Pretraga

Kratka horor priča: Slučajno švercanje

A- A+

Horor priča je ona koja unosi strah u kosti, ona od koje ćete osjećati trnce u cijelome tijelu, ona zbog koje danima nećete moći spavati. To je prava horor priča. Osim toga, ona je nepredvidljiva i djeluje na nekoliko razina – nije u pitanju samo strah za fizičko zdravlje, već i za psihičko. Ukratko, sve se poremeti. Danas, donosimo upravo to, jednu pravu i ozbiljnu horor priču.

zet_tramvaj

Barbare Kacharava, Unsplash

Danas je tako lijep i sunčan dan. Ni ne isplati vam se ići tramvajem/busom, već treba iskoristiti ovo lijepo i sunčano vrijeme, koje je idealno za šetnju. Ionako ne morate puno hodati, a čak i da morate, ne bi vam uopće smetalo. Tako vi polagano šećete do svog mjesta dogovora, gdje nailazite na svoje društvo i provodite nekoliko ugodnih sati.

Jednom kada je vrijeme za ići doma, već je večer. Više nije toliko toplo, niti sunčano. Kao što vam se ranije isti taj put činio užasno kratkim i idealnim za šetnju, toliko vam to sada djeluje kao noćna mora. Dovoljno vam je hladno što se smrzavate dok čekate bus/tramvaj, ne možete ni zamisliti da ste u jednom trenu uopće i mislili da biste mogli ići pješke doma.

Nema puno stanica do vas, ali ih ima nekoliko. Vozite se bezbrižno, čak ste uspjeli i sjesti. U ovo vrijeme inače nema gužve, no danas ima čak više ljudi od očekivanog. Nije puno (uspjeli ste sjesti), no i dalje iznenađujuće puno. Pogotovo kada uzmete u obzir to da sada ljudi maksimalno izbjegavaju javni prijevoz, jer koronavirus i slično…

Izdvojeni članak
zet_tramvaj

Kratka horor priča: Vožnja tramvajem u vrijeme pandemije

Gledate kroz prozor i zamišljate da ste u nekom filmu ili videospotu. Slušate glazbu i u nekom ste svom filmu. Tu i tamo pogledate na kojoj ste stanici kako ne biste promašili svoju. Imate još tri stanice do svoje. Odjednom primjećujete nekakvo kretanje u busu/tramvaju. Odmah vam je jasno što se događa – kontrola.

Iako je sada kasno, a ne možete se ni točno sjetiti kada ste posljednji put vidjeli kontrolu, upravo zbog pandemije, niste u panici. Nastavljate sjediti na svojem mjestu i mirno čekate da kontrola dođe do vas. Uvijek to tako radite, smatrate to svojim malim dijelom dobrote. S obzirom na to da uvijek imate kartu, dolazak kontrole vam ne predstavlja neki veliki problem, pa zato nikad ne pripremite kartu unaprijed, kako biste ostalima dali dovoljno vremena za bijeg.

Tako i sada sjedite mirno, sa slušalicama u ušima. Kontrola dolazi do vas, pa vadite slušalice iz uši i zaustavljate glazbu. U tom trenu, pogled vam pada na datum i shvaćate da je danas…prvi. Prvi u mjesecu. Prvi u mjesecu u stilu pokaz vam više ne vrijedi?! Kako li se samo niste sjetili produljiti pokaz na vrijeme?! Aha, da… Zato što ste pješke išli do tamo, a sad se vraćate ovako.

Ne bi to bio problem da vi niste upravo u bliskom susretu s kontrolom, i to tako da vam je zapriječen put pa ne možete pobjeći ni da imate snage za pomaknuti se. Sada nastaje problem  zato što vaše kopanje po ruksaku u potrazi za novčanikom, koje inače izgleda kao da nemate kartu, sada će zaista i biti tako.

Prvo čega ste se sjetili jest bila zahvalnost zato što ste vidjeli na vrijeme datum – ovako se još možete nekako možda i izvući od kazne. Da ste im dali pokaz koji je prazan, doslovno bi odmah vidjeli vaše ime i prezime i kazna bi bila tu. Sada samo morate smisliti plan bijega. Naravno, kopate po ruksaku ‘u potrazi’ za novčanikom, no ne nalazite ga.

Također, vidite da je vaša stanica tu. Samo da prođete ovaj semafor i tamo ste. Ustajete se, govoreći kako sada silazite, ali oni ne odustaju – naravno. Idu za vama i traže vas kartu, a vi ju i dalje tražite. I naposljetku, spašava vas neka dobra duša. Osoba koja je sjedila s druge strane, vadi svoju kartu i daje ju kontroli. Odnosno, drži ju u ruci vidno iznervirana što ju toliko dugo drži u ruci, onako pomalo *boomerski*.

Autobus/tramvaj prođe semafor i zaista odmah dođe na stanicu, i dok se kontrola okreće da uzme tu ponuđenu kartu, vi silazite. Okrećete se kako biste kimanjem glave zahvalili osobi koja vas je spasila, no ne uspijevate ju vidjeti. No, nije ni bitno. Znate da je ovo sasvim sigurno zato što ste inače vi ta osoba, ta osoba koja spašava.

No, umalo niste bili spašeni. Do sad ste bili u stanju šoka, ali sada vam polako dolazi do glave da ste upravo izbjegli veliku kaznu, sramotu pred ljudima i općenito stres. Nekima to očito nije problem, no vama je – zato uvijek i imate kartu. Putem doma se polako pokušavate smiriti, no ruke su vam mokre od znoja. Stavljate si podsjetnik u mobitel – napuniti pokaz! Stres!!

Kratka horor priča: Slučajno švercanje
Share via
Copy link
Powered by Social Snap