Pretraga

Sve je normalno, a ništa nije normalno: Živimo na relaciji krevet-kuhinja-kauč, a imamo predavanja svaki dan

Još jedan normalan dan je pred nama. Budimo se i ustajemo, palimo kompjutere i spajamo na Internet. Nakon toga otvaramo 72 različite stranice koje koristimo pri online nastavi, provjeravamo ima li novih zadaća ili ne, a zatim se vraćamo našoj svakodnevici koja se odvija na relaciji krevet-kuhinja-kauč.

Foto: pixabay.com

Prošao je još jedan tjedan online nastave i svaki dan donosi nova iznenađenja, koja su sve osim pozitivna. Mislili smo da je karantena puno za podnijeti? Zagreb je pogodio najgori potres u posljednjih 140 godina. Naravno da nesreća nikad ne dolazi sama. Zaista su teški dani koje trenutno živimo, a ne čini se da će se stvari popraviti u neko skorije vrijeme.

Ovo su sve osim normalnih dana, a opet, nekako se očekuje da sve nastavi funkcionirati kao da se ništa nije promijenilo. Profesori i dalje zadaju zadaće, postavljaju lekcije, održavaju online nastavu, čak traže više nego što bi tražili u normalnim, idealnim uvjetima. Kako to ima smisla?

Kako ima smisla tražiti više od studenata i učenika, u situaciji gdje smo svi izolirani u svojim kućama, kada je realno teško napraviti i ono što se inače očekuje od nas, a kamoli nešto više? I to još potpuno sami?

Svaka čast profesorima koji su se zaista potrudili sve organizirati i osposobiti, sigurna sam da ni njima nije lako u ovim trenucima. Neki do prije dva tjedna nisu znali ni kako upaliti kompjuter, a sada odjednom moraju smisliti način kako prenijeti svoje znanje učenicima i studentima, isključivo putem online nastave.

Velik korak

Ovo je velik korak za naše školstvo, velik i nenadan, i svi smo tu u istom problemu. Jedini način kako bismo ovo mogli izgurati (a morat ćemo, htjeli ili ne), jest taj da si međusobno pomažemo. Ne samo studenti i učenici jedni drugima, već i profesorima. Ukažimo na greške koje rade, recimo im što bi nam moglo koristiti. Razgovor je ključan u ovakvim situacijama.

Nekada su nam odlasci na predavanja i u školu bili najveća tlaka na svijetu, ali sada bismo se svi rado vratili na te probleme. Da je sada normalan dan, imala bih rupu između predavanja i sjedila na kavi u kafiću pokraj faksa. Nismo nikada pridavali previše pažnje kavama koje smo imali u rupama, ali vjerujem da nam danas upravo te najviše fale.

Svima nam je moral na nuli, a možda i u minusu nakon svega što se dogodilo (događa se) u Zagrebu. Čak i nama koji trenutno nismo u Zagrebu, teško je gledati slike razrušenih zgrada. Teško je samo i pomisliti da neke ulice neće izgledati isto jednog dana kad se vratimo. Teško je za zamisliti da slike koje imamo su slike od jednog starog Zagreba. Na svu sreću, potres nije bio toliko razoran koliko je mogao biti.

Pidžama kao neprijatelj broj jedan

Ovih dana je teško pronaći motivaciju za presvući se iz pidžame, a kamoli biti produktivnima. I tko zna koliko će ovo još potrajati. Ne preostaje nam ništa nego se zaista pokušati pomiriti s činjenicom da ovo nije nešto što je privremeno, već nešto što je naše novo normalno. Možda će nam onda biti lakše ustati se i zaista ići u školu/na faks spajajući se na Internet.

Kažu da je potrebno napraviti razliku između škole/faksa/posla i našeg slobodnog vremena, pa predlažu da si odredimo vrijeme za odmor i vrijeme za faks, da imamo određen prostor u kojem provodimo vrijeme kada sam u poslu, i najbitnije, da se presvučemo iz pidžame na početku dana. Pa eto, nadam se da ćete se danas barem presvući iz pidžame, i to je uspjeh.

U međuvremenu, bacite pogled na naš prvi podcast u kojem smo razgovarali s profesoricom psihologije na FFZG-u Natašom Jokić Begić, upravo o tome kako se nositi s trenutnom situacijom.

Sve je normalno, a ništa nije normalno: Živimo na relaciji krevet-kuhinja-kauč, a imamo predavanja svaki dan
Copy link
Powered by Social Snap