Gledanje u oči ima isti efekt kao psihoaktivna droga

Buljenje u nečije oči izaziva isti efekt kao psihodelične droge. Talijanski znanstvenik Giovanni Caputo proveo je istraživanje u kojem su volonteri u zamračenoj sobi gledali jedni drugima u lice. Vidjeli su čudovišta, deformirane face, a zabilježena im je i smanjena osjetljivost na boje te pojačana na zvuk.

rebloggy.com

Na sveučilištu u Kanadi novi tečaj na kojem će se učiti kako poslovati medicinskom marihuanom

Buljenje u nečije oči određeno vrijeme stvorit će isti efekt na promatrača kao i psihoaktivna droga. Otkriće je to talijanskog znanstvenika sa Sveučilišta u Ubrinu Giovannia Caputa, piše iflscience.com.

Deformirana lica i čudovišta

Naime, Caputo je 40 volontera podijelio u parove i posjeo ih u sobe. Sjedili su jedan nasuprot drugome na razmaku od jednog metra. Svjetlost je bila takva da su se mogli raspoznati detalji lica, ali je bilo otežano vidjeti boje. Deset parova gledalo je jedno drugome u neutralni izraz lica, a ostalih deset su bili okrenuti leđima i gledali prema zidu. Da bi istraživanje bilo valjano, volonterima nije rečeno o čemu se radi, nego da prisustvuju meditacijskom iskustvu.

Nakon deset minuta svi su ispunili upitnike o iskustvima iz sobe, a nalazi su vrlo zanimljivi. Naime, kod onih koji su si gledali u oči zabilježena je manja osjetljivost na boje, nego kod ostalih. Također, zvukovi su im se činili jasniji nego što jesu, a bili su i usporeni. Čak 90 posto njih je reklo da im se partnerovo lice činilo deformirano, a 75 posto ih je vidjelo i čudovišta.

Provjerite koje razarajuće učinke na ljudsko tijelo ima jedna od najpopularnijih droga

Više mogućih objašnjenja

Caputo kaže da su sve ovo simptomi odvajanja (termin opisuje situaciju kada pojedinac izgubi kontakt s realnosti). Otkrio je da su ti simptomi u korelaciji s deformacijama lica, ali ne i s pojavom halucinacija zvanih ‘strange faces apparitions’ (eng. ukazanja čudnih lica).

Jedna njegova pretpostavka je da su ove halucinacije posljedica naglog ‘povratka u stvarnost’ nakon što je pojedinac bio u ‘odvojenom stanju’ uzrokovanom nedostatkom osjetilnih stimulacija.
S druge strane, Caputo ističe još jedno moguće objašnjenje. Kada gledamo u neku točku određeno vrijeme, periferija počinje polagano blijediti. Ova je pojava poznata kao Troxlerovo nestajanje. Ali, ako je ovo objašnjenje našeg slučaja, očekivali bismo da lice izblijedi, ne da se pojavljuju ‘čudne face’. Još je jedna mogućnost, a ta je da mozak, u nedostatku vizualnih informacija, te praznine popunjava prema očekivanjima ili iskustvima.

Inače, Caputu ovo nije prvo takvo istraživanje. Prije nekoliko godina je 50 volontera gledalo u svoje odraze u ogledalu, a većina ih je već nakon minutu imala halucinacije.
Međutim, kako Caputo i sam priznaje, ovakva su istraživanja još u počecima i još uvijek se ne mogu izvući potpuno točni zaključci.

Odgovori