Pretraga

Studenti nam otkrili što im najviše nedostaje otkad su fakulteti zatvoreni: Nekima čak i – mlinci iz menze

A- A+

Online nastava je trenutno u tijeku i ne zna se kada se stvari vraćaju u normalno stanje. Što je uopće više’ normalno’? Iako živimo ovako tek dva tjedna, teško je za zamisliti da postoji alternativa, da ovo ustvari nije ‘normalno’. Ovisno o tome koliko se koji profesor snalazi s tehnologijom, online predavanja funkcioniraju, ali svi znamo da to nije studiranje…

SC Zagreb| foto: Ivan Božić; srednja.hr

Studiranje je više od pukog slušanja unaprijed snimljenih predavanja, ili gledanja na video pozivu dok smo u pidžami. Studiranje je kašnjenje na predavanje ‘zbog gužve u prometu’, negodovanje zbog predavanja prije 10 h, ispijanje kavi u rupi između predavanja i odlazak u menzu u nadi da će biti nešto fino dok dođemo na red.

Izdvojeni članak

U vrijeme kad nemoguće doći na faks, zagrebački student ispričao nam je kako je diplomski branio online

Studiranje je suprotno od socijalnog distanciranja, ono je socijalno zbližavanje. Svi smo svjesni da je trenutna situacija takva kakva je i da je jedino što možemo napraviti ostati doma i ne zaraziti sebe i pola svijeta, ali to ne znači da nam je lagano. Pogotovo studentima koji studiraju u drugim gradovima, pa se sada nalaze doma i pokušavaju priviknuti na ponovni suživot s roditeljima…

Iako nam svima fale vjerojatno više-manje iste stvari, pričali smo s nekolicinom studenata  i pitali ih bez čega je njima najteže.

– Najviše mi fali druženje s ostalima s godine. Dopisujemo se skoro pa bez prestanka, nekad bacimo i video poziv, ali opet ne može se to mjeriti s odlaskom na kavu, nekim noćnim izlaskom, ma čak ni sa sjedenjem u istoj klupi na predavanjima. Stvarno se nadam da ljudi slušaju upute i da ćemo se što prije vratiti normalnoj nastavi, kaže nam Nada (21) s Filozofskog.

Najljepše i najgore iskustvo

Svi znamo za onu uzrečicu ‘nije bitno gdje si, već s kim si’. I najgora iskustva postanu manje loša kada ih prolazimo s nekim bitnim, a ona lijepa budu još ljepša. Studiranje je istovremeno najljepše i najgore iskustvo, pa je uvijek bitno okružiti se dobrim ljudima, našim ljudima. I onda naleti koronavirus i pomrsi nam planove…

– Ne želim zvučati štreberski, ali iskreno, najviše mi fali organiziranost. Kad imam normalna predavanja, odmah sam organiziranija. Imam pet stvari koje moram obaviti i imam određeno vrijeme za obaviti ih i onda to i napravim. Ovako kad sam po cijele dane doma, imam previše slobodnog vremena, sve odgađam za nekad kasnije, a to nekad kasnije nikad ne dođe. Posao se nakuplja, a moja motivacija samo opada. Teško mi je naviknuti se na ovaj ritam, zato što ritma praktički nema, priča nam Veronika (20) s Filozofskog.

Kada ne postoji raspored kojeg se striktno moramo pridržavati, već smo mi ti koji si slažu raspored, šanse su ili da ga nećemo složiti, ili da ćemo krenuti vrlo ambiciozno, nakon pola dana shvatiti da nismo ništa napravili, vidjeti količinu posla i odustati od svega. Bitno je reći, pročitati i deset stranica knjige je deset stranica više od nule. Koliko god mali pomak bio, pomak je. Stoga, ne odustajte odmah.

– Po meni je menza jedna od bitnijih stvari u životu svakog studenta i definitivno stvar koja mi najviše fali su mlinci iz menze. Što god ljudi govorili  o menzama, one su čudo. Istinski uživam jesti u menzi, i iako sada živim na maminoj kuhinji, i dalje mi fale ti mlinci, priznaje nam Antonio (19) iz Pule.

Menza zauvijek u srcu

Postoje dobre i loše menze, a naravno da nam svima fale one dobre. Kada bi se barem u dućanu mogao složiti obrok za manje od sedam kuna, možda nam onda i ne bi falila?

– Fali mi stabilnost. Faks je oduvijek bio jedna konstanta u mom životu, bez obzira na sve ostalo. Predavanja su se održavala, zadaće su se pisale (koliko-toliko) i ispiti su se polagali (barem djelomično). Sada imam osjećaj da više ništa nije sigurno, kada je faks upitan. Što će biti s ispitima? Što će biti s godinom? Toliko pitanja, a odgovora nema, kaže nam Anita (22) s Filozofskog.

Mi ljudi volimo raditi planove, imati rutine i potrese nas kad nam se svakodnevica promijeni, no možda nam je ovo trebalo da naučimo da se život zaista ne može planirati i da moramo živjeti u trenutku i cijeniti to… Ili ne, ali samo pokušavamo biti bar malo pozitivni u ovim teškim vremenima.