kolegij Medicinskog, Mirko smatra da je to više do šoka koji dolazi nakon prelaska iz srednje na fakultet. Njemu je zapravo bila teža patologija na trećoj godini, najviše zbog održavanja motivacije kroz tako opsežan predmet.
– Teška mi je bila i infektologija na četvrtoj, jer traži povezivanje velike količine već naučenog gradiva. S druge strane, najdraža mi je bila Interna medicina. Četvrta godina mi je ostala u najljepšem sjećanju zbog odlične ekipe s kojom sam išao na vježbe, ali i zato što me to područje stvarno zanima, posebno endokrinologija i dijabetologija, kaže Mirko.
‘Na početku studija mnogi izjednače sebe s brojem u indeksu, a to nema puno veze sa stvarnim znanjem’
Dotaknuli smo se i činjenice da je do šeste godine studija zadržao prosjek 5.0. Ocjene se, smatra, često shvaćaju preozbiljno. One bi, ističe Mirko, trebale biti alat za procjenu uloženog truda, ali kod nas se često pretvore u mjerilo osobne vrijednosti, što zna biti jako štetno.
– Pogotovo na početku studija mnogi izjednače sebe s brojem u indeksu, a to nema puno veze sa stvarnim znanjem. Znanje je teško mjeriti, posebno danas kad toliko puno učimo i kroz neformalnu edukaciju: iskustva, projekte i volontiranja. Ja sam, zanimljivo, na sve ispite izašao samo jednom i nikad nisam odbio ocjenu. Kad jednom shvatiš da ocjene nisu sve i da si zadovoljan vlastitim znanjem, puno je lakše prihvatiti bilo koji rezultat, navodi Mirko.
Ponosno ističe – završio je III. gimnaziju u ‘najlipšem gradu na svitu’ Splitu. O svojoj bivšoj školi, koju smo lani i sami posjetili, ima samo riječi hvale. Ponajprije ga je, navodi, oblikovala kao osobu.
– Učila me je radnim navikama i pružila mi je znanje koje mi je stvarno koristilo na fakultetu. Tamo sam upoznao prijatelje za život koji me stalno motiviraju i podržavaju. Miočki profesori uvijek su u nama prepoznavali kreativnost i atmosfera pozitivne kompetitivnosti tamo me je oduvijek gurala da postižem bolje i ciljam više. U meni su probudili izniman istraživački duh prema životu što me je spremilo za izazove studija u novom gradu, veli Mirko.
Otkrio nam je da ga je tada najviše zanimala fizika, dugo je bio siguran da će upravo to studirati. Ipak, nakon državnog natjecanja u trećem razredu shvatio je da želi nešto šire, poput područja koje spaja prirodne znanosti s radom s ljudima. Privukla ga je i stabilnost koju nosi liječnički poziv, ali smatra da je za odluku oko upisa medicine na kraju presudila – empatija.
– Da nisam upisao medicinu, vjerojatno bih izabrao neki STEM smjer, što je djelomično posljedica moje prirodoslovno-matematičke srednje škole. Siguran sam da bih bio uspješan i tamo, ali vjerojatno manje zadovoljan radi manjeg rada s ljudima. Moja mama mi je oduvijek govorila: ‘Uporni završavaju fakultete, ne pametni!’ i ta me poruka vodila kroz cijeli studij. Mnogi studenti, posebno na medicini, osjećaju imposter sindrom, ali mislim da tko god vjeruje u sebe i dovoljno je predan, može završiti fakultet i postići odlične rezultate, navodi Mirko.
Volio bi da praksa kreće ranije
Sada, nakon šest godina studija, može reći da je studij ispunio njegova očekivanja po pitanju teorijskog znanja. No, stava je da bi praktični, klinički dio mogao početi i ranije.
– Vještine poput uzimanja kliničkog statusa, mjerenja vitalnih parametara ili šivanja rana studenti prekasno uče, često tek u višim godinama. Srećom, studentske sekcije nude priliku da se neke od tih vještina ranije usvoje. Tijekom razmjene profesora Ivana Damjanova ovog ljeta u Kansasu u SAD-u bio sam impresioniran američkim studentima prve godine s kojima sam pregledavao pacijente u klinici Jaydoc za neosigurane osobe. Takva rana izloženost radu s pacijentima, uključujući prepisivanje lijekova, klinički pregled i naručivanje pretraga, nezamjenjiva je za razvoj liječnika jer upravo tada najviše učimo. Volio bih da i kod nas postoji slična prilika, posebno u obiteljskoj medicini, što bi istovremeno rasteretilo sustav i smanjilo nepotrebne specijalističke preglede, smatra Mirko.
Finalisti Zlatne krede u kategoriji studenata, Mirko je četvrti s lijeva nadesno | foto: srednja.hr
Vrijeme provodi pomažući drugima
Iz prijave za Zlatnu kredu doznali smo da se Mirko usavršavao u Pragu. Na tamošnjem je odjelu pedijatrijske onkologije u bolnici Karlova sveučilišta proveo čitavi rujan. Radio je s djecom oboljelom od hematoloških i solidnih tumora. Radi i sa starijim osobama, pa nam je ispričao ponešto i o tom iskustvu.
– Ta djeca, iako bolesna, nevjerojatno su vedra i puna volje te su na mene uspjela prenijeti nekakvu nadu i želju za životom. Osmijeh ili igra s njima meni je često više značila nego znanje koje sam ponovio i usavršio tamo. Što se tiče rada sa starijim osobama, već dvije godine vodim projekt Hodanje i osjet uz studentski posjet u domovima za starije osobe. Zajedno s kolegama iz studentske sekcije za endokrinologiju i dijabetologiju, projekt smo ostvarili uz pomoć mentorice profesorice Tine Dušek. Cilj projekta je poboljšati koordinaciju i smanjiti simptome dijabetičke neuropatije kroz tjelovježbu. Korisnici domova prepoznali su važnost kontinuirane tjelovježbe koju su provodili kolege s Kineziološkog fakulteta koja je trajala dva mjeseca po dva puta tjedno. Javnozdravstvena važnost prevencije padova u ovako rizičnoj skupini prepoznata je i s dvije nominacije za Rektorovu nagradu, a i sada projekt prijavljujemo za Posebne dekanove nagrade. Kroz redovite vježbe i razgovor s korisnicima, shvatio sam koliko je podrška te ugrožene skupine važna, a iskustvo me obogatilo osobno, ali i profesionalno jer većina pacijenata su osobe starije živote dobi, navodi Mirko.
Lijepo mu je, kaže, čuti da ga kolege vide kao toplu osobu punu empatije. Naročito zato što i sam vjeruje da kvalitete dobrog liječnika ne leže samo u teorijskom znanju, nego i u komunikacijskim vještinama i emocionalnoj inteligenciji.
– Pacijenta treba promatrati kao cjelinu, a ne samo kao skup simptoma. Liječnici moraju biti pristupačni kako bi im se pacijenti mogli otvoriti jer je zdravlje ipak vrlo osobna stvar. Uvijek nastojim napraviti korak više i tražiti bolje rješenje jer to nas ne samo čini boljim liječnicima, nego i boljim ljudima koji ne odustaju olako, ističe Mirko.
Ima savjet za buduće brucoše
A gdje se vidi u budućnosti? Već je iz prethodnih odgovora vidljivo – po pitanju specijalizacije najinteresantnija mu je interna medicina, posebno endokrinologija i dijabetologija.
– Fasciniraju me hormoni, male molekule koje utječu na cijelo tijelo i čiji poremećaji pogađaju sve organske sustave. Što se tiče budućnosti, još nisam siguran hoću li ostati u Hrvatskoj ili otići vani. Pet razmjena tijekom studija zauvijek su mi otvorile pogled na internacionalno okruženje, u kojem se osjećam dobro, ali odlazak iz Hrvatske znači i udaljenost od obitelji i prijatelja. Zato želim ostaviti sve opcije otvorene i dobro se pripremiti za trenutak kada budem morao odlučiti. A što će Mirko izabrati? To ćemo tek vidjeti, kaže naš sugovornik.
Zaključno smo ga, kao i sve studente odlikaše, pitali ima li savjet za maturante i postoji li možda neki tip učenika koji ne bi trebao upisati medicinu.
– Savjet za brucoše? Opustite se! Srednja škola je predivno razdoblje, a stres oko mature normalan je, ali ne smije vas spriječiti u ostvarivanju vaših ciljeva. Medicina je za svakoga tko se osjeća pozvan za taj put i ako nešto stvarno želite, niti matura niti prijemni vas neće zaustaviti. Poznajem kolege koji su godinama pokušavali upasti i naposljetku dogurali do zadnjih godina faksa. Sve je moguće ako uložite dovoljno truda i volje, jasno poručuje Mirko.
Konferencija Obrazovanje bez granica održana je uz podršku partnera: RIT Croatia, Telemach, Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu (FOI), Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija u Osijeku (FERIT), Veleposlanstvo Kraljevine Norveške u Hrvatskoj, book&zvook, Regionalna energetsko-klimatska agencija Sjevernozapadne Hrvatske (REGEA), KONČAR, Fakultet prometnih znanosti, Hrvatska zajednica županija, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Alfa, Privredna banka Zagreb, Ured Europskog parlamenta u Hrvatskoj, Hrvatska akademska i istraživačka mreža – CARNET i Podravka.
Pridružite se našem Instagram kanalu.
