Pretraga

[Studentska patrola] Čekanje se isplatilo: Menza na Sjeveru, uvjerili smo se, odlična je

U želji da isprobam hranu u menzi na koju su studenti Sveučilišta Sjever čekali više od dvije godine, zaputio sam se u koprivnički Kampus na ručak. Restoran ‘Baza’ smjestio se tik do sveučilišne zgrade, pa gladna mladež više ne mora daleko pješačiti u potrazi za ručkom, što je bio slučaj do prije par mjeseci. Ključni problem, udaljenost, je, dakle, otklonjen. No, kakva je hrana?

Restoran Baza – Menza Sveučilišta Sjever (Foto: Dominik Smolak)

Restoran radi ujutro od 9, a na rani ručak stižem oko 11 sati. Još nema nikoga, ni u menzi, ni u kafiću koji se nalazi u sklopu zgrade.

Sam u menzi: Tanjur umjesto šalice, fiksna cijena

Po ulasku u restoran, biram između ručka 1, ručka 2 i vegetarijanskog ručka, koji su ispisani na tabeli. Dečku koji radi u restoranu, a koji bi mogao biti mlađi od većine studenata, kažem da sam se odlučio za ručak 1. Na njegov upit želim li juhu odgovaram potvrdno, nakon čega mi ju stavlja u tanjur. Nema, dakle, juhe u (ponekad prljavim) šalicama koje već čekaju na pladnju i hlade se dok ne dođu studenti, kao što je to slučaj sa zagrebačkim menzama. Ako ju želiš, juhu u Kampusu dobivaš kada dođeš, i to u tanjuru, što je puno kvalitetnije i količinski i higijenski.

Ponuda jela (Foto: Dominik Smolak)

Preuzimam, zatim, oslić i pomfrit, uz puno (besplatnog) tartara. Dečko nije štedio… A taj isti tartar u Zagrebu bih morao platiti. Čak i da sam se odlučio za neki drugi prilog, na primjer pire krumpir umjesto pomfrita, ne bi bilo nikakvih problema. Općenito – već sam se uvjerio – kombinacije i odstupanja od jelovnika na Sjeveru moguća su i sasvim legitimna, pa ako vam neko jelo ne odgovara, možete ga prije konzumacije ‘zamijeniti’ s odgovarajućim.

Salatu si stavljam sam, pa mogu birati između rajčice, zelene, zelja… Nisam uzeo previše. Uzimam i kruh, kolač ne želim, te na kraju sve to skupa plaćam šest i pol kuna. Zanimljivo, više bi me ispalo samo da sam još uzeo sok. U prijevodu, cijena ručka kao ručka je fiksna, za razliku od restorana u Zagrebu, gdje ti gotovo nikad račun ne ispadne točno šest i pol kuna. Iz znatiželje naručujem i zeleni hamburger (greenburger), s obzirom na ponudu različitih boja peciva. Na prvoj blagajni odmah plaćam ručak, a na drugoj hamburger od 16 kuna, koji ne ide na iksicu. Pozvat će me kad bude gotov.

Ručak 1 (Foto: Dominik Smolak)

Jedu studenti, profesori, čistačica…

Dok uživam u toploj juhi i jednako toploj ribi te pomfritu, na ručak stiže nekoliko studenata, jedan profesor i – čistačica. Nikome, očito, nije loše u menzi, pa makar morali platiti i punu cijenu. Kasnije je u restoran ušetala još jedna žena koja je hranu platila više od 50 kuna.

Hrana je izvrsna, a upravo su mi ispekli i hamburger. Nekome bi on sam po sebi bio dovoljan za ručak jer je prikladne veličine, pun priloga i očekivano neobične boje. Svakako može konkurirati za Instagram, no izgled nije dovoljan. Važan je okus, koji ne odstupa od okusa hamburgera ‘normalne’ boje, pa kuhar može, kao što sam i ja, biti zadovoljan viđenim i kušanim.

Greenburger kao dokaz egzotičnosti i izvrsnosti koprivničke menze (Foto: Dominik Smolak)

Konačan sud: Čista petica

„Baza“ u Kampusu ogledan je primjer pravog studentskog restorana. Osim što nudi izvrsnu hranu svima, također nudi mir i tišinu. Zadovoljan time što sam buku zagrebačkih menza na jedan dan zamijenio mirnom koprivničkom menzom, sigurno ću se ponovno ubrzo vratiti u Kampus. U potrazi za još dobre hrane!

Do sljedećeg puta… (Foto: Dominik Smolak)

I finalne ocjene za kraj…

  • čekanje: 5/5
  • raznolikost izbora: 5/5
  • porcije: 5/5
  • ljubaznost teta i tetaka: 5/5
  • instagramičnost jela: 3/5 za ručak, 5/5 za hamburger
  • okus: 5/5
  • čistoća menze: 5/5

Do naše sljedeće studentske patrole, bacite oko na video kojeg smo objavili. Studenti otkrivaju što su sve jeli u menzama…