Pretraga

Pričali smo s Korejkom koja 5 godina živi i studira u Zagrebu: Matura je u Koreji grozna, a faksevi su skupi

A- A+

Iako hrvatska sveučilišta broje poprilično Erasmus stranih studenata, nije često naletjeti na mlade koji su iz azijskih predjela trajno došli u Hrvatsku kako bi upravo ovdje započeli studiranje. Jedna od takvih je Južnokorejka Daeun Hong, studentica novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Zašto je prije gotovo pet godina preselila u Hrvatsku, kako funkcionira korejski obrazovni sustav, jedan od najuspješnijih na svijetu, te koje su razlike u načinima života, otkrila nam je u zanimljivom razgovoru.

– Hoćemo li na hrvatskom ili engleskom?, pitamo na početku Daeun Hong, 26-godišnju djevojku koja je 2015. trajno napustila južnokorejski grad Incheon kako bi započela studij na Sveučilištu u Zagrebu.

– Na hrvatskom, bolje mi ide, tri godine sam ga učila, prije nego što sam upisala novinarstvo. I još ga učim, odgovara.

Ostajemo ugodno iznenađeni Daeunovim izvrsnim razumijevanjem hrvatskog i sasvim solidnom usmenom komunikacijom nakon ne tako dugog razdoblja njegova savladavanja na Filozofskom fakultetu, pa počinjemo telefonsku priču.

Na našu smo sugovornicu, inače, naletjeli još prije dvije godine, na hodnicima Fakulteta političkih znanosti, gdje pohađa preddiplomski studij novinarstva. Uspješno rješava fakultetske obaveze, a Hrvatsku je zavoljela još prije osam godina.

Za jednu godinu državnog fakulteta skoro 5.000 eura

Izdvojeni članak

Ovo je lista kvalitete zemalja za budućnost djece: Provjerite kako stoji Hrvatska

– Stvarno volim Hrvatsku. Kad sam postala punoljetna, putovala sam Europom i posjetila Hrvatsku. Svidjela mi se, a još sam otprije znala da želim studirati u inozemstvu, iako sam prije preseljenja imala posao u Koreji, u drugoj struci. Zašto sam došla? Uvidjela sam da se ondje ne isplati dalje školovati; trošiti toliko novaca i vremena…, govori Daeun.

Da stvar bude jasna: kako nam je objasnila, Južna Koreja broji 34 državna i 184 privatna fakulteta. Studiranje na državnim nije besplatno; za akademsku godinu trebate izdvojiti 4.674 eura, dok na privatnim fakultetima iznos školarine raste. Studij novinarstva pak, primjerice, ima gotovo svako korejsko sveučilište, a predmeti su, zanimljivo, slični onima na zagrebačkoj sastavnici.

– Vidjela sam i da u Koreji imaju komunikologiju, statistiku, predmete vezane u politiku… Mislim da je glavna razlika to što korejski studenti jako puno uče. Tamo na nijednom fakultetu nema nekog tko uči dan-dva pred ispit, a tu sam to vidjela. Jako puno učimo jer se djecu odmalena odgaja da je obrazovanje važno, pokušava nam objasniti.

Njena konstatacija vodi nas do pitanja o korejskom obrazovnom sustavu, no prije pitamo kako to da se odlučila upravo za novinarstvo.

Novinarstvo ju zanima, a kolege i profesori pomažu

Izdvojeni članak

Kraj diskriminaciji: I strani studenti moći će raditi preko student servisa

– Htjela sam studirati u inozemstvu, a da sam faks upisala u Koreji vjerojatno bih morala studirati nešto vezano uz posao koji sam radila. Ovako studiram novinarstvo, područje o kojem me jako zanima učiti. Pogotovo sad na drugoj godini, kad imamo nešto praktičnoga, tvrdi Daeun.

Zanima nas je li joj zahtjevno savladavati gradivo na hrvatskom te planira li se, u konačnici, baviti novinarstvom.

– Da, treba mi dosta vremena da se pripremim za ispit ili napišem nešto, jer mi duže treba kako bi razumjela tekst na hrvatskom. Ali, kolege i profesori su jako ljubazni, čak i kad ne tražim pomoć, oni mi ju ponude, i zbog toga sam jako sretna. Kad sam tek stigla u Hrvatsku, imala sam neugodnih iskustava jer me profesorica s drugog fakulteta upitala zašto planiram upisati kolegije na hrvatskom. Ali, kako ona može unaprijed znati da ja neću savladati jezik?, pita se Daeun i ističe da joj se plan nije baviti novinarstvom nego recimo, prevođenjem.

Je li korejski obrazovni sustav zbilja dobar?

Uvidjevši koliko je ova studentica zadovoljna odabirom fakulteta i preseljenjem, prelazimo na temu strukture korejskog obrazovnog sustava, koji, inače, glasi jednim od najuspješnijih na svijetu po PISA i drugim istraživanjima. No, u razgovoru sa sugovornicom saznajemo da takav sustav, praćen pomamom za elitnim fakultetima i diplomama, ‘guta’ mlade. Spomenimo prvo da osnovna škola Južnokorejcima traje šest godina, a niža i visoka srednja škola po tri godine.

– U školu krećemo sa šest, a ploča se i dalje koristi. Svaki razred ima svoju radionicu (učionicu, op.a.) i tamo uče cijelu godinu. Kad sam išla u školu, svaka je škola imala po 12 razreda, a u njemu četrdesetak djece, no sada su smanjili broj učenika, objašnjava nam Daeun.

Raspored predmeta sličan je našemu; korejski, matematika, kemija, fizika, sociologija… U osnovnoj tako slušaju osam predmeta, a dolaskom u srednje škole, broj se penje na 14.

Najuspješniji u posebne gimnazije

Izdvojeni članak

Provjerite koja sveučilišta obrazuju najzapošljiviji kadar

– Ovisi o regijama, no najpametnija djeca idu u kvalitetne srednje škole, koje su iznad gimnazija. Posebna gimnazija jezika, posebna gimnazija fizike, neke su od njih. Naravno, postoji i ‘normalna’ gimnazija, koju sam ja pohađala, kaže naša sugovornica.

Kad je riječ o njoj najupečatljivijim razlikama između hrvatskih i korejskih škola, Daeun prvo navodi da se u Koreji radi u jednoj smjeni te da dan poprilično dugo traje, no posebno nam se zanimljivo čini istaknuti školski predmet ‘Maniri’, koji se ondje sluša odmalena.

– Učimo kako se treba ponašati prema drugima, i mislim da je taj predmet jako koristan. Budući da se Koreja nalazi u Aziji jako je važno obrazovanje i poštovanje, pa se odmalena uči o tim stvarima. Jedan primjer iz osnovne škole: ne smijemo staviti jelo u tanjur prije starijeg od nas niti brže pojesti od drugih pa se ustati od stola, navodi Daeun.

Imali su i domaćih zadaća, često praktičnih, oko čega su mišljenja ove djevojke podijeljena.

– Trebali smo pisati dnevnik tijekom praznika ili posjetiti muzej pa napisati o tom događaju. U sklopu nastave, trebali smo svake godine volontirati po 20 sati. Ja sam bila u javnom sektoru i na policiji, kaže.

Pitamo stječu li volontiranjem ondašnji mladi određene vještine.

– Pa, mislim da volontiranje baš i nije bilo dobro. To mnogi čine samo da to izvrše, a teško je iskombinirati te dodatne aktivnosti jer je škola zahtjevna, dodaje.

Trebaju ‘bubati’, slušati učitelje i ne misliti drugačije

Izdvojeni članak

Pitali smo strane studente zašto su došli studirati na Sveučilište u Zagrebu: ‘Čuli smo da je iznimno kvalitetno’

Unatoč pretpostavkama da bi jedan od najboljih obrazovnih sustava trebao poticati mlade na kritičko razmišljanje i zaključivanje, sudeći po Daeunovim iskustvima, to nije tako. Gradivo se gotovo uvijek treba ‘nabubati’, a slobodna interpretacija teksta u školama Južne Koreje – ne postoji.

– Trebamo napamet učiti iz knjige ili zapamtiti ono što je učitelj rekao, i onda taj format moramo znati. To znači da ne možemo objašnjavati svojim riječima ili misliti drugačije od onoga što smo čuli i pročitali, kaže Daeun.

To je loše, misli, jer, iako na satu postoje rasprave, učitelji često ne prihvaćaju drugačije mišljenje. Uz to, manjka i usmene komunikacije, što se ponajviše očituje po slaboj razini znanja engleskog jezika Južnokorejaca.

– Većinom se engleski uči od vrtića; ja ga recimo nisam tako rano učila, ali oni rođeni 2000. na dalje ga uče od ranih dana pa do kraja škole. No, slabo ga znamo jer ne učimo kako komunicirati i izražavati se, već samo radimo gramatiku i pojedine riječi. A ni programi na televiziji nisu na engleskom kao kod vas nego 98% korejski, objašnjava nam.

Utrka za ocjenama i nastava bez tableta

Izdvojeni članak

Finski književnik i profesor za srednja.hr ispričao kako se ne zamaraju testovima i klasicima u lektirama

Još je jedna stavka zbog koje Daeun ne ocjenjuje korejski sustav kvalitetnim – učenje isključivo za ocjenu.

– Kao što se tu često uči za ispit, tako je i u Koreji. Nakon ispita – sve zaborave, odgovara.

Nadalje, u školama nemaju tablete, no i bolje je učiti bez njih, tvrdi Daeun.

– Sad ih se trude uvesti, ali ne uspijevaju. Doduše, škole imaju učionicu s računalima i tableta, ali se oni ni danas ne koriste na svakom satu. I bolje, mislim da treba pisati rukom, a dok držimo olovku, možemo razmišljati o onome što pišemo. Zato nije dobro učiti s ekrana; i meni je puno lakše isprintati papire pa tako učiti, govori.

Pitamo ju potom kakva je korejska matura.

‘Matura je grozna’

Izdvojeni članak

Provjerite koja područja odabiru studirati maturanti s najboljim ocjenama

– Grozna, odgovara nam.

Iako korejski učenici mogu završiti školu i bez polaganja mature, ona je ondašnjim maturantima, posebno ambicioznima, ključna za upis željenog (elitnog) fakulteta. Nakon redovitog nastavnog dana, ti će maturanti pohađati sate utvrđivanja gradiva u privatnoj ustanovi, a učit će samostalno i vikendima. Mnogi će, u toj utrci za mjestom na prestižnom fakultetu i izvrsnim ocjenama, postati depresivni, nervozni pa i – suicidalni.

– Ovisi o učeniku, no najčešće se polaže šest predmeta. Matura obuhvaća gradivo svih godina srednjih škola, a izgleda grozno. Na primjeru korejske književnosti: dobijete pitanje na zaokruživanje, vezano uz neku knjigu. Jednom je autor te knjige probao riješiti ta pitanja i nije znao. Mislim, Ministarstvo odredi da je točan odgovor A, iako učenik doista misli da je B. Ipak, mora zaokružiti A; dakle, matura je u Koreji jako zatvorena forma te ne dopušta razmišljanje, objašnjava.

Slično je i s engleskim, priča, koji predstavlja problem čak i onima koji ga znaju.

Iznenađeni, upitamo tko sastavlja ispite mature te određuje točne odgovore.

– Svake godine javni sektor za obrazovanje skuplja učitelje određenih predmeta po cijelom gradu, i onda oni sastavljaju pitanja i određuju odgovore. Koje učenici trebaju slijediti, iako misle da točan može biti i drugi odgovor, navodi Daeun.

Kako se razgovor odužio, odmičemo se od depresivnog, natjecateljskog korejskog obrazovanja te se za kraj dotičemo najvidljivijih razlika između korejskog i hrvatskog načina života.

Opušteni Hrvati naspram poslom zaokupiranih Korejaca

Izdvojeni članak

Kennedyjev trg pravi je raj za ispijanje kava, ali da studenti Ekonomije ponekad partijaju i danju za vrijeme predavanja – e to nismo znali

– Hrvati su opušteni, to jako volim, i rekla bih da su većinom otvoreni prema strancima. Incheon je, suprotno, industrijsko središte, a tamo je i veliki, poznati aerodrom. Sve je ubrzano. Najviše je zaposlenih u industriji i uredskim poslovima, a radi se dulje nego tu – od 8 do 18 sati. Plaćeno je to: prosječna plaća bi bila od 15 do 18 tisuća kuna, otkriva.

Zauzeti školom, fakultetom ili poslom, nemaju vremena za ispijanje kava i šetnju gradom. No, nisu zakinuti za to jer kafići, trgovine i restorani rade do dugo u noć kako bi se stanovnici stigli opustiti ili obaviti kupnju.

– Korejci se s prijateljima nalaze samo navečer. Brojna su mjesta do dugo otvorena, a mladi izlaze, naravno. Najviše se sluša K-Pop, a vidljivo je da se u Koreji miješa američka kultura, za razliku od Japana koji ima svoju kulturu i Kine, koja ne pušta ništa tuđe, govori.

‘Japanci, Korejci i Kinezi nisu isto’

Kako je Hrvatima teško razlikovati Japance, Kineze i Korejce, zanimalo nas je možemo li ih razlikovati. Na račun sličnog izgleda, naša je sugovornica imala brojnih neugodnih iskustava, pogotovo sad, za vrijeme koronavirusa.

– Teško nas je razlikovati, da. Ali, Kina i Koreja su potpuno različite zemlje, i mentalitetom i kulturom. Slično izgledamo, da, no ne izgledaju li tako i Nijemci, Hrvati i Francuzi pa se ipak ne pitamo tko je tko? Umjesto pozdravljanja kineskim pozdravom, pristojnije je pitati otkuda dolazim. Ovih dana su česti čudni pogledi i stavljanje ruke na usta jer se Hrvati boje da dolazim iz Kine i da imam koronu. Iz Koreje sam, živim ovdje pet godina i nisam imala doticaja s tim područjem…, ističe.

Naposljetku, postoji li još nešto što bi Daeun izdvojila kao najveću razliku?

Birokracija nam je užasna, ali voli Hrvatsku

– Birokracija. Kako sam strankinja, svake godine moram produžiti boravište. I svake godine se zakoni mijenjaju nevjerojatnom brzinom; jedne godine trebam A, B i C papire, a sljedeće A, D i F. Mislim, razumijete? Zašto se to stalno mijenja, a neki važniji zakoni za Hrvate i sve nas ne?, pita nas i zaključuje.

– Ali, svejedno volim Hrvatsku. Da sam Hrvatica, možda bih morala otići iz nje zbog malo mogućnosti, a to je tužno. Ovako se nadam i mislim da ću ovdje ostati i nakon fakulteta, zaključuje Južnokorejka Daeun Hong.