Tko se boji medvjeda još: Tabu iz lingvističke perspektive

Većina životinja koristi neku vrstu jezika za komuniciranje, a ljudski je daleko složeniji od ostalih. Jezik nam služi za izricanje gotovo svega zamislivog i nezamislivog, stvarnog i izmišljenog, događaja i koncepata. Osim očitih primjena i stvaralačkog potencijala koji nam nudi, jezik je indikator naše povijesti, načina razmišljanja naših predaka, njihovih strahova i vjerovanja.

Nije svaki jezik izoliran od ostalih – složit ćemo se da nam je često puno lakše razumjeti nekog tko govori srpski, nego udaljeno narječje hrvatskog jezika, da nam je slovenski prirodno razumljiviji od francuskog ili da ćemo prije pogoditi značenje njemačke riječi od korejske. To je sve logična posljedica prirodnog razvoja jezika, udaljavanja govornika i različitih “mutacija” govora koje nastaju u različitim skupinama. Većina europskih i mnogi azijski jezici vuku porijeklo od izumrlog indoeuropskog jezika koji se kasnije podijelio na srodne skupine čije su interne sličnosti i danas lako uočljive.

Mi o vuku ili Lupus in fabula…

Proučavajući moderne jezike, njihove pretke (staroslavenski, latinski…) te put razvoja od jednog do drugog, možemo rekonstruirati mnoge riječi zajedničkog starog protoindoeuropskog jezika. Tako je na tom izumrlom jeziku riječ za vuka bila wlkwos (sličnost s riječju vuk je upečatljiva). Probajmo pogoditi kako bi se ta riječ razvila u latinskom jeziku! Praindoeuropski glasovi w, kw i l najčešće postaju latinski glasovi v, qu i ol, redom. Tom logikom, vuk bi na latinskom trebao biti volquus, ali nije – latinska riječ za vuka je lupus. Ta čudnovata promjena nagnala je lingviste na razmišljanje. Pretpostavlja se da je u davna vremena u današnjoj Italiji došlo za zamjene slova u toj riječi pa je tako wlkwos postao lukwos. U susjednom oskičko-umbrijskom jeziku postojalo je pravilo da kw prelazi u p pa je tako lukwos postao lupos ili lupus, riječ koju su Latini izgledno pozajmili od susjeda.

U pragermanskom jeziku kw je također prešlo u p pa je wlkwos postao wulpaz, a kasnije i wulfaz. Upravo odatle dolazi islandski úlfur, danski i norveški ulv, engleski i njemački wolf. Njima srodan švedski jezik koristi potpuno drugu riječ – varg, koja potječe iz vikinške riječi vargr za izgnanika zbog ubojstva ili kršenja zakletve. Iz istog korijena hwergh koji je označavao zločinca u praindosurpskom potječe i staroengleska riječ warg koju je Tolkien upotrebljavao u Gospodaru prstenova te naša riječ vrag.

U keltskim jezicima za vuka se koristila riječ koja je izvorno označavala drekavca ili urlača.

Svi ovi primjeri jasno upućuju na jednu stvar: vuk je bio tabu, o njemu nije bilo poželjno govoriti imenom, već raznim izvedenicama. Vjerojatni razlog tome je strah predaka navedenih naroda da bi mogli prizvati vukove ako ih spominju.

Onaj koji jede med

Možda je vuk bio strašan, ali medvjed je bio još strašniji. O tome da se medvjed nije smio prizivati, njegovo izvorno ime nije trebalo izgovarati te sveopći strah naših predaka od te životinje pokazuje činjenica da o njemu govorimo samo kroz osobine.

Naime, praindoeuropska riječ za medvjeda bila je rkto, rkso, rktho ili rtko. Kroz niz glasovnih promjena te riječi, dolazimo do latinskog ursus, preko grčkog do arktik (sjever) ili iz keltskog do imena Arthur.

Germanski jezici ovdje se znatno razlikuju: engleski bear, nizozemski beer, njemački bär i nordijski bjorn slične su riječi za medvjeda koje nemaju veze s rkto. Sve one dolaze od riječi bher koja je značila smeđe (odatle brown i brineta).

U slavenskim jezicima medvjeda se opisuje kao onog koji jede med, doslovno med+jed. U baltičkim jezicima riječ za medvjeda dolazi iz starog korijena tlakis što znači dlakav (da, tlakis i dlakav namjerno zvuče slično).

Svi jezici navedeni o ovom odjeljku potječu iz hladnijih dijelova Europe gdje je medvjeda bilo više i ljudi su ih se s razlogom bojali. Opet nailazimo na tabu reprezentiran u zamjeni izvorne riječi nekom osobinom.

Ništa od ovoga nije nepoznato i danas, a jedan od primjera u modernoj književnosti je i Voldemort iz serijala knjiga o Harryju Potteru, čije ime se nije smjelo izgovarati, već su korišteni razni pseudonimi ili osobine kad se pričalo o istom. Vuk i medvjed upravo su sjajni primjeri da se smisao tabu teme nije promijenio tisućama godina, ali i primjeri kako današnji jezici proniču u kulturu naših predaka.

Saznaj više!

Ako želite saznati više o ovome i ostalim projektima koje eSTUDENT  provodi, posjetite njihovu web-stranicu. Kako ne biste propustili najnovije informacije o radu Udruge, zapratite ih na društvenim mrežama – Facebooku, Instagramu, Linkedlnu, TikToku i YouTubeu. Pretplatite se i na njihov newsletter kako biste dobili sve obavijesti o radu Udruge na mail.