Krađe među studentima, gubljenje novčanika i zadnjih kuna nisu rijetkost: ‘Zvala sam mamu da joj plačem’
Jedna od najneugodnijih stvari koja se može dogoditi jest gubitak ili krađa novčanika. Osim što se u novčaniku nalaze novci i kartice koji vam trebaju, većina ondje čuva i važne dokumente na čiju ponovnu izradu treba utrošiti vrijeme i novac. Pogotovo ako ste student u tuđem gradu, gdje bez toga nemate ništa. Gubitak ili krađa novčanika nije rijetkost ni među studentima.
foto: Pixabay
Opće je poznato da su studenti siromašan sloj društva. Naravno, nisu svi, no većinom je to dio identiteta studenta. Zbrajanje posljednjih lipa za odlazak u menzu kad je visok datum, te žicanje roditelja da pošalju koju kunu više. Život je ljepši ako to ne radite, no definitivno gubite bitan dio studentskog života.
Kontekst je svetinja, a u kontekstu siromašnog studenta, gubljenje novčanika je ostvarenje najgore noćne more. Osim što je pravljenje novih dokumenata životni kaos, zvati roditelje i reći im da ste ostali bez ijedne kune je možda i gore nego zvati i reći da ste pali ispit. Neugodno, kako god da okrenete.
Naravno, upravo zato što je to najgora stvar koja se može dogoditi studentu, upravo se zato najčešće i događa studentima. Smušeni i uvijek u žurbi, nije rijetkost da ostavimo stvari u menzi, na faksu, u pekari, u kafiću… Sve je moguće. A nekad se ne radi o zaboravljanju stvari, već o pravom gubljenju.
Otvorena torba, plitak džep ili gužva u tramvaju, idealne su prilike da netko uzme vaš novčanik i počasti se sadržajem. Naravno, najveći su problem dokumenti, ali nećemo se lagati – novac je vrlo visoko na listi prioriteta.
Jednom kada shvatite da ste ostali bez novčanika, kreće opća panika. Pisanje objava na svim društvenim mrežama, zivkanje banaka za blokadu kartice, praćenje svojih koraka i određivanje vremena kad ste točno ostali bez novčanika. Neugodno.
Pronađeni dokumenti
Neki ljudi imaju sreće da nađu sve stvari, no neki jednostavno ostanu bez svega i budu sretni ako dobiju nazad uopće dokumente. Sva sreća pa nije toliko teško pronaći osobu čije ste dokumente našli, zahvaljujući društvenim mrežama. I skoro svatko je barem jednom doživio strah gubitka novčanika, no nisu svi dobili poruku u inboxu na Facebook-u.
Koliko se često zaista nađu dokumenti? Koliko se često uspije biti te sreće da dobijete sve stvari, a koliko puta se netko odluči okoristiti situacijom? Koliko bi se ljudi uopće odlučilo okoristiti situacijom? Pričali smo s nekoliko studenata i saznali odgovore.
– Ostao sam bez novčanika (u novčaniku 250 kn, zetov pokaz, iksica od faksa, zdravstvena i dopunsko zdravstveno, vozačka, iskaznica nacionalne i sveučilišne knjižnice, iskaznica student servisa). Bio sam na koleginom rođendanu na kojem nas je bilo oko 40-ak, od toga 20 ljudi koje nisam poznavao do te noći. Sve su bili studenti. U tom prostoru inače partijamo pa sam bio siguran kad sam se otrijeznio da ću naći stvari (i mob sam ostavio i našao, hvala Bogu). No nisam našao novčanik nikada i sve dokumente sam prijavio i napravio nove. I osobna je bila naravno uzeta. Angažirao sam se dosta, no nitko nije ništa znao. iako je sigurno netko uzeo jer nije mogao nestati novčanik u zatvorenom prostoru, no nisam radio dramu oko toga. Po meni nema opravdanja za krađu nikako, ne samo među studentima. Desilo mi se nekoliko puta dok sam hodao iza ljudi da im ispadne novac iz džepa; naravno odmah sam im rekao i dao novac jer znam da meni ne bi bilo ugodno ostati bez novca ili dokumenta. Isto je ako nađeš nešto, a ima šanse da vratiš bez da pokušaš, kao i krađa, mišljenje je Marka (20) s FSB-a.
No, Marko je doživio i jedno pozitivno iskustvo, koje je također podijelio s nama.
Ima dobrih ljudi
– Nakon faksa mi kolega kaže da mu treba pomoć, na autobusni odnijeti neki paket na vlak i ja putem doma, kako sam se žurio, umjesto u ruksak stavio novčanik u džep, i ispao mi je kod gradilišta blizu nacionalne knjižnice. Ja se vratim s autom do kolege i odbacim njega kad meni, auto nešto lupa. Stao na parkingu da vidim što je i neko mi se javi na Instagram i Facebook i pita me jesam li izgubio dokumente. Ja nisam ni skužio u strci da nemam novčanik sa sobom. Isto je bilo svega ovaj puta i kartica žiro računa, ali samo oko 50 kn. Našao sam se za 10 min s čovjekom, sve je lijepo bilo na mjestu. Još mi je čovjek htio platiti pivu umjesto ja njemu, jer zna kako je biti student i on je bio na FSB-u. Shvatio sam da ima dobrih ljudi, rekao nam je Marko.
Neki ljudi su jednostavno ‘smotani’ i lakše im je izgubiti stvari, pa im se tako dogodi i da dva puta ostanu bez novčanika. Drago nam je samo da je Marko barem jednom uspio dobiti svoje stvari, a usput i pivu…
– Prije nekih godinu i pol dana, sjećam se da je bila zima (možda čak i snijeg), otišla sam s prijateljicom do Arene. I budući da smo išli busom, izašli iz njega, došli u Arenu, a meni novčanika nije bilo, očekivala sam da je ukraden jer eto, većinom se te krađe događaju upravo u busevima ili tramvajima. I tu počinje panika, zovem mamu, zovem banku da mi deaktiviraju sve kartice, zovem ZET da pitam tko je vozio taj bus, mogu li kontaktirati ikako tog vozača (oni naravno totalno izgubljeni i usporeni, od njih nikakve koristi). Sva sreća, ja većinom novce držim na kartici, ne preferiram baš plaćanje u gotovini, tako da sam tad imala samo 50 kn u novčaniku. I tu sam ja polako odustala, znači nema spasa, ponovo moram raditi i osobnu i zdravstvenu i iksicu i bankovne kartice, sve. Nisam se mogla angažirati vise nego što jesam, prošla sam sva mjesta kuda sam prolazila, ali pretpostavljala sam da mi je novčanik već negdje bačen. I tad slijedi nešto na što se ja i dan danas naježim, stvarno mi je ostalo u predivnom sjećanju. Ja sam par dana prije platila dom, tada sam živjela na 4.katu u paviljonu, a obično čuvam račun u novčaniku do kraja mjeseca čisto radi sigurnosti. Meni u ponoć kuca stariji gospodin na vrata, sigurno oko 65 godina, sav uspuhan jer se penjao do 4.kata i promrzao od hladnoće vani, imao je samo neku tanju jaknicu. Ja otvaram, on skida onu ZET kapu s glave i pita me: “Dobra večer, jeste vi ta i ta?”…i ja sva u šoku, vidim moj novčanik u njegovoj ruci. I on nastavlja: “Nikako vas nisam mogao dobiti, ja vam ne koristim ovu novu tehnologiju, ali našao sam papirić ovaj pa sam povezao da možda vi tu živite. Samo sam čekao kraj smjene da vam donesem vaš novčanik jer znam da se vjerojatno brinete.” Ja sam njega gledala punih 30 sekundi u šoku. Nudim mu novce, bombonijeru u znak zahvalnosti, on ništa ne želi, njemu je samo bilo bitno da mi to vrati. U novčaniku nije falilo apsolutno ništa. I to mi je promijenilo mišljenje o ljudima za 360 stupnjeva i uvijek razmišljam tko je taj gospodin i kako da mu se odužim. Meni je bilo nepojmljivo da je netko, pogotovo stariji gospodin, išao do mog mjesta prebivališta, po onoj hladnoći i penjao se na 4.kat da mi vrati moj novčanik koji je slobodno mogao ili ostaviti u skladištu ili baciti negdje. Što se tiče krađe među studentima, meni je to blago rečeno odvratno. Imam prijateljicu kojoj je novčanik ukraden na vježbama na faksu, nakon 2 dana su ju zvali da su ga našli bačenog negdje u Maksimiru, naravno novac pokraden. Mislim da bi bar ljudi koji ciljaju na neko veće obrazovanje (ne podcjenjujem naravno nikog) trebali biti moralniji i ispunjeni s više razumijevanja, pogotovo u vrijeme studentskih dana kada nitko nema stalan posao nego je to određena svota novca poslana od strane roditelja i trebala bi biti dovoljna do kraja mjeseca. Tuđe stvari sam našla nekoliko puta, nisu to bile neke velike stvari, ključevi ispred faksa, pernica, bilježnica, ali sam se uvijek potrudila negdje objaviti sliku i doći do vlasnika. Osjećam se bolje tako i ne vjerujem da bih ikad mogla doći u napast ukrasti nešto nekome vrijedno. Mislim da tako razmišlja i većina ljudi i da je zato vraćanje stvari puno češće nego krađa. Ipak, ne znam bi li tako svi razmišljali kada bi našli nekoliko tisuća kuna u nekoj kuverti. Novac tjera ljude na pogrešne stvari, upravo zato je krađa novčanika (točnije novca u njemu) možda i najčešća – a što ljude tjera na to, o tome ne želim razmišljati niti tražiti opravdanje za takve stvari. Pronalazak i zadržavanje nije nužno isto kao krađa, rekla nam je anonimna studentica druge godine.
Koliko god je teško možda izdržati da se ne uzmu novci, pogotovo kada ste u situaciji siromašnog studenta koji je nabasao na hrpu novaca, i dalje se radi o nečijim novcima, o stvarima koje nekome pripadaju.
Nestanak torbice
– Ostala sam bez novčanika i mobitela kada sam bila na studentskom partiju. Sjedila sam te je torbica bila kraj mene, ustala sam se zagrliti prijateljicu i kad sam sjela nazad, torbice više nije bilo. Krenula sam obilaziti prostor oko sebe misleći da je pala ili nešto, cijeli prostor obišla, ali nije bilo ni traga ni glasa mojoj torbici. Taman sam kupila novi mobitel koji nije bio jeftin, uz to svi dokumenti u novčaniku, i par stotina kuna, jako skup gubitak. Odmah sam morala zvati banku za prijavu krađe te ponovnu izradu novih kartica što košta, izrada novih dokumenata, ponovna kupnja novog mobitela… Pokušala sam locirati mobitel, no neuspješno. Prijavila sam sve policiji i morala sam ići dati izjavu, od policije nije bilo neke pomoći tako da sam pokušala samo pronaći bar nešto od ukradenog preko društvenih mreža, što je također bilo neuspješno. Studenti kradu jer su u teškoj poziciji novčano, najčešće preživljavamo s novcima od roditelja ili stipendijama, a to nije za neki užitak. Vjerujem da se tada studenti nađu u kušnji za krađu sto nije uredu. Ja sam za to da moramo biti kolegijalni i znati da to što ukrademo može nekome biti zadnji novac ili sve što su imali od veće vrijednosti. Našla sam dva puta novčanik i dokumente te sam uvijek kontaktirala vlasnike ili ih pokušala pronaći, oba puta uspješno. Drago mi je vidjeti sretne vlasnike kad im vratim izgubljeno. Voljela bih da se i moje meni tako vratilo. Ne mogu reći je li vraćanje vlasniku ono izgubljeno/ukradeno često jer živimo u vremenu u kakvom živimo gdje je velika većina u teškoj situaciji te im takav pronalazak/krađa dođe kao dobitak na lotu te ni ne pomišljaju na vraćanje. Čula sam dosta puta da ljudi nisu vratili nađeno. Pronalazak neke vrijedne stvari (novčanika/mobitela) i ne vraćanje te iste stvari je definitivno krađa za mene jer se može vidjeti ili saznati tko je vlasnik stvari i vratiti to, a ne zadržati kao poklon iz vedra neba, mišljenje je Dorothee (19) s PFZG-a.
Nije tajna da se u studentskim domovima često događaju krađe, gdje su svi ustvari u lošoj financijskoj situaciji (inače ne bi bili u domu). No, koliko je u redu uzimati od onih koji nemaju? Ako ste čitali strip Alan Ford, onda znate tko je bio Superhik.
Zvati mamu i plakati
– Izgubila sam novčanik – izgubila sam ga na stanici, skužila sam to u dućanu kad sam išla platiti i nije ga bilo u torbici. Unutra su mi bile SVE kartice, osobna i 200 kn; dakle čekala sam ponovno isti bus, lik mi je rekao da se mogu pozdraviti s njim ako mi je ostao u busu, zvala sam odmah banku da blokiram karticu, našla grupu na fejsu izgubljeno nađeno, zvala mamu da joj plačem. Ugl, na kraju me na fejsu našla neka jako draga teta koja mi je skužila ime po osobnoj, naravno novac je netko već pokupio, ali sam dobila novčanik i sve ostalo nazad. Mislim da je krađa među studentima česta jer smo nesmotreni, užurbani, laka meta, a za njih se često čuje više jer se oglase vlasnici kojima je to bilo zadnjih i vrijednih 100 kuna, dok se netko financijski stabilniji i ne bi toliko potrudio da pronađe izgubljeno. Jednom sam našla nečiju iksicu, ostavila sam je kod tete u menzi i objavila na fejsu, cura ju je našla. Po meni su pronalazak i nevraćanje, ako se ne radi o tome da pronađeš 20 kn na praznoj ulici, isto kao i krađa, bili to novci ili nešto što se ne čini vrijedno, a možda nekome je. Kao osoba koja je puno stvari u životu izgubila, par savjeta: uvijek pogledaj iza sebe dvaput na stanici, kupi torbu sa zatvaračem, vjerojatnije je da si nešto zagubio nego tvoj panični scenarij o filmskoj krađi. A ako naiđeš na nešto izgubljeno, budi fer, bar se malo potrudi naći vlasnika jer će to nekome sigurno značiti više nego tvojih 5 min vremena, rekla nam je Marija (21) s Filozofskog.
Ljudi koji naiđu na tuđe stvari, često razmišljaju kako im je problem sada tražiti čije su to stvari, nositi ih sa sobom i onda se dogovarati oko toga kome ih odnijeti. No je li to zaista toliki problem da se ne možete potruditi? Nekad se radi o zadnjim kunama koje netko ima – vama bi sigurno bilo drago da se netko potrudi vama pomoći.
I dok su naši sugovornici bili te sreće da su barem dokumente dobili nazad, nisu svi dobili nazad i svoje novce. Možda se ne radi o najbitnijoj stvari, ali ako ste student, i u vrijeme visokog datuma… I deset kuna znači puno. Pa kad sljedeći put naiđete na nečije stvari, sjetite se toga!
