Pretraga

DVIJE ŠALICE KAVE, ŠTRIK, ŠKARE I HORROR FILM

A- A+

Znate što ne volim ali onako istinski? Podcjenjivanje. U bilo kojem smislu. Velebne izjave poput: “to mogu napravit’ i sam” izlaze mi na sve otvore. Obično je to odgovor koji ljudi nesmotreno ispale kad im kažete koliko u kunicama procjenjujete da vrijedi nešto što ste vi svojim rukama izradili, smislili i pofotkali. Nitko ne broji udisaje tijekom (toksičnog) isparavanja domestosa, vožnje biciklom po svim djelovima grada, beskonačnu obradu fotki, promociju, pa čak ni račune za struju i vodu.

Vrijeme je takvo da se danas svi znaju sami našminkat’, napravit’ si frizuru, pofotkat’ editorial za Vogue UK s velebnim stylingom, pozirat’ ko Kate Moss ili prepravit’ jedan blijedi, stari i jadni par traperica. Totalni bullshit. Zašto? Jer ne znaju.

hedonistfactory.com

Često susrećem ljude koji misle kako je pisanje samo nizanje riječi, a ide li vam to malo bolje od prosjeka, dodat’ će epitet poput osebujna nizačica riječi, luda k’o šiba ili će si promrmljati u bradu “ma ona ti uvijek bila onak nekak u svom svijetu, a i vrlo vjerovatno je na dopu”.

Fotkanje je isto, vele, lako. Pa svi danas imaju fotoaparate i znaju kliknut’ neki tamo gore gumbić, modeli su mršave tetke koje samo trebaju mijenjat’ četiri poze pred objektivom sanjareći pritom o sladoledu koji neće pojest’, styling je isto lako složit’ jer, pa kaj, svi se svaki dan oblačimo, a o šminkanju da ne pričam… A prepravit’ par hlačica? Joj, pa to je tek pizdarija. Uzmeš… Čekaj malo, jel varikinu? A ovaj gdje da nabavim zakovice? Kvragu, prerezala sam škarama džep. Da. Tako je. Nastane kaos. Ali kaos zbilja nije problem.

Svi na početku griješimo i to je neminovni dio procesa kroz koji postaješ bolji, samopuzdaniji i iskusniji. Pogreške i kaotično stanje u kojem se nalaziš najmanja su stavka u procesu bacanja na glavu u nešto što ti je potpuno strano.

Najgori dio je ako ti je ta ista glava prepuna podcjenjivačkih stavova. Koji puta sretnem ponekog “bok-bok-kak si?” poznanika pa im nije jasno zašto opet radim nešto novo što prije mjesec dana nisam i pitaju se zašto se pobogu u 26.-toj još uvijek (!) tražim. A ja si mislim: “prijane dragi, ti samo misliš da si se pronašao za tim šalterom broj 4″ i odvezem se dalje s osmijehom od uha do uha na svom biciklu. Da vam kažem iskreno.

Osim što sam prokleto radoznala i što više od ičega u svemiru mrzim osjećaj dosade, volim na svojoj koži osjetiti koliko je teško i zahtjevno raditi nečiji posao. Nakon svega što sam dosad radila, a radila sam svašta, vjerujte mi na riječ, od izrazito rutinskih mozgoisključenih poslova da držanja predavnja na fakultetu, zaključila sam da je doslovno sve što ljudi na ovoj planeti rade vrijedno respekta.

Opekla sam prste pekući palačinke, i prolila pet litara smjese po podu
lokala, i uprljala pokoju cipelu na shootingu, i poderala koji komad
(vrlo skupe) odjeće, i ne znala što je ISO i da mogu fotić namjestit’ na
manualno, i bila tupa, blesava i fulavala na dnevnoj bazi. Sjećam se
prvog slaganja stylinga koji nije bio za potrebe mog vlastitog
prešetavanja po gradu.

Došla sam u garderobu i vidjela da na vješalicama
visi toliko odjeće da me od boja, uzoraka i broja odjevnih komada, koje
usput budi rečeno nikako ne idu s ponuđenim cipelama, zaboljela glava.
Ustvari, ne zaboljela. Mislila sam da će me mi mozak prsnut’ i zasrat’
sve sakoe i haljine koje su me “gledale” s pet metara udaljenosti. Kako
sam odhendlala situaciju, posve je nebitno za priču.

Ono što želim reći
je da je najgore bit’ pizdek koji jedino što u životu zna je
omalovažavat’ druge koji svaki dan obavljaju svoj posao najbolje što
znaju i umiju. Probaj sam navući tuđe cipele na svoje noge i hodat’ malo
u njima. Potpuno sam sigurna da će to bit’ štikle s petom od petnaest
centimetara, a od vas će se brzo očekivati da u njima malo protrčite po
šljunku.

hedonistfactory.com

hedonistfactory.com

hedonistfactory.com

P.S. malo sam se zanijela. Ovo uopće nije tekst za koji sam pripremila fotke, ali je očigledno trebao biti napisan. Imala sam namjeru prepričati vam u par riječi što sve radimo i kako Željka i ja stvorimo od jednih izlizanih starih Levisica originalne traper hlačice koje blješte od zakovica i na koje smo ponosne kao da smo im, u najmanju ruku, majke. No, budući da je u gornji recima svašta rečeno, pustit’ ću da ostatak bude foto-dnevnik.

hedonistfactory.com

hedonistfactory.com

hedonistfactory.com

hedonistfactory.com

hedonistfactory.com

I da, ne propustite baciti pogled na jesensko/zimsku kolekciju Vintage Faith-a!

hedonistfactory.com

Više iz radionice Tine Lončar pročitajte na hedonistfactory.com

DVIJE ŠALICE KAVE, ŠTRIK, ŠKARE I HORROR FILM
Share via
Copy link
Powered by Social Snap