Uskoro nam se bliže praznici za vrijeme kojih ćemo se moći napokon malo odmoriti. Svatko od nas ima svoju ideju odmora i provoda, no za većinu se ipak radi o spavanju, manjku obaveza, druženju s prijateljima te gledanju filmova i serija.
Nekada davno, glavni izvor zabave je bilo čitanje. Nećemo se lagati, nisu se u slobodno vrijeme čitala lektirna djela, ali se čitalo. Od stripova i kratkih priča, pa do romana i serijala, svatko je našao nešto što ga je veselilo. Kada ste vi zadnji put odlučili čitati iz zabave?
Danas gledamo na čitanje kao na nametnutu aktivnost, koliko god godina imali i čime god se bavili. Da, čak i nama studentima jezika i književnosti teško pada čitanje. Nekad se radi o tome da su jednostavno knjige koje moramo čitati naporne, ili da jednostavno nemamo vremena za sjesti i posvetiti svoje vrijeme čitanju.
Za razliku od ostalih aktivnosti, čitanje zahtijeva našu punu pažnju. Ne možete istovremeno čitati knjigu, razgovarati s nekime uživo i biti na mobitelu. Kada se čita, mora se čitati, što znači da nema Interneta, nema površnih razgovora ni ostalih stimulacija. Čitanje, iako naizgled djeluje kao vrlo jednostavna radnja, je ustvari kompleksni spoj milijun stvari.
Mašta kao ključni element
Kako se ovdje ne radi o znanstvenom radu već o članku koji čitaju (a i pišu) ljudi koji ne provode dane ispred knjiga, samo ću napomenuti da je kod čitanja bitan dio naša mašta. Ako pri čitanju neke knjige mi ne možemo zamisliti te likove kao stvarne osobe, ako u potpunosti ne suosjećamo s njima, ako ih ne smatramo gotovo pa našim prijateljima, radi se o lošoj knjizi.
Naravno, bilo koja knjiga s kojom se mi ne ‘povežemo’ će nam biti loša, iako se objektivno (može li biti uopće objektivno) ne radi o lošoj knjizi. Do tog nepovezivanja najčešće dolazi zato što i kada čitamo, čitamo zato što moramo i uvijek u nekoj žurbi, strci, panici. Kada ste zadnji put legli u krevet, uzeli knjigu i posvetili sat ili dva čitanju i razumijevanju? Kada ste uopće posljednji put uzeli knjigu u ruke?
Upravo to, ‘ne-imanje’ fizičkog primjerka knjige jest jedan od uzroka naše površnosti. Knjige su skupa (možda i nisu, ali nisu besplatne), a u knjižnicama često nema dovoljno primjeraka za svih, ili nema primjeraka uopće. I što onda? Odemo na Internet i pronađemo pdf ili e-knjigu i riješimo sve svoje probleme.
Možda sam ja staromodna (ipak se već bližim 22 godini), ali čitanje na ekranu jest najgora stvar na svijetu. Osim što me glava doslovno počne boljeti nakon određenog perioda (koji je sve kraći i kraći), rijetko kada se zaista posvetim čitanju. Ne znam kakva razina samokontrole se mora imati da bi se uspjelo imati ugašen Internet više od dvadeset minuta i ne pogledati što ima novo na Instagramu.
Nije to to…
Još jedan veliki minus jest to što na kraju, nismo pročitali knjigu. Ne doživimo taj trenutak kada napokon pređemo pola knjige pa sve ide brže. Ne možemo listati stranice i prebrojavati koliko nam treba do sljedećeg poglavlja. Na kraju čitanja, ne zatvorimo knjigu i ne odložimo ju.
Naravno, sve te stvari mi radimo, ali ne na fizičkoj razini, koja nam je vidljiva i opipljiva. I to je ružno i tužno. To nas navodi na to da nemamo doživljaj čitanja i da ne osjećamo da smo zaista pročitali knjigu.
Stoga se javlja pitanje – zašto raditi nešto od čega nemamo konkretan rezultat? Zašto provesti sate čitajući romane, samo da bismo na kraju bili jednako ‘prazni’ koliko i na početku? Ima li to uopće smisla?
Očito je da nema, pogotovo u današnjem užurbanom svijetu gdje svatko ima tisuću i jednu obavezu i nemamo vremena na bacanje. Radimo samo ono što moramo ili u čemu uživamo, a čitanje po ovome ne spada ni u jednu od te dvije kategorije. No to nije uvijek bio slučaj. Čitanje je nekada bio naš bijeg iz stvarnosti, nešto što svima dobro dođe tu i tamo.
‘Fake’ stvarnost
Danas je naša ideja bijega iz stvarnosti okretanje društvenim mrežama, koje koliko god pričale o stvarnosti, pružaju mogućnost za stvaranjem te iste stvarnosti, ili u najmanju ruku, ‘prilagođavanjem’ stvarnosti onome što bismo voljeli da bude stvarnost, pa samim time nije realna stvarnost. Iako djeluje da je.
Garantiram vam da ako se bar malo upustite u svijet čitanja, da ćete pronaći nešto za sebe. Ne zato što će vam se sigurno svidjeti ruski klasici ako se malo uživite (mislim hoće…), već zato što se može pisati o bilo čemu. Svi imamo svoje interese i sigurno o istim postoji milijun knjiga.
A ako čitate o nečemu što vas zanima, neće vam biti dosadno ni naporno. Neće vam teško pasti činjenica da morate otići do knjižnice i posuditi knjigu. Neće vam biti teško listati stranice ili imati označivač stranica. Neće vam biti teško shvatiti likove, njihovu priču i zašto su takvi kakvi su.
Možda će vam uspjeti to i pri čitanju pdf-a, no vjerujte mi, iz iskustva… Neće pdf nikada biti knjiga!
