Lovac Krešo priznaje kakav je bio u srednjoj: ‘Dobio sam 5 iz lektire, a dan-danas nisam pročitao knjigu’
Domovinski rat obilježio je školske dane svakog tko je devedesetih išao u srednju, no da je uz trenutke straha bilo i onih izrazito lijepih potvrdio nam je lovac iz TV kviza Potjera i lingvist Krešimir Sučević Međeral. Za novo izdanje ‘Povratka u srednju’ ispričao je kako je raketa umalo pala na zgradu njegove škole i da su na maturalcu 12 sati čekali na talijanskoj granici. Priznao da u srednjoj nije imao dobre radne navike te da je u jednom razredu imao dvojku iz Fizike. Međutim fascinirao ga je Zemljopis, a u to doba je otkrio i ljubav prema jezicima.
Krešimir Sučević Međeral u srednjoškolskim danima | Foto: Privatna arhiva
Danas je jedan od najpoznatijih kvizaša u Hrvatskoj, slovi za najopasnijeg lovca u Potjeri, a po zanimanju je lingvist i hungarolog. Međutim u srednjoj nije čitao lektire, iz fizike je jedan razred prošao s dovoljnim, a slobodno vrijeme je provodio na kavama s prijateljima, vozeći bicikl ili igrajući igrice. Krešimir Sučević Međeral za još jedno izdanje ‘Povratka u srednju‘ otkrio nam je kako su izgledali njegovi srednjoškolski dani.
Išao je u Klasičnu u Zagrebu
Već u osnovnoj školi učio je latinski i grčki, pa je upis Klasične gimnazije u Zagrebu bio logičan nastavak njegovog obrazovanja. Kaže da pamti mnoge profesore, uglavnom po lijepome. Neki od njih danas više nisu među nama, dio ih je odavno u penziji, a tek ih nekolicina još radi u toj školi, priča nam Sučević Međeral.
– Bile su to devedesete, trajao je još rat… Prve godine, bila je to 1993., negdje u studenom Zagreb je zatrpao toliki snijeg da nekoliko dana nismo imali školu. A pretkraj drugog razreda, početkom svibnja 1995., na školsko je igralište, kao osveta za akciju Bljesak, pala jedna od raketa koje je Milan Martić ispalio na Zagreb. Bio sam tada u školi, sjećam se da smo svi završili pod stolovima, iako nam to ne bi puno pomoglo da je raketa stvarno pala na zgradu. Kada danas gledam, bila su to neka nesigurnija vremena, ali svejedno mi je to razdoblje ostalo u jako lijepom sjećanju (srednja škola, ne rat, naravno), prisjeća se lovac.
Mučio se s Fizikom, a fascinirao ga je Zemljopis
Iako je danas poput hodajuće enciklopedije, kaže da u srednjoj nije bio odlikaš, ali mu je do toga malo falilo. Prolazio je s vrlo dobrim, otprilike prosjekom 4,4. Dodaje da se najviše mučio s Fizikom, iz koje mu je na kraju četvrtog razreda zaključena dvojka, što je ujedno bila najniža ocjena koju je ikad dobio za vrijeme školovanja. Prosjek su mu dizali brojni fakultativni jezici na koje je išao, a najdraži predmet bio mu je Zemljopis.
– Uvijek mi je bio drag Zemljopis, još otkako sam kao klinac zurio u razne zemljopisne karte, planove gradova, to me uvijek fasciniralo. Također, jezici, koji su isto na neki način bili povezani s upoznavanjem svijeta, a onda sam otkrio da me zanima i proučavanje međusobnih veza među jezicima, odrazi glasova, kako na primjer ‘taj i taj glas iz latinskoga daje u talijanskome ovo, u francuskome ono’, pa onda pokušavanje pogoditi kako bi neka riječ trebala glasiti u nekom jeziku…, prisjeća se Sučević Međeral, a ljubav prema jezicima nastavila se i nakon srednje škole upisom studija Lingvistike i Mađarskog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Dobio je peticu iz Ane Karenjine, a nikad je nije pročitao
Priznaje nam i da nije baš čitao lektire, iako se uspješno izvlačio jer je pazio kad su se djela obrađivala na satu. Dodaje i da mu lektire koje je pročitao nisu bile osobito upečatljive, no jednu anegdotu dobro pamti.
– Još se sjećam da sam dobio peticu iz Ane Karenjine uz pohvalu za neke svoje analize, a nisam do dan-danas pročitao knjigu. Kako smo bili klasičari, morali smo recimo pročitati cijelu Ilijadu, što je zapravo jedno užasno monotono djelo, puno dosadnije od Odiseje, ali eto, za nju mogu reći da ju jesam pročitao, priznaje Sučević Međeral.
Sučević Međeral tad još nije bio svjetski putnik, a dane je provodio kao prosječni srednjoškolac, najčešće u društvu s prijateljima iz razreda.
– Bilo je to vrijeme brit popa, Alanis Morissette, hrvatskoga dancea, rave partyja, grungea… reklo bi se jedno prilično eklektično razdoblje. U školi smo imali naravno i pankere i metalce, nešto hip hopera, ali uglavnom nije bilo toliko strogo odijeljeno i nije bilo animoziteta. Ja sam u to vrijeme recimo slušao Queen i Jovanottija, to vam otprilike ilustrira na što je to ličilo, prisjeća se Sučević Međeral.
‘Održavali smo tulume u velikom stanu u Petrinjskoj’
Njegov razred je bio miran, kako napominje, bez problematičnih likova, a imali su samo sedam momaka u razredu, pa je društvo bilo kompaktno. Vrijeme su provodili kao i drugi učenici u srednjoj, a Sučević Međeral i dalje pamti zabave koje su organizirali u centru Zagreba.
– Izlazili smo u grad, uglavnom se nalazeći na kavama ili kasnije na pivu, jedna kolegica je imala veliki stan na početku Petrinjske, gdje smo često održavali tulume, koji su također bili prilično pitomi. Izvan škole nisam imao nekakvih specifičnih hobija, uglavnom bih vrijeme provodio u igrama na kompjutoru i vožnji biciklom, ispričao nam je lovac.
Na maturalcu su 12 sati čekali na talijanskoj granici
U sjećanje mu se urezala i drama koja je nastala na putu na maturalac u Rim i Toskanu. Na put su krenuli u subotu navečer, a planirano je bilo da će im do Rima trebati 16 sati vožnje. Međutim, nedugo prije nego su krenuli na maturalac, Italija je uvela odluku prema kojoj su strani autobusi morali imati posebnu dozvolu za prometovanje po Italiji.
Putnička agencija rekla im je da s time neće biti problema jer su unajmljeni autobusi iz Slovenije te im stoga dozvola navodno ne treba. Međutim kad su oko pet ujutro stigli do granice, Talijani ih nisu pustili u zemlju jer je ispalo da i Slovencima treba dozvola. Mogli su jedino parkirati sa strane i pokušati pregovarati s graničnom policijom.
– Naposljetku se jedan dečko iz paralelnog razreda sjetio da njegova mama ima prijateljicu koja je udana za nekog tipa koji je neka glavešina u nekom talijanskom ministarstvu. Užarili su se telefoni (nije još bilo mobitela, nego sve preko telefonskih govornica), ispalo je da je dotični na izletu izvan Rima. Dok oni nisu uspjeli doći u kontakt s njime, već je došlo popodne, priča Sučević Međeral.
‘Nikad nisam stvorio poštene radne navike’
Čak se razmatralo da se vrate na spavanje u Postojnu, pa idući dan nastave prema Rimu. Napokon u pola pet popodne, nakon skoro 12 sati čekanja, dopustili su im ulazak u Italiju. Međutim tu ne staju njihove muke s putom, jer se na autocesti između Trsta i Venecije pokvario motor autobusa. Na sreću bila je riječ o manjem kvaru, pa su brzo nastavili put, a u Rim su stigli u ponedjeljak u cik zore, otprilike 30 sati nakon polaska.
Međutim taj putni fijasko nije ga spriječio da danas bude strastveni putnik, pa je tako 2015. godine čak deset i pol mjeseci putovao od Hrvatske do Novog Zelanda i to bez sjedanja u avion. Savjet koji bi dao mlađem sebi ipak nije vezan uz planiranje puta, već uz radne navike.
– Savjet bi bio generalno uvijek isti: ‘čak i ako misliš da ti je jasno i da shvaćaš, ipak uloži napor da to napraviš, jer ćeš tako stvoriti radne navike’. Znam i kako bih reagirao na taj savjet – naime, dobivao sam ga od starijih, ali ga nisam nikad slušao, tako da nikada nisam stvorio poštene radne navike, svjestan je Sučević Međeral.
‘Uspjeh na kvizu trebao bi biti posljedica širokih interesa’
Ljubav prema kvizovima javila se i prije srednje, još kad je u osamdesetima gledao Kviskoteku, no kvizaška scena tad još nije bila razvijena kao sad, a danas popularni pub kvizovi tad su u Hrvatskoj bili nepoznanica.
Naravno u intervjuu s njime nismo mogli propustiti pitati ga koji bi savjet dao mladim kvizašima. Iako u Potjeri ima već gotovo deset godina iskustva, redovan je na kvizaškim natjecanjima te i sam sastavlja i vodi pub kvizove, smatra da kvizaši ne bi trebali biti orijentirani na rezultate, već na znanje.
– Savjet je samo da idu kroz život otvorenih očiju i uma. Uspješnost na kvizu trebala bi biti posljedicom širokih životnih interesa, a ne cilj sam po sebi, zaključio je Krešimir Sučević Međeral.
