Mlada logopedinja objasnila čime se bave oni koje završe najtraženiji studijski smjer u Hrvatskoj

Prema omjeru upisne kvote i prvog izbora studija, u prošloj je godini logopedija bila daleko najpopularniji studijski smjer u Hrvatskoj, a slični su trendovi posrijedi i u 2019. Prošli smo tjedan objavili privremene podatke Agencije za znanost i visoko obrazovanje, koji pokazuju da je logopedija ponovno, daleko najtraženiji studij. Do prošlog tjedna se za 50 upisnih mjesta na ERF-ovom studiju Logopedije prijavilo 1397 kandidata (28 kandidat na jedno upisno mjesto), od čega je njih 564 upravo ovaj studij stavilo na vrh liste prioriteta. Ovakva pomama za ovim studijem nagnala nas je na to da dublje predstavimo ovo zanimanje, kroz živi primjer 27-godišnje Ljubice Leko, koja je školska logopedinja u OŠ Žitnjak.

Ljubica Leko / Foto: Privatna arhiva

Ljubica radi u struci već gotovo 3 godine, budući da je još tijekom apsolventske godine na Logopediji zagrebačkog Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, počela ‘pržiti zanat’ u jednom privatnom kabinetu, da bi onda preko još dvije škole, došla na svoje sadašnje radno mjesto.

Pojasnila nam je niz stvari poput gdje se sve mogu zaposliti logopedi, kako joj izgleda jedan radni dan te je li imala ikakvih problema s pronalascima poslova.

Što radi logoped odnosno gdje se sve može zaposliti?

Doznali smo koji su najpoželjniji, a koji najmanje poželjni studiji na četiri velika hrvatska sveučilišta

S obzirom na veliko zanimanje potencijalnih studenata za studij Logopedije, a i činjenicu da je HZZ ove godine izdao preporuku da se poveća upis i broj stipendija za studente logopedije, Ljubicu Leko smo odmah na početku pitali da u kratkim crtama objasni čime se sve bave logopedi odnosno koje teškoće nastoje otkloniti svojim pacijentima.

– Logopedija je jako široka znanstvena disciplina koja pokriva brojna razvojna područja. Logoped se bavi svim teškoćama u području komunikacije i jezično govornog razvoja od rane do najstarije dobi. Široj javnosti vjerojatno je najpoznatije da radimo s djecom koja kasno progovore ili „ne govore“ ili pogrešno izgovaraju pojedine glasove, ali zapravo naš rad kreće puno ranije, od razdoblja razvoja same komunikacije kao temelja za usvajanje jezičnih znanja i govora. Spektar teškoća s kojima radimo je poprilično velik: poremećaji iz spektra autizma, jezične teškoće (ekspresivnog ili receptivnog tipa), artikulacijske teškoće, apraksija, disleksija i disgrafija, mucanje, poremećaji glasa, oštećenja sluha, traumatska oštećenja mozga, afazije, degenerativne bolesti… Zapravo bih mogla do sutra nabrajati teškoće koje zahtjevaju logopedsku intervenciju pa se vraćam na onaj jednostavniji odgovor – bavimo se svim problemima u području komunikacije, jezika i govora, govori nam ova 27-godišnja logopedinja s već 3 godine iskustva.

Još uvijek su uglavnom vezani za javne sustave, no sve je više privatnih subjekata gdje mogu pronaći radno mjesto.

– Logoped može raditi u svim sustavima: u zdravstvenom sustavu (Domovi zdravlja, u bolnicama na raznim odjelima npr. odjel za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata) u odgojno obrazovnom sustavu (kao stručni suradnik u dječjem vrtiću, kao stručni suradnik u osnovnoj školi) u sustavu socijalne skrbi te u privatnim subjektima (od privatnih logopedskih kabineta do privatnih poliklinika), objašnjava nam Ljubica Leko.

Ljubica Leko / Foto: Privatna arhiva

Pola radnog dana provedem u radu s djecom, a najčešće su teškoće disleksija i disgrafija

HZZ otkriva koja su zanimanja tražena u Hrvatskoj, a za koja bi trebalo smanjiti upisne kvote

U školi od 500-injak učenika, Ljubica je jedina logopedinja pa smo ju pitali stigne li se svima dovoljno posvetiti odnosno kako izgleda njen radni dan.

– Kao i svaki sustav tako i školski nalaže rad prema određenom godišnjem planu i programu. Većina mog radnog vremena odnosi se na neposredan rad s djecom koji je baziran na inidvidualnom pristupu. U redovni logopedski tretman uključena su sva djeca koja imaju rješenje o primjerenom obliku školovanja, ona koja su u postupku dobivanja istog, ali i djeca bez rješenja, a koja imaju teškoća u nekom od područja teškoća s kojima logoped radi. Dakle to otprilike izgleda tako da najmanje 4 sata radim s djecom, a često je to više od 4 sata jer je broj djece s teškoćama velik, dok ostatak radnog vremena odlazi na suradnju s roditeljima, suradnju s ostalim stručnim suradnicima i kolegama u školi, suradnju sa vanjskim ustanovama i „more“ papirologije. Stigne se uz sve to održati i pokoje stručno predavanje unutar škole ili van nje. Ali bude tu uvijek i dosta neočekivanih situacija, u koje ja kao stručni suradnik moram biti uključena, obrazlaže nam ova logopedinja.

S obzirom da smo spomenuli neočekivane situacije, zanimalo nas je jesu li jasno detektirani učenici koje imaju probleme s govorom, glasom, čitanjem, pisanjem ili ipak ima i nekih izvanrednih slučajeva odnosno iznenadnih intervencija.

– Prilikom upisa u školu svako dijete prolazi testiranje koje provodi stručni tim škole. Tada se već detektiraju djeca koja imaju teškoće, a koje će se nastaviti manifestirati i u školskoj dobi i time možda narušavati njihov školski uspjeh. Odmah polaskom u prvi razred ta ista djeca se uključuju u rad s logopedom. Tu je iznimno važno da logoped ostvaruje dobru suradnju sa učiteljem koji provodi puno više vremena s djetetom i pruža jako vrijedne informacije o njegovom funkcioniranju i njegovim mogućnostima. Da, u principu radim sa stalno sa istom djecom koja imaju teškoće u području jezika, govora, komunikacija, čitanja i pisanja, govori nam Ljubica.

Najčešće teškoće u školi disleksija i disgrafija

Poznato kada se na novi studij Logopedije u Rijeci upisuju prvi studenti

Iako dakle radi stalno s istom djecom, nekim povremenim praćenjima iz logopedskog kuta, izloženi su svi učenici. Ljubica nam otkriva i koje su najčešće teškoće kod učenika, odnosno s kojima se sve susreće.

– U školi od 500 učenika sam jedini logoped, ali ovo je do sada za mene „najbezbolnija“ situacija jer uspijevam uključiti sve učenike u tretmane. Neke u redoviti, a neke u povremeno praćenje. U logopedskom tretmanu trenutno imam 30-ak učenika. Najčešće teškoće s kojima se susrećem u školi su disleksija i disgrafija te teškoće u čitanju i pisanju, govori Ljubica odmah pojašnjavajući da potonje dvije nisu sinonimi za prve dvije, nego različite dijagnoze.

Dodaje da uz četiri navedene, uočava različite jezične teškoće, mucanje i artikulacijske teškoće.

Praktički neprekidno radi od apsolventske godine studija

Neobični fakultetski smjerovi: Rijetki znaju čime se socijalni pedagozi bave

S obzirom na izrazito veliki interes za studij Logopedije, koja zapravo ima malu kvotu, s obzirom da logopeda nedostaje gotovo u svakoj županiji u Hrvatskoj i s obzirom da ga je ovaj studij još uvijek moguće studirati samo na ERF-u u Zagrebu (od jeseni i na Sveučilištu u Rijeci nap. a.) zanimalo nas je koliko je Ljubici trebalo da pronađe posao nakon studija.

– Još tijekom apsolventske godine, sam radila u privatnom kabinetu gdje mogu reći da sam pošteno počela „pržiti zanat“. Kada sam dobila diplomu u svoje ruke još sam neko vrijeme ostala raditi u privatnoj praksi, a potom sam počela tražiti novi posao. To je trajalo puna dva mjeseca i zaposlila sam se na zamjeni u jednoj školi kao stručni suradnik logoped. Vrlo brzo nakon toga sam dobila posao na neodređeno u drugoj školi, a sad sam evo već i u trećoj školi, opet na neodređeno. Paralelno sa radom u školi sam radila honorarno u jednoj udruzi i privatnom kabinetu. Posla ima napretek, govori nam iz iskustva logopedinja Leko.

Dodaje i kako joj upadaju u oči ponavljanja natječaja za posao u kojima se traže logopedi, što potvrđuje da ih nedostaje.

Ljubica Leko / Foto: Privatna arhiva

Odgovori