Nisam trčala od srednje škole, a za vikend sam trčala utrku: Mislila sam da će mi ispasti slezena, ali se isplatilo

‘Zašto ljudi svojevoljno trče?’ u mojem je mozgu jedna od onih nedokučivih tajni svemira. Šest minuta trčanja na Tjelesnom je bio najgori dan u godini (kada sam išla u srednju, a to je hvalabogu bilo davno), a od tada se trudim ne trčati čak ni za tramvajem. Ali sam prošlu subotu svejedno provela trčeći utrku na Jarunu i nije mi uopće žao.

Sreća nakon prolaska kroz cilj | Foto: srednja.hr

Kada me netko pita kako zamišljam svoju idealnu subotu, čut će riječi poput ‘sunce’, ‘odmor’ i ‘kava’. Nikako pretjerane fizičke aktivnosti, a najmanje trčanje. Pa su se mahom ljudi iznenadili što sam proteklu subotu bila na Jarunu kako bih manje ispijala kave, a više trčala.

Ali za dobar cilj se valja i pomučiti. Tako da nisam bez razloga trčala: održavala se 13. po redu dm ženska utrka čiji je ovogodišnji cilj bio, uz podizanje svijesti o važnosti brige za sebe i vlastito zdravlje, borba protiv menstrualnog siromaštva. Za svaku kupljenu kotizaciju za utrku, dm će donirati po dva paketa higijenskih uložaka djevojkama smještenim u učeničkim domovima.

Utrka i za nas bez kondicije

Na moju sreću, uz profesionalnu utrku čija trasa iznosi 6 kilometara, sudjelovati se moglo i u rekreativnoj utrci dugoj otprilike 2.4 kilometra; odlučila sam se za ovu drugu, logično. Zbog rekreativne prirode, puno nas je i hodalo, pa je to bilo više kao malo napornija šetnja među ženama kojima je cilj isto tako bio samo sudjelovati i doprinijeti važnom cilju, a manje kao utrka u kojoj je važno biti prva.

A kad sam već bila ondje, zaključila sam da mogu i pružiti korak i malo potrčati. Slezena se vrlo brzo aktivirala, teško sam disala, noge su me bolile, bojala sam se da ću u bilo kojem trenu ili pasti preko ceste ili se ispovraćati negdje pored.

Start rekreativne utrke | Foto: srednja.hr

‘Tako ti i treba kad po cijele dane samo sjediš za laptopom’, rekla sam si nekoliko puta. Ponekad je stvarno teško pronaći vrijeme u danu za brigu o sebi koja ne uključuje bingeanje neke serije nego zaista brigu o vlastitom zdravlju, kako psihičkom, tako i fizičkom. A ova je utrka bila lijepi podsjetnik koliko je malo zapravo potrebno. Malo sunca, malo prirode i puno dobrog društva, makar za laganu šetnju Jarunom.

Nakon utrke sam zaključila dvije stvari: prvo, sigurno se neću početi baviti trčanjem, i drugo, baš bih mogla sudjelovati i sljedeće godine.

A koliko mi je bilo teško i jesam li u nekom trenutku mooožda pala, provjerite u videu s utrke:

Tekst je nastao u suradnji Native studija portala srednja.hr i dm-a