Iza femicida nerijetko ostaju maloljetna djeca: Stručnjakinja objašnjava kako im škole mogu pomoći
Nakon što se u prosincu dogodio još jedan femicid u kojem je muškarac ubio suprugu pa sebe te tako bez roditelja ostavio troje maloljetne i jedno punoljetno dijete, kliničku psihologinju Ivu Zečević upitali smo kako škole mogu pomoći djeci koja se suoče s ovom traumom. Iskustvo iz kliničke prakse i kriznih intervencija, ističe Zečević, pokazuje da se djeca mogu zdravo razvijati unatoč ovako teškim iskustvima ako nisu prepuštena sama sebi.
Podrška djeci nakon femicida veoma je važna, a veliku ulogu imaju škole | foto: Canva
Hrvatsku je u prosincu potresao još jedan femicid – muškarac je vatrenim oružjem usmrtio suprugu, onda i sebe, a iza njih je ostalo četvero djece, od čega troje maloljetnika. Klinička psihologinja Iva Zečević, zamjenica ravnatelja Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež i članica Tima za psihološke krizne intervencije, objašnjava nam da je slučaj u kojem dijete izgubi roditelja zbog partnerskog ubojstva, uz ili bez suicida počinitelja, jedan od najtežih oblika psihičke traume u djetinjstvu. Reakcije djece snažno ovise o dobi i razvojnoj razini, zbog čega je, upozorava Zečević, iznimno važno da škole, uz stručno vodstvo, pristup prilagode potrebama djeteta.
Što škole mogu učiniti za djecu od 7 do 10 godina?
Kako su nam objasnili iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad, u ovakvim slučajevima maloljetnu se djecu sukladno Obiteljskom zakonu stavlja pod skrbništvo te mu se imenuje skrbnik. Skrbnika imenuje upravo Hrvatski zavod za socijalni rad, a daljnja skrb i briga mogu se povjeriti članovima šire obitelji, ako je procjena nadležnog područnog ureda da je isto u najboljem interesu i dobrobiti djeteta.
Zečević pojašnjava da škole itekako mogu pomoći djeci koja prožive ovakve situacije. Kod djece nižih razreda osnovne škole, otprilike između 7. i 10. godine života, razumijevanje smrti još je ograničeno i vrlo konkretno. Djeca često nemaju potpuno razvijen pojam nepovratnosti gubitka te događaj doživljavaju kroz emocije i tjelesne reakcije, a ne kroz riječi.
– Česti su strahovi, regresija u ponašanju, pojačana potreba za blizinom odraslih i osjećaj krivnje, iako dijete objektivno nema nikakvu odgovornost za ono što se dogodilo. U tom razdoblju škola treba djetetu osigurati osjećaj sigurnosti i predvidivosti. Važno je da postoji jedna stalna, pouzdana odrasla osoba kojoj se dijete može obratiti te da se omogući fleksibilnost u sudjelovanju u nastavi. Primjerice, nemojte ispitivati i ocjenjivati dijete neposredno nakon traumatskog događaja. Uvažite djetetovu ispriku ako nije dovoljno koncentrirano. Akademska očekivanja trebaju biti u drugom planu, a ponašanja koja su posljedica traume ne smiju se tumačiti kao neposluh ili nedisciplina. Kod djece od 7 do 10 godina važno je koristiti jednostavan, jasan i umirujući jezik, bez spominjanja nasilja ili načina smrti, objašnjava Zečević.
Djeca ove dobi, dodaje, razmišljaju konkretno i često se boje da bi se nešto slično moglo dogoditi i njima ili njihovoj obitelji.
– Učitelj može drugim učenicima u razredu reći nešto poput: ‘Dogodila se jako tužna stvar u obitelji našeg prijatelja. Odrasli ponekad imaju vrlo velike probleme i tada se dogodi nešto što nitko nije želio i što nije ničija krivnja, a posebno ne dječja. Naš prijatelj je sada jako tužan i zbunjen. Najvažnije što mi možemo učiniti je biti ljubazni, igrati se s njim ako to želi i pokazati da nije sam. Ako ima dana kada ne želi pričati ili se igrati, to je u redu’. Također je važno dodati rečenicu poput: ‘Ako vas ovo rastuži ili uplaši, uvijek možete doći razgovarati s učiteljicom, pedagoginjom ili roditeljima’, savjetuje Zečević.
Djeca između 11. i 14. godine razumiju što se dogodilo, ali…
U višim razredima osnovne škole, između 11. i 14. godine, djeca već razumiju što se dogodilo, ali emocionalni kapaciteti za nošenje s takvim gubitkom još su ograničeni. U toj dobi često se javljaju snažne i proturječne emocije – tuga, ljutnja, sram, zbunjenost – kao i nagle promjene raspoloženja, povlačenje ili impulzivno ponašanje. Djeca su, pojašnjava Zečević, izrazito osjetljiva na reakcije okoline i rizik od stigmatizacije.
– Škola bi u tim slučajevima trebala izraditi individualizirani plan školskih obveza za traumatizirano dijete, a vezano za traumatski događaj jasno dati do znanja djetetu da nije dužno odgovarati na pitanja o privatnim okolnostima te osigurati diskretnu, ali redovitu psihološku podršku. Pad školskog uspjeha ili promjene u ponašanju ne smiju se tumačiti kao manjak motivacije. Dobro je osigurati djetetu odgovaranje prema dogovoru, manjih cjelina gradiva, no ne ga ocjenjivati niti ispitivati u početku, kada se tek vrati na nastavu, ističe Zečević.
Vršnjacima je, dodaje, važno jasno postaviti granice – bez širenja glasina, bez zadirkivanja i bez senzacionalizma – te ih poticati da djetetu pruže podršku kroz uobičajen, normalan odnos. Za učenike od 11 do 14 godina može se koristiti nešto više objašnjenja, ali i dalje bez detalja i bez senzacionalizma. U ovoj dobi djeca već razumiju da postoje ozbiljni emocionalni problemi kod odraslih, ali često imaju snažne reakcije nepravde, ljutnje ili straha.
– Primjer rečenica može biti: ‘U obitelji našeg učenika/učenice dogodila se teška tragedija. Odrasli koji su je trebali štititi nisu se znali nositi sa svojim problemima i donijeli su vrlo loše odluke. To nema veze s našim učenikom/učenicom i ni na koji način nije njegova odgovornost. Naš učenik/učenica sada prolazi kroz jako težak period i može imati različite osjećaje – tugu, zbunjenost, ljutnju ili šutnju. Najbolje što možemo učiniti je pokazati poštovanje, ne postavljati znatiželjna pitanja, ne širiti priče i biti podrška na način koji njemu ili njoj odgovara’. Dobro je reći i: ‘Ako vam se zbog ovoga jave teške misli ili pitanja, važno je da se obratite odrasloj osobi u školi ili kod kuće’, savjetuje Zečević.
Srednjoškolci ponekad prividno ‘dobro funkcioniraju’
Kod srednjoškolaca, u dobi od 15 do 18 godina, razumijevanje događaja je potpuno, ali se trauma često isprepliće s razvojnim pitanjima identiteta, povjerenja u odrasle i osjećaja kontrole nad vlastitim životom. Adolescenti mogu pokazivati snažnu ljutnju, cinizam, povlačenje ili prividno ‘dobro funkcioniranje’, dok se stvarna patnja odvija iznutra. Nerijetko izbjegavaju traženje pomoći, a ozbiljnije emocionalne poteškoće mogu se javiti s vremenskim odmakom.
– Škola u toj dobi treba uvažavati potrebu mladih za autonomijom i privatnošću, ali istodobno jasno komunicirati da podrška postoji i da je dostupna. Fleksibilnost u obvezama je važna, ne ispitivati niti ocjenjivati dijete, omogućiti mu odgovaranje manjih cjelina prema dogovoru i slično. Posebnu pažnju treba posvetiti znakovima emocionalnog povlačenja ili rizičnih ponašanja, ističe Zečević.
S adolescentima otvoreno, ali oprezno
Kod adolescenata od 15 do 18 godina moguće je otvorenije govoriti o psihičkim teškoćama, ali i dalje vrlo oprezno, s jasnom porukom da je riječ o tragičnom ishodu ozbiljnih psihičkih problema kod odraslog i neadekvatne pomoći, a ne o nečemu što je prihvatljivo ili razumljivo rješenje.
– Nastavnik ili stručni suradnik može reći: ‘Dogodila se teška i traumatična tragedija u obitelji našeg učenika/učenice. Riječ je o posljedicama ozbiljnih psihičkih problema odraslih i nasilnih odluka koje nikada nisu opravdane. Učenik/učenica koji je to doživio/doživjela nije kriv/kriva i trebat će mu vrijeme, sigurnost i podrška. Kao razred važno je da pokažemo zrelost, da ne tražimo detalje, ne komentiramo na društvenim mrežama i ne donosimo sudove’. Može se također dodati: ‘Ako se netko od vas zbog ovoga osjeća preplavljeno, tjeskobno ili mu se javljaju teške misli, to je znak da treba potražiti pomoć, i u ovoj školi postoje odrasli koji su za to tu’, pojašnjava Zečević.
Podrška djeci nakon femicida veoma je važna, a veliku ulogu imaju škole. U školskom okruženju, kaže Zečević, cilj nije objašnjavati detalje događaja, nego pomoći djeci da razumiju da se dogodila velika i tužna nesreća, da su osjećaji koji se javljaju normalni te da znaju kako se mogu odnositi prema učeniku ili učenici koji je to doživio. U svim dobnim skupinama ključno je da poruka bude smirena, suosjećajna i jasna: dogodilo se nešto vrlo ozbiljno i tužno, dijete koje je ostalo ne nosi nikakvu krivnju, a škola je mjesto sigurnosti gdje su razgovor, podrška i briga dopušteni i poželjni.
– Bez obzira na dob, dijete koje je preživjelo ovakav gubitak prije svega treba sigurnost, kontinuitet i odrasle koji razumiju da se iza ponašanja često nalazi trauma. Iskustvo iz kliničke prakse i kriznih intervencija pokazuje da se djeca mogu zdravo razvijati unatoč ovako teškim iskustvima ako nisu prepuštena sama sebi. Upravo zato škola, u suradnji sa zdravstvenim i socijalnim sustavom, ima ključnu ulogu u stvaranju mreže podrške koja djetetu omogućuje oporavak i daljnji razvoj, zaključuje Zečević.
Ako vam je potrebna psihološka pomoć ili ste žrtva nasilja ili zlostavljanja, bilo obiteljskog, vršnjačkog ili od strane treće osobe možete se javiti Hrabrom telefonu na 116 111 (za djecu), odnosno na 0800 0800 (za mame i tate). Udruga ‘kako si?’ nudi uslugu besplatnog e-savjetovanja putem e-adrese [email protected].
U slučaju da vam je potrebna pomoć ili vi/netko koga znate ima suicidalne misli, možete se obratiti psihološkom centru TESA. Psihološko savjetovanje je dostupno putem telefona za psihološku pomoć na 01 48 28 888 svakog radnog dana od 10 do 22 sata.
