U školu s dijabetesom: Tonka na nastavu nosi više od knjiga, a prijatelji je uvijek prate
U svakom trenutku školskog dana Tonka Karuza u jednom džepu nosi mobitel, a u drugom vrećicu malog meda. To su njezini glavni saveznici u suživotu sa šećernom bolešću. Dijabetes tipa 1 dijagnosticiran joj je početkom 2023. godine i otad njezini dani izgledaju nešto drukčije u odnosu na ranije. Ipak, na Svjetski dan šećerne bolesti ova 16-godišnja učenica jasno poručuje – živjeti s dijabetesom nije toliko strašno koliko se čini, pogotovo ako imate prijatelje i obitelj koji vas podržavaju i paze na vas.
Tonka Karuza, mjerenje šećera u krvi | foto: Privatna arhiva, Canva
Svake godine 14. studenog obilježava se Svjetski dan šećerne bolesti. Tim povodom razgovarali smo s Tonkom Karuzom, 16-godišnjom učenicom Zdravstvene škole Split. Ovoj djevojci s otoka Visa dijabetes tipa 1 dijagnosticiran je 2. siječnja 2023. godine, i to slučajno, iz nalaza mokraće. Smatra se da je ovaj tip dijabetesa uzrokovan autoimunom reakcijom u kojoj tijelo greškom napada vlastite stanice, što sprječava tijelo da proizvodi inzulin, stoji na službenoj stranici HZJZ-a. Najčešće se dijagnosticira u djece, tinejdžera i mladih odraslih osoba. Kad je riječ o simptomima, razinu GUK-a potrebno je provjeriti ako primijetite učestalo mokrenje, izraženu žeđ, pojačanu glad, gubitak tjelesne mase, povraćanje i bol u trbuhu, trnce odnosno ‘mravce’ u rukama ili stopalima, zamagljen vid, učestale infekcije i rane koje sporo zarastaju.
Svjetski dan šećerne bolesti
Nakon dijagnoze, Tonka je istog trenutka upućena na trajekt za Split.
– U bolnicu sam zaprimljena sa šećerom 21.3, što je previše jer bi šećer osobi koja nema dijabetes trebao biti od 4.0 do 6.0, objašnjava nam Tonka.
Kada joj je šećer visok najčešće je umorna i narušene koncentracije, a kad je nizak, onda je nervozna, često hiperaktivna, ali puno bolje volje, jer zna da za promjenu može pojesti nešto slatko. Kada je dobila dijagnozu, u svoje je školske dane morala uvesti neke promjene. Na primjer, kraj sebe stalno mora imati mobitel, kako bi u svakom trenutku mogla provjeriti koliki joj je šećer. Ima senzor koji je povezan s aplikacijom na mobitelu pa se ne mora često bosti u prst, osim ako joj je šećer jako nizak ili jako visok. U tim slučajevima odlazi u toalet gdje je uglavnom prati netko od prijatelja. Nekoliko situacija urezalo joj se u sjećanje, a u svima ju je pratila prijateljica Hana.
– Bilo je mnogo trenutaka u školi koje pamtim zbog dijabetesa, svaki tjedan neki novi. Najdraži trenutci su mi kada moja prijateljica Hana i ja odemo na toalet jer se ja moram pobrinuti o šećeru, ona me uvijek oraspoloži i nasmije. Uvijek je tu za mene i jako sam joj zahvalna na tome, kaže Tonka.
Što se tiče okoline općenito, smatra da dovoljno razumiju život s dijabetesom, ‘čak i previše’.
– Nekad me umori koliko se ljudi oko mene brinu, ponekad mi je previše kad se svi uglas deru i govore mi što da radim, kao da ja to ne znam, iskrena je Tonka.
Nagle promjene raspoloženja
Iako izazovnih trenutaka ima, rijetko se događa da zbog dijagnoze mora napustiti školu.
– Rijetko napuštam školu zbog šećera, to nije dovoljno dobro opravdanje jer ja i dalje mogu pratiti nastavu, ali znalo se dogoditi da mi zbog posljedica niskog šećera dođe slabo pa zbog toga odem kući. Moji prijatelji i nastavnici znaju da imam dijabetes jer se može dogoditi problem pa je bolje da svi znaju i da mi mogu pomoći. Ja sam svim svojim prijateljima objasnila što da naprave u određenim situacijama tako da su uvijek spremni pomoći, kaže Tonka.
Prijatelji, na primjer, znaju da je Tonki kada joj padne šećer potreban sok ili med.
– Ako ih nemam, uvijek potrče do kafića nasuprot škole. Kada mi je visok šećer otprate me do toaleta da ga provjerim na krv i dam inzulin, a ako je neki veći problem, na primjer ako se ne osjećam dobro, odmah zovu moju mamu jer svi imaju njezin broj telefona, objašnjava Tonka.
Hrani se uglavnom kod kuće kako u školi ne bi jela nezdravu hranu, a kada je u međusmjeni, ručak si od kuće nosi u školu. Sa sobom uvijek ima vrećice meda iz kafića, kako bi si u svakom trenutku mogla podignuti šećer ako zatreba. Osim prehrane, kod ove je dijagnoze veoma važna i tjelesna aktivnost. Tonka u školi redovno pohađa nastavu tjelesnog, a izvan škole ide u teretanu.
– To mi je jedina opcija da imam fleksibilno vrijeme, a nemam puno vremena zbog učenja. To mi pomaže pogotovo kad mi je šećer visok jer se tako brzo smanji, objašnjava Tonka.
Ništa joj vezano za dijagnozu nije preteško palo, osim toga što joj se raspoloženje veoma brzo mijenja.
– Mislim da živjeti s dijabetesom tipa 1 nije toliko strašno koliko se čini, pogotovo ako imate prijatelje i obitelj koji vas podržavaju i paze na vas, zaključuje Tonka.
Pridružite se našem Instagram kanalu.
