Roditelji masno plaćaju instruktore da sjede kraj djece dok pišu zadaću: ‘Oni za to vrijeme gledaju TV’
Platit ću sat, dva, tri instrukcija i moje će dijete dobiti odličnu ili bar prolaznu ocjenu iz ispita. Tako na instrukcije gleda veliki broj roditelja. Ako se to ne dogodi – bijesni su i viču na instruktore. Plaćaju ih i za sjedenje pored djeteta dok piše domaću zadaću koja se sastoji doslovno od ubacivanja brojeva u već servirane formule, pa čak i za rješavanje ispita tijekom nastave. Djecu na instrukcije, ali i gomilu drugih izvanškolskih aktivnosti, šalju i pod temperaturom i u suzama. Očekivanja od instrukcija i djece su prevelika, a glavno rješenje, ističu instruktori matematike, leži u kontinuiranom radu, pisanju domaćih zadaća i komunikaciji nejasnoća učiteljima.
Instrukcije | ilustrativna fotografija: Unsplash
– Zvali bi me dan-dva prije ispita, nekad se čak radilo o popravnom ispitu koji obuhvaća gradivo cijele školske godine, i očekivali da će dijete sve to naučiti u sat vremena ako mu ja objasnim. Neki su čak smatrali da je to što mi plate garancija da će dijete dobiti dvojku, pa su se ljutili na mene ako ipak ne prođe, priča nam Ivana, koja je zbog neugodnih iskustava koje je doživjela kao instruktorica matematike odustala od ovog posla.
Kako kaže, instrukcije je držala dugo, i bilo joj je odlično kada bi s nekim djetetom radila kontinuirano kroz godinu.
‘Tražila je da riješim ispit koji će mi njezina kći uslikati’
– Dijete bi jako zavoljelo matematiku, bilo motivirano, imalo super rezultate i bili bismo sretni – i dijete, i roditelji, i ja – ali nažalost većinom nije tako funkcioniralo pa sam zbog toga i prestala držati instrukcije. Najneugodnije iskustvo mi je bilo s majkom jedne srednjoškolke. Zvala me dan prije ispita i odradila sam instrukcije. Onda je tražila da za vrijeme ispita riješim ispit koji će mi njezina kći uslikati. Nisam tada imala dovoljno iskustva i samopouzdanja pa sam pristala na to. Poslala mi je sliku ispita i riješila sam, ali se ispostavilo da je ispit već prošao kad je ona to poslala. Njezina majka me zvala, bila je bijesna i derala se na mene, iako mi nije ni platila za to. Dobivala sam nakon toga slične zahtjeve od drugih roditelja i u startu sam ih odbila, prisjeća se Ivana.
Kako kaže, njezin dojam je da roditelji od djece očekuju da nakon jednog sata instrukcija steknu sve potrebne vještine i znanje za polaganje ispita, a od nje kao instruktorice da im u tih sat vremena prenese sva ta znanja i vještine.
– Nije nužno nemoguće da položi ispit. Ako bi mi imali primjerak ispita i tipove zadataka, objasnila bih algoritam za rješavanje svakog zadatka korak po korak, pa bi učenik to mehanički ponavljao i učio napamet, bez razumijevanja što uopće radi, i na ispitu dan kasnije mogao dobiti dvojku ili trojku. Ali meni osobno je to grozno i nemam volju ni želju držati instrukcije na taj način. Dok je roditeljima to dokaz da je dovoljno poslati dijete na instrukcije netom prije ispita, objašnjava Ivana.
Očekivanja od instrukcija su prevelika
Ivanina iskustva dijeli i Lana. Kako kaže, roditelji često očekuju da se u dva do tri sata instrukcija odradi onoliko posla koliko bi učenik u redovnoj nastavi trebao savladati za 10 do 15 sati.
– Roditelji očekuju da se u tih par sati učini neko čudo s učenikom. To su nerealna očekivanja i od djece i od instruktora. Drugi problem je to što roditelji misle da su ta dva tri sata na instrukcijama dovoljna da učenik savlada gradivo i da izvan tih sati ne mora apsolutno ništa drugo raditi. Na taj način oni njima stvaraju nerealna očekivanja, jer tada njihova djeca dobiju dojam da je dovoljno to što su bili na instrukcijama i da izvan toga ne moraju ništa raditi. Ja sam do sada uvijek zadavala zadatke na instrukcijama koje bi oni samostalno trebali proći i mali je broj učenika koji bi vratili riješene te zadatke. I onda se vidi da ni roditelji ni učenici ne shvaćaju koliko je bitan samostalan rad, samostalno sjesti, učiti i proći te zadatke. Tražiti pomoć od profesora. Smatraju da su riješili sve time što su nekome platili za tih par sati instrukcija. I tu dolazi do disperzije odgovornosti, jer oni smatraju da su, kao roditelji, riješili taj problem na način da su samo nekoga platili, upozorava Lana.
Objašnjava da nema tog profesora koji učeniku neće objasniti zadatak koji mu je nejasan, samo je potrebno adresirati problem i potražiti pomoć, a ne čekati dan pred test. Dodaje da većina roditelja ni ne pogleda jesu li djeca riješila zadaću ili ne, niti su im stvorili ikakve radne navike u nižim razredima pa se to preslikava u više. Na kraju školske godine, kaže, veliki problem leži i u lijenosti učenika.
Plaćaju ih da sjede kraj njihove djece dok pišu zadaću
– Učenica je došla s popisom od 10 do 15 zadataka iz prostorne geometrije. Dobili su formule. Ništa nisu morali tražiti po udžbeniku, kopati, izvoditi, samo su trebali dobivene brojke uvrstiti u formulu. Nije ni pokušala sama jer je bilo lakše platiti instrukcije nego razmisliti i riješiti problem, koji zapravo nije problem nego uvrštavanje u formulu. I puno je takvih. Po meni su roditelji krivi jer instrukcije bi trebale biti zadnja pomoć ako nešto ne možeš, a ne pomoć oko pisanja zadaće. Možeš biti najbolji instruktor ili profesor, ali unutarnja motivacija učenika je jedini faktor koji utječe na njihov uspjeh. To je ono što te gura naprijed, nećeš biti bolji ni zbog instruktora ako sam se vidiš smisao u tome, kaže Lana.
Isto iskustvo imala je i Tea. Mama jedne učenice plaćala joj je da sjedi kraj nje dok piše zadaću, a ona je za to vrijeme gledala televizor.
– Nisam joj držala instrukcije, nisam joj ništa objašnjavala. Ona je sjedila i govorila kako jedva čeka da završimo. Ja sam joj trebala govoriti: ‘Ajde, ajde, idemo, napiši ovo, ajde, riješimo skupa’. To nije bilo malo dijete. Ja sam joj trebala objasniti, naučiti je nešto, a ne sjediti pored nje i moliti je da uzme olovku u ruke. Mislim da roditelj treba objasniti djetetu da mora raditi, posebno ako mu plaća instrukcije, smatra Tea.
Lana također veliki problem vidi u odgovornosti učenika. Kako kaže, trebali bi ju imati bar prema roditeljima, ako ne prema školi.
– Instrukcije su se počele tretirati kao nešto očekivano, a ne kao faktor koji utječe na obiteljski budžet, cijelu obiteljsku situaciju. Nije to mali iznos. A i ako tražiš instrukcije iz matematike, vjerojatno ćeš ih tražiti i iz fizike i kemije što je dodatan trošak, upozorava Lana.
Djeca se utapaju u izvanškolskim aktivnostima
Dodaje da veliki problem leži i u tome što su učenici preopterećeni izvanškolskim aktivnostima.
– U Zagrebu svi znamo kakva je situacija s upisima u srednje škole i naravno da postoji taj pritisak sa svih strana za jako dobrim prosjekom, jer je praktički nemoguće upisati bilo koju gimnaziju u suprotnom, ali je učenicima i roditeljima jednako bitno da su djeca aktivna i uspješna i u izvanškolskim aktivnostima. Ako učenik nakon cijelog dana u školi pa na izvanškolskim aktivnostima dođe i na instrukcije, njihova volja i koncentracija za jednostavno ne postoji. Ali mislim da je tu najveći problem to što se roditelji žele moći pohvaliti na kavi, u kvartovskom kafiću, što sve njihovo dijete radi, i onda žive svoj život kroz njih, što ja u jednu ruku razumijem, ali ne opravdavam. Jer na taj način su učenici pod velikim opterećenjem, objašnjava Lana.
Na isti problem upozorava i Tea – djeca se utapaju u izvanškolskim obvezama. Neki treniraju i po dva sporta, i naravno, sviraju neki glazbeni instrument. Uz to, njihove ocjene iz svih predmeta trebale bi biti petice.
– Djeca su mi znala doći bolesna, pod temperaturom, praktički mi u suzama govoriti koliko im je teško, ali da unatoč svemu ne smiju propustiti trening ili sat sviranja i slično. Neke sam probala i utješiti, pa su se roditelji požalili da ne smijem djeci govoriti da je normalno ponekad kiksati, prisjeća se Tea.
Pridružite se našem Instagram kanalu.
