Pretraga

[Glas profesorice] ‘Mi smo ljudi, ne babaroge. Ljuti me konstantno i neprestano blaćenje nastavnika’

Završava i deveti tjedan nastave na daljinu. Situacija je to u kojoj se do sada nisu našli učenici, ali niti nastavnici. Za našu rubriku ‘Glas čitatelja’ pismo nam je poslala nastavnica koja je željela ostati anonimna. Opisala je u njemu kako izgleda njen dan, kaže, svjesna je da ne ulazi u skupinu kojoj je trenutno najteže, ali smeta joj ‘konstantno i neprestano blaćenje nastavnika’, kao i roditelji koji ne žele pomoći svojoj djeci u učenju. Pismo nastavnice, koja je željela ostati anonimna, u nastavku pročitajte u cijelosti.

Foto: Christin Hume, Unsplash

Ne znam odakle da počnem. Sati je 21,12. Ja i dalje, nakon večere, na „poslu”. Ispravljam „ispite, zadaće”. Kad predaješ u 11 razreda nije lako. Evo na novom laptopu koji sam od škole dobila (za koji sam vrlo zahvalna, nemojte me krivo shvatiti) pada mi office sustav satima i ne mogu otvarati ni spremati „ispite, zadaće” koje sam pripremila za ovaj tjedan (od kojih puno imam već spremljenih, u Wordu, znači nikakve inventivne platforme).

Teško je. Teško je svima. SVIMA. U današnjem društvu (pogotovo) svakom su njegovi problemi najteži. Nema razumijevanja, nema potpore, nema pozitive, samo se napada. Tako je najlakše. Ljudi su postali zločesti. I frustrirani. Zbog obitelji, posla, prijatelja, života. Za većinu roditelja je problem bavljenje svojom djecom i pomaganje oko škole. Bože sačuvaj tragedije. Budite sretni sa ste svi zdravi i na broju, tablica množenja nije nuklearna fizika. A nije ni deklinacija pridjeva. Ni razlomci.

Empatija koja se od vrtića kroz školu pokušava usaditi djeci funkcionira za ove najmlađe (nadam se), za ove velike je očito kasno. Ne za sve naravno. Živim na sreću okružena „normalnim ljudima” koji imaju razumijevanja i spremni su prihvatiti stvari i novonastale situacije za ono što jesu. Pogotovo ovu.

Kao prosvjetni radnik posljednjih 17 godina želim nešto reći. Meni nije najteže, nije mi ni teško. Ja i moja obitelj uspjeli smo se posljednjih 9 tjedana obraniti od Korone. Nismo zaraženi, ni djeca ni penzioneri, pridržavali smo se svih mjera. Nije bilo lako kao ni većini. Netko se bolje snašao, netko manje. Ali za to nisu krivi nastavnici, to je do pojedinca.

Na ono što nisam bila spremna je nagli preokret u nastavi. Nastava na daljinu. Odjednom. Od sutra nastava na daljinu: snađi se druže, kako god znaš. Pričaj u kameru kao na audiciji za filmsku ulogu. Valjda će shvatiti. Nadam se. Netko se bolje snašao, netko manje. Ali i mi smo ljudi. Ne babaroge. Mi ne radimo s formularima, papirima, ugovorima, transakcijama, mi radimo s DJECOM, učenicima, svih uzrasta. Svaki dan.

Ono što mi najviše fali kod podučavanja jest prava reakcija učenika. Neverbalna. Podizanje obrva, boranje čela, dizanje ruku, izbjegavanje pogleda, sto pitanja, kako, zašto. I naša reakcija na to. To vam je dragi moji najvrjedniji dio podučavanja. Tu nema mame, tate, bake, brata, sestre, samo mi i naši učenici. Zbog kojih si tu. I s kojima stvaraš odnos godinama. I s kojima pričaš, razgovaraš, slušaš ih. I s kojima i ti rasteš. Bez obzira na godine.

Ono što me izrazito ljuti (a ovo pišem za vrijeme južine, shvatite me, meteoropat sam, a pun mjesec neki dan, super kombinacija) jest konstantno i neprestano blaćenje nastavnika. Za ovu školsku godinu za sve su krivi samo nastavnici. Prvo su štrajkali, sada korona (opet krivi nastavnici), ovo je opći fijasko. I za sve su krivi nastavnici koji ne rade ništa i nesposobni su. Nitko ne spominje dane (prije i) nakon štrajka koji su se uredno odrađivali, nadoknađivalo se, fokus se stavljao na maturante, završne razrede. Da nije bilo Korone, nastava i sati bi bili gotovi do 19 lipnja (maksimalno). Bez tjedna duže. Pa bi učenici „zjapili” i opet bi bili krivi nastavnici. Jer bi ih trebali čuvati. I paziti. Da nije bilo Korone, sve bi završilo u najboljem redu. Možda ne bi bili krivi nastavnici. Možda.

Želim naglasiti jednu stvar: u svim sektorima ljudskih djelatnosti ima ljudi koji su očito pogriješili profesiju. U politici (!), policiji, zdravstvu, društvenim djelatnostima, i tako daaalje. Svi smo mi naletjeli tijekom života na ‘dibiduse’ koji nisu svjesni štete koje čine. Ali meni nije ni na kraju pameti ikad došlo da blatim određenu profesiju ili nečiji posao i da ga projiciram na sve koje taj posao rade (sve su medicinske sestre bezobrazne, svi su policajci nepismeni, svaka teta u marketu nema pojma što radi i neljubazna je, konobar je nesposoban, žene na šalteru ne rade ništa…) Ali takvo je očito stanje o današnjem društvu. Svi si uzimaju za pravo napadati, komentirati, podbadati, biti bezobrazni i neljudski se ponašati u svakodnevnim situacijama. Ne poštuju se stariji, ne propušta ih se u trgovini kao ni trudnice, mame s djecom. Cijelo je društvo krenulo odavno u krivom smjeru.

I onda kada mi takvi ljudi dođu, i bune se jer su kući s djecom, i najveći im je problem pomoći djeci u pisanju zadaće, i žale se na nastavnike i školu, e to me više iskreno ne pogađa. I ne zanima. Ako nisi u stanju objasniti djetetu tablicu množenja do 10 i veliko početno slovo onda je problem u tebi, ne u nama. Najlakše je reći „to nije moj posao”. Ako imaš poteškoća zatraži pomoć, od nastavnika, stručne službe, ravnatelja. Postoji način za riješiti problem. Bitna je komunikacija (kvalitetna, koja se ne bazira na napadanju i ‘čišćenju i istovarivanju’ svojih frustracija, nepotrebnom napadanju).

Nije ni moj posao biti na laptopu od jutra do mraka (s naglaskom na sate rada) i biti aktivna u svim razredima, zbornici, razrednim i nastavnim vijećima, stručnim skupovima, ministarstvu, portalima, kvizovima, Google Classroomsima, Loomenima, Moodleima, anketama i upitima učenika i roditelja. Po mogućnosti istovremeno. A o slanju poruka, mailova u svako doba dana i noći da ne govorim. Kao ni u privatnom životu. Nemaju svi nastavnici idealne uvjete rada od kuće. Nemaju svi super brzi internet, najnovije laptope i aplikacije, neograničeno vrijeme na raspolaganju. A djeca nam eto u školu ne smiju jer mi radimo od kuće. A to nije posao. Nikakav. Postoje još toliko stvari o kojima nemate pojma jer bi si opet bili sami krivi. Jer nastavnici ne rade.

Dosta je više. Svim hejterima poručujem da su vaše riječi odavno postale prozirne. I nepotrebne. I nitko vas više ne sluša.

Evo taman proradio Office. Idem dalje na posao.


Sa svojim pismom možete nam se javiti preko naših društvenih mreža, Facebooka, Instagrama ili možete direktno na mail redakcija@srednja.hr poslati svoju priču. Rado ćemo ju pročitati i podijeliti s našim čitateljima!