Riječki student u Kurdistanu: Kulturni šok bio je ogroman, ali avantura je za pamćenje

Kurdistan nije država, već regija Bliskog istoka u kojoj prevladava kurdsko stanovništvo. Razlikuju se od ostalih naroda po kulturi i običajima, a priliku doživjeti te razlike imao je Ivan Saftić, student iz Rijeke. Tjedan dana proveo je na samom istoku Turske, blizu granice s Iranom, u domovini Kurda. Na rubu civilizacije gdje vlada siromaštvo i bijeda, u pustinji okruženoj planinama pokrivenim snijegom, zajedno s 30 sudionika iz Turske, Španjolske, Italije, Poljske, Rumunjske, Indije, Somalije i Hrvatske sudjelovao je u razmjeni mladih.

Ivan je bio u turskom dijelu Kurdistana, u autonomnoj regiji na istoku Turske koja ima problema s priznavanjem državnosti. Kurdistan se nalazi djelomično i u Iranu, Iraku i Siriji, to je kulturna regija i nepriznata država koju čine Kurdi. Takozvana država Kurda neobično je mjesto, kaže Ivan koji ju je posjetio u sklopu programa razmjene mladih na koji se prijavio putem Erasmus+ programa. U projektu je sudjelovalo 30 mladih iz Turske, Španjolske, Italije, Poljske, Rumunjske, Indije, Somalije i Hrvatske.

Apsolventica engleskog jezika otišla predavati u Tursku i ne misli se vraćati, uvjeti su odlični!

Doživjeli kulturni šok, a ljudi su ih se bojali

– Tada nisam točno znao o čemu se radi, vidio sam da je u pitanju Turska koju sam htio posjetiti, prijavio se na natječaj, prošao i otputovao. Doživio sam veliki kulturni šok kad sam došao tamo. Sletio sam u Istanbul pa zatim letio u glavni grad regije Van koji ima oko 35 tisuća stanovnika. Iz Hrvatske nas je bilo šest. Čim smo sletili, ljudi su nas čudno gledali, bijeli ljudi drugačije izgledaju nego oni, bilo im je čudno što mi tu radimo. Počeli smo shvaćati gdje smo zapravo došli. Nitko nije znao engleski jezik, to smo shvatili odmah jer smo trebali naći put od aerodroma do centra da bismo došli do voditelja projekta koji nas je čekao. Ljudi su nas se čak i bojali – oni koje smo htjeli pitati za upute, kad bismo mi se približili, napravili su nekoliko koraka unatrag govoreći ‘No, no’, kao da ih želimo opljačkati. Činilo se da smo više mi njih šokirali, nego oni nas, ispričao je Ivan. 

Put do hostela u kojem su trebali biti smješteni također je bio svojevrsna avantura. Nakon nekoliko sati čekanja, autobusom su krenuli prema njemu, no našli su se među planinama prekrivenim snijegom i u – izbjegličkom domu. 

– Njihovi gradski autobusi nisu ni približno slični ovim našim. To su manji busevi u kojima možete čuti glasnu muziku, ljudi su veseli, ceste su prašnjave i poludovršene. Nakon dva sata vožnje nekim pustinjskim cestama došli smo do planina prekrivenih snijegom i do doma za izbjeglice koji je zapravo bio naš hostel. Smjestili su nas u izbjeglički dom pored škole skupa s učenicima, muški odvojeni od žena. Doživjeli smo veliki šok, nismo znali gdje smo. Nitko nije znao engleski, pa smo se snalazili rukama i nogama. Jedino su znali pitati kako se zovemo i odakle smo, tako da su nas stalno obasipali pitanjima ‘What is my name?’ i ‘You from?’. Nikoga nisam poznavao pa mi je bilo još iz teže zbog toga. Prva stvar koju sam naučio je da moram skinuti cipele i da ne smijem ulaziti obuven u sobe, a u njima su bili loši uvjeti, željezni kreveti, madraci.. Nisam znao hoću li se smijati ili plakati. Pogledao sam kroz prozor, a vani su djeca u pijesku šutirala probušenu loptu i nigdje nije bilo nikoga… Bilo je stvarno zeznuto na početku, kaže Ivan.

[90 kilometara od rata] Zagrebački student otkrio po čemu znaju Hrvate na jugu Turske

Boravili u školama i pomagali djeci

Grad u kojem su boravili tjedan dana zove se Muradiye. Njihova se kultura po mnogočemu razlikuje od naše. Kurdistan je islamska regija, a Kurdi do religije zaista drže. Način života je također drukčiji – oni žive u teškim uvjetima, većina njih su izbjeglice, žive u barakama, ima nekoliko, za njihove uvjete, boljih zgrada i automobila, ali uglavnom se radi o vrlo siromašnom narodu. Ivan je dao primjer ulice u kojoj navečer Kurdi pale vatru u bačvama da bi se ugrijali. Hrana i piće su također potpuno drukčiji, a alkohol je strogo zabranjen. 

– Pokušali smo ga nabaviti, ali nema ga. Ono što smo uzeli od doma su zabranili, iako unutar Turske zakon ne brani alkohol, a mi smo se vodili time. No njihova ga kultura strogo zabranjuje, a mi smo ih poslušali jer smo htjeli poštivati njihovu kulturu. Što se tiče hrane, jeli smo ono što oni jedu, a to je hrana za preživljavanje. Nema tu nekih specijaliteta, uglavnom neke maneštre s krumpirom, svaki dan bijela riža bez okusa. Jedino me oduševio njihov čaj. Turci su poznati po čaju, a gdje god bismo došli, ponudili su nas čajem i to uglavnom besplatno. Jednom je bilo loše vrijeme pa su nas ljudi koji rade u njihovom Vodafoneu zvali da se sklonimo i ponudili nas čajem, priča Ivan. 

U sklopu projekta Ivan je s ostalim sudionicima boravio u školama. Družili su se s djecom, crtali, igrali nogomet i stolni tenis, ukrašavali školu. Jedan od dana njihovog boravka u Kurdistanu bio je nacionalni dan djece pa je u školama bila velika fešta. Ivan je s djecom i drugim sudionicima ukrašavao razred i okoliš škole. 

– Sve je to bilo skromno, ali jako lijepo. Zanimljivo je i to što Kurdi imaju svoj jezik, ali u školama uče isključivo turski. Svoj jezik ne mogu koristiti javno, već u svoja četiri zida jer je turski službeni jezik. S vremenom je kulturni šok zamijenilo razumijevanje i suosjećanje. Ljudi su divni, nema tu loših namjera, samo loših okolnosti. Djeca su nas obožavala, stalno su trčali oko nas i gledali sa znatiželjom i divljenjem kao da smo neki bogovi. Iako su jako siromašni, smiju se, druže, trče i šutiraju loptu poput naših klinaca. Najviše me začudilo kada su nas odrasli, nastavnici, konobari, obični prolaznici, ravnatelj škole, pa čak i načelnik policije, htjeli upoznati i počeli vaditi mobitele da bi se slikali s nama. Bilo je jasno da nisu nikad izašli iz svoje zemlje, a bijelog čovjeka vidjeli samo na ekranu, rekao je Ivan i dodao da mali broj Kurda razumije ili govori engleski što im je otežalo komunikaciju.

Studirati u Turskoj: Fakulteti dobro opremljeni, prijevoz jeftin, a strancima dostupne stipendije

Avantura za pamćenje – bez tuša i WC-a tjedan dana

Što se tiče priznavanje njihove države, Ivan kaže da je to zeznuto pitanje. Oni su dio turske države, iako 99 posto te regije čine Kurdi koji su potpuno različiti od Turaka i po kulturi i po načinu života. U Turskoj ih ima između 12 i 14 milijuna, a cijeloj regiji, uključujući i Irak, Iran i Siriju, više od 30 mlijuna. Jako veliki narod koji i danas nema svoju državu i prava. 

– I onda dođemo mi, a kad smo se malo opustili, jednog dana smo u školi počeli pjevati ‘Kurdistan, Kurdistan’ i to je izazvalo jedno nevjerojatno oduševljenje, prvenstveno djece koja su počela s nama pjevati i skakati. Vidjelo se da su sretni što to pjevamo, počeli su zatim i nastavnici pjevati s nama i bili su sretni, kao da smo im na taj način dali neko priznanje, rekao je Ivan. 

Iskustvo bi ponovio, volio bi vidjeti još neke dijelove Kurdistana, iako bi ga u onaj sirijski sada bilo strah otići zbog ratnog stanja. No u ovom turskom dijelu vidio je puno sirijskih izbjeglica, djece bez roditelja koja su bosa, krvavih nogu, ne pričaju ni s kim i prose ispred dućana, što ga je jako rastužilo. Za sve vas koji imate želju posjetiti Kurdistan, Ivan ima nekoliko savjeta. 

– Pripremite se na sve. To su, za nas, loši uvjeti, ali preživjeli smo. Imali smo dovoljno hrane, ali tamo, primjerice, nema WC školjke, nema tuševa, polijevali smo se vodom da bismo se oprali, a dnevno je bilo samo sat vremena tople vode. No ljudi su jako dobri, svi će vam pomoći, niti jedno loše iskustvo nismo imali. Koliko god žive u teškim uvjetima i koliko god su siromašni, nitko nas nije pokušao opljačkati ili nam učiniti nešto loše, kaže Ivan.

Ispričao je i jednu zanimljivu anegdotu koju je doživio u centru grada. Jednom je čovjeku koji je trčao ispalo 50 lira (oko 150 kuna). Drugi čovjek je to vidio, pokupio novac i trčao za njim da mu to vrati. Upravo to, tvrdi Ivan, pokazuje koliko su, usprkos bijedi u kojoj žive, ljudi pošteni i dobri. 

 – Na kraju je pao snijeg, što je čak i za Kurdistan bilo neobično u ovo doba godine. Što sam točno radio tamo i dalje ne znam, ali upoznao sam super ljude i doživio avanture za pamćenje, zaključuje Ivan.

Odgovori