Pretraga

Ovo je najbolji europski komentar u 2013.

A- A+

Komentar hrvatskog novinara i književnika Borisa Dežulovića proglašen je najboljim te mu je uručena Europska novinska nagrada u Londonu. Ovaj splitski novinar Jutarnjeg lista, kao i suradnik mnogih drugih web i tiskanih izdanja dobio je ‘europskog Pulitzera’, kako ga je nazvao The Guardian, za komentar ‘Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini’. U nastavku i donosimo taj komentar u cijelosti.

Screenshot: YouTube

‘Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini’ najbolji je europski novinski komentar u 2013. godini, a napisao ga je hrvatski kolumnist i publicist Boris Dežulović. The Guardian ovu nagradu (European Press Award) naziva i ‘europskim Pulitzerom’, a i ove godine su ju u različitim kategorijama dobili novinari uglednih medija poput Reutersa, Der Spiegela te BBC-a.

Izdvojeni članak

Obavezno štivo: Poznati novinar kolumnist preporučio pet knjiga koje svi moraju pročitati

Ocjenjivački žiri je, između ostalih, dao opasku da bi bez ovakvih novinara, a bilo ih je oko 400 nominiranih, ljudi ostali neosjetljivi, slijepi i neznalice.

Inače 49-godišnji Dežulović napisao je i vrlo čitan satirički roman o ratu u Bosni i Hercegovini ‘Jebo sad hiljadu dinara’ te knjigu poezije Pjesme iz Lore.

U cijelosti prenosimo njegov komentar, odnosno najbolji europski u 2013., koji je između ostalih medija objavljen u Jutarnjem listu.

Izdvojeni članak

Neupućeni čitatelj svojim komentarom nasmijao cijelu regiju

‘Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini’

Sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” i ispražnjen od svakog oblika života, odlagalište svijeća i vijenaca, Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao.

U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara neobično je popularna bila zamisao da se njegove ruševine sačuvaju za buduće naraštaje, kao grad-muzej ili memorijalni park. Ukratko, da se Vukovar uredi kao vlastiti spomenik.

Ova bizarna ideja nije uopće dolazila s ruba, kao kuriozitet. Među onima što su je oduševljeno dijelili bili su i neki tada vrlo važni ljudi, profesori, akademici i takozvana domoljubna inteligencija, što se među sobom natjecala u ritualnom pijetetu za žrtvu Grada Heroja. Kako bi se to izvelo, nije do danas ostalo do kraja jasno, iako je stvar bila neobično jednostavna: sve u Vukovaru trebalo je ostaviti onako kako je bilo dan nakon što su “oslobodioci” smrtno ranjenom gradu ispalili tenkovski hitac u čelo.

“Projekt” je podrazumijevao konzerviranje cijelog ubijenog grada, eventualno tek učvršćivanje ruševina čija bi statika prijetila budućim posjetiteljima. Ikonični izbušeni vodotoranj, unakaženi hotel Dunav, sravnjeni barokni centar, spaljeni dvorac Eltz, sve je trebalo ostati kako je bilo “day after”, 19. studenoga 1991. godine, tek valjda ograđeno žicom, kao spomenik na tu strašnu jesen, i opomena za buduće naraštaje, “da se” – kako se obično u tim prilikama ukleše – “ne ponovi”.

Izdvojeni članak

Najbolji komentari studenata na poskupljenje hrane u menzama i najavljeni prosvjed

O četrdeset hiljada ljudi koji su do te jeseni živjeli u Vukovaru nije se pak previše razmišljalo. Snaći će se oni valjda, započeti novi život iz gimnastičkih dvorana i prognaničkih kampova – ljudi svakako nisu bili problem.

Najbizarnije u cijeloj priči jest što su na istu zamisao tih dana došli i u – Srbiji. Nije u Beogradu bilo malo zagovornika grada-spomenika, i to ne među srpskim antiratnim aktivistima, već upravo među velikosrpskim patriotima, koji su tu ideju propagirali po beogradskim medijima s potpuno jednakim obrazloženjem – “da se ne ponovi”.


Zamisao o gradu-memorijalu nikad, međutim, nije zaživjela, i ostala je tek zapisana u požutjelim novinskim isječcima iz toga doba. Ili se barem tako mislilo.

Domoljubni neimari svih su tih godina, naime, vrijedno radili na projektu, i dvije decenije kasnije, Vukovar je konačno konzerviran onakav kakav je bio ratnih devedesetih, uređen kao vlastiti spomenik. Ispražnjen svakog urbanog, društvenog i ljudskog smisla, danas nije baš ništa drugo doli spomenik samom sebi, spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini.

Izdvojeni članak

Male tajne Ćosićevih komentara

Izvan te svoje simboličke funkcije Vukovar jednostavno ne postoji. Posljednju vijest koja bi bila lišena ratnog konteksta novine su iz toga grada objavile valjda negdje kasnih osamdesetih. Nakon toga, sve do danas, svaka vijest iz Vukovara nosila je njegov ratni predznak, čak i onda kad nije bila u izravnoj vezi s ratnim naslijeđem. Rijetki proplamsaji civilnog života u tom gradu, poput Vukovar film festivala, dobit će svoj javni značaj – pa tako i smisao – upravo i samo kao nevjerojatno otkriće života u mrtvom gradu. Izvan ratnog konteksta slučajevi života u Vukovaru niti su važni, niti uopće postoje. Slobodni od njega, oni preostaju tek kao podmukla diverzija, bomba pod spomenik Gradu Heroju.

Živog Vukovara, bez postamenta s uklesanim “da se ne ponovi”, na karti nema. Vukovar je među petnaest najvećih hrvatskih gradova, ali nema njegovih košarkaških ili nogometnih klubova: jedini put kad je Nogometni klub Vukovar igrao u prvoj ligi, bilo je to onih dana kad je grad integriran u hrvatski ustavnopravni poredak, a klub političkom odlukom lansiran u najviši natjecateljski razred, odakle je već sljedeće godine ispao, netragom tako nestavši čim je ispunio svoju ceremonijalnu svrhu.


Druge svrhe u Vukovaru, naime, nema: nema vukovarskih slikara ili glumaca, nema vukovarskih bendova ili repera, nema vukovarskih starleta, glumaca, dizajnera ili skejtera, nema vukovarskih kuća u prilozima za nekretnine, nema vukovarske Parade ponosa, nema nekog senzacionalnog Vupikovog cabernet sauvignona, nema ni čudaka za YouTube i Živu istinu, nema ni svečano presječenih vrpci ni ulovljenih šarana kapitalaca ni oborenog nekog blesavog Guinnessovog rekorda, nema čak ni tajkuna i lopova, nema skandala i afera, ni prometne nesreće ili oružane pljačke u Vukovaru nema bez hrvatsko-srpskog ratnog konteksta, nema u Vukovaru ukratko ničega.

Izdvojeni članak

Najbolji komentari maturanata na ovogodišnju maturu

Ima samo Grada Heroja, ima Domovinskog rata, ima Jastreba i starijeg i mlađeg, ima odvojenih hrvatskih i srpskih razreda, ima grafita s Hrvatima i Srbima, ima ćirilice i dvojezičnih tabli, ima demonstracija i povorki sjećanja, transparenata, crvenih lampaša, zastava i misa zadušnica, ima samo četnika i branitelja, biskupa, generala i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara: možete li se uopće sjetiti kad ste posljednji put iz toga grada pročitali vijest u kojoj nije bilo Stožera za obranu hrvatskog Vukovara?

Dvadeset dvije godine kasnije, Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti, na koje se – u strahu od simboličke snage Grada Heroja – pristaje bez suvišnih potpitanja.

Neće se svima svidjeti, ali za takav simbolički Vukovar, duboko neživ i besmislen – sav od teških riječi ispisanih jeftinim stiroporom – posve je zapravo svejedno tko je pobijedio u Domovinskom ratu. Jednako bi prema projektantima “grada-memorijala” mrtvi Vukovar izgledao i da je ostao okupiran, tek ljuštura grada i spomenik samom sebi. Jednako bi opomena “da se ne ponovi” bila jednojezična, samo isklesana, jasno, na ćirilici.

Samo takav, sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” i ispražnjen od svakog oblika života, Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao.

Ovo je najbolji europski komentar u 2013.
Share via
Copy link
Powered by Social Snap