Pretraga

[FOTO] Kampus Borongaj – ostaci ostataka jugoslavenske vojarne

A- A+

Ostaci vojarne iz bivšeg sistema. Pokoja renovirana zgrada i nove fasade. Hladnoća, pustoš i izoliranost. Nažalost, ovo neodoljivo podsjeća na ono što se u Zagrebu naziva kampusom Borongaj. U točno deset godina svojeg postojanja taj vojni dio svoje osobnosti nije uspio izgubiti. Osim sumorne atmosfere, broji previše funkcionalnih nedostataka. Prometno je nepovezan, neuređen, bez sadržaja, smještaja za studente, sportske dvorane, moderne infrastrukture, trgovine, kafića. Oxford koji je mogao biti, ali se čini da neće nikada.

Interijer jedne od napuštenih zgrada na kampusu Borongaj | Foto: Duje Kovačević, srednja.hr

Još se sjećam uzbuđenja. Prije dvije godine upao sam na Hrvatske studije. ‘Ej, studirat ću na pravom kampusu, znaš ono kao u Pitch Perfectu’, hvalio sam se svima. ‘Znaš, taj kampus ti je nastao na ostacima jugoslavenske vojarne’, odgovorili bi mi. Ubrzo sam shvatio da mi objašnjenja nisu bila potrebna. Prvim ugaženim korakom borongajskog tla znao sam da se nalazim u zapuštenoj vojarni. Taj je osjećaj i danas prisutan.

Oxford koji je mogao biti

Izdvojeni članak

Deseta godišnjica otvaranja kampusa Borongaj: Zašto se ništa nije promijenilo?

Prostrane površine, mnoštvo fakulteta, tridesetak tisuća studenata. Studentski domovi, menze, kafići i sportske dvorane. Priče su to i iluzorni mitovi onoga što je kampus Borongaj već odavno trebao postati. Oxford u malome, kako su zamišljali, danas nije ništa drugo doli ostatak ostataka vojarne iz bivšeg sistema, čiji se miris i hladnoća osjete na svakom uglu.

Tako je i deset godina nakon otvorenja kampusa, on još uvijek samo vojni kompleks i ništa više od toga. Raslinje, napušteni, derutni vojni objekti i stražarnice, neiskorišteni potencijal u kojem su prisilom zalutali studenti i njihovi nastavnici. To mjesto danas zovu svojim domom, fakultetom, kampusom, iako ne baš tako piktoreskna stvarnost tim nazivima nikako ne odgovara.

Slika odnosa Sveučilišta prema svojim studentima

Dok je jedan dio kampusa, onaj čijim se fotografijama odgovorne institucije hvale, u nekoj mjeri pristojan, postoji druga, poprilično alternativna stvarnost. Uz zgrade fakulteta, na Borongaju se nalazi niz objekata čiji prizor budi ideje za savršene kadrove horor filmova.

Prostorije studentskih udruga na kampusu Borongaj | Foto: Duje Kovačević, srednja.hr

Iako nedostojni živim ljudima, neki od tih prostora se aktivno koriste. Jer ih je netko nekada ocijenio kao funkcionalne. Takva je i zgrada gdje se nalaze studentske udruge. Prostorije u kojima se urušava strop, prepune fekalija, smeća i prljavštine predstavljene su kao skladno mjesto prilagođeno druženju i studentskim aktivnostima. U duhu svih zbivanja, nije li to slika odnosa Sveučilišta u Zagrebu prema svojim studentima?

‘Welcome to the jungle’

Postoje i prostori koje čak ni zagrebačko Sveučilište nema srama dodijeliti studentima ili nastavnicima. Ali ni dovoljno dobre volje da od njih nešto napravi. Iako se nalaze u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, samoproklamiranoj srednjoeuropskoj metropoli, po prizorima bi se prije zaključilo da dijelovi kampusa Borongaj pripadaju nekom mračnom okrajku zemaljske kugle u kojem je civilizacija stran pojam.

Okoliš i napuštene zgrade na Kampusu | Foto: Duje Kovačević, srednja.hr

Stockholmski sindrom vojarne Borongaj

Kampus nije baš najdivnije mjesto za studiranje. Barem ne u ovakvom stanju. Onaj tko ga je posjetio sigurno će se složiti s tom tvrdnjom. No, fakulteti i ljudi koji su gore već neko vrijme smješteni očito Borongaj jako vole. Konformistički su se pomirili s činjenicom da je to slika države u malom. Pa po tom pitanju ništa i ne čine. Izolirani, prometno nepovezani, urušeni, zapušteni, od svih zaboravljeni Kampus s gotovo nikakvim sadržajima postao je predmetom ljubavi tu smještenih institucija. Zatvorili su se onaj mali ‘kružok’ Kampusa koji ne izgleda kao netom ratom pogođen.

Dio Kampusa gdje se nalaze sređene zgrade fakulteta | Foto: Duje Kovačević, srednja.hr

Jel’ Stockholmski sindrom ili ‘ima onih kojima je gore’ nije posve jasno, no sigurno je da mentalitet postojećih korisnika nije pridonio njegovu razvoju. Deset godina i nekoliko generacija je prošlo, a jedino što se na Borongaju promijenilo jest to da i donekle renovirani objekti počinju propadati. Ali pomalo, tek je 2017. Čitamo se za nekih deset godina, a do tada #samoljubav !

*Komentar je stav autora

Veliku analizu o ‘promjenama’ u deset godina postojanja Kampusa, pročitajte ovdje:

Deseta godišnjica otvaranja kampusa Borongaj: Zašto se ništa nije promijenilo?