Razbili ravnatelju auto, škola im postala diktatura: Reakcija mladih vrijedna i pažnje starijih

Film ‘Happyend’ japanskog redatelja Nea Sore, prati srednjoškolce koji se nose s distopijskim Japanom gdje ih u školi snimaju kamere, a cijelo društvo strahuje od velikog potresa. Film je u Hrvatsku doveo Zagreb film festival u sklopu svojeg PLUS programa. Iako je taj program primarno posvećen filmovima o mladosti i odrastanju, ova SF drama može privući sve dobne skupine.

U bogatom programu ovogodišnjeg 22. Zagreb film festivala (ZFF), njihov PLUS program stavlja naglasak na filmove koji govore o mladima i odrastanju. Iako će stariji filmoljupci na prvu možda odmahnuti na ove filmske naslove da su oni ‘za djecu’, budući da su tinejdžeri glavni likovi ovih filmova, najnoviji ZF-dramski uradak ‘Happyend‘ još je jedan u nizu brojnih filmskih dokaza da je moguće napraviti umjetničko djelo koje će privući i ‘zreliju publiku’ govoreći i najsuvremenijim problemima iz perspektive mladih. Japanski režiser Neo Sora napravio je zaista odličnu poslasticu igranog filma koji će zalijepiti za ekrane sve ljubitelje japanske pop kulture, poglavito mangi, ali istovremeno zainteresirati i širu publiku za specifični stil koji karakterizira japansku umjetnost, ne samo kroz film nego i šire.

Svijet je grozan, tinejdžeri su samo svoji: Mladenačka iskra u technu i efektnim kadrovima mračnog grada

Kao što smo ranije pisali, film ‘Happyend’, koji se premijerno prikazao na ovogodišnjem Venecijanskom filmskom festivalu, prati dvojicu srednjoškolaca u Japanu u bliskoj budućnosti. Upoznajemo Tokio gdje je svakodnevni život prožet prijetnjom katastrofalnog potresa. Zbog toga je donesen zakon koji premijeru daje apsolutne ovlasti kako bi zaštitio narod od ugroze. No, zauzvrat, stradala je osobna sloboda građana, ponajviše stranaca iz primjerice, SAD-a, Kine ili Koreje koji žive u Japanu.

Sve u svemu, film je odlično koncipiran postupnim, ali efektnim upoznavanjem distopijskog svijeta u kojem gledamo kako društveno-politički izazovi koji prijete i u našoj stvarnosti utječu na nove generacije. Kadrovi se u noćnim scenama sjajno igraju sa svjetlom i tamom, a film se dosta oslanja i na tehno i elektroničku glazbu koja se sjajno uklapa u ambijent tmurnog društvenog uređenja te mladenačke iskre koja želi živjeti tipični tinejdžerski život. Iskrasti se u noćni klub koji ne smiju, slušati tehno glazbu koju njihovi roditelji ne razumiju, doživjeti prve ljubavi, zabavljati se, ali i osigurati si obećavajuću budućnost, primjerice, dobivanjem važne stipendije. Na politiku ne obraćaju toliko pažnju, ali povremeno i sami vide da ih policajci zaustavljaju zbog zanemarivih sitnica, ispituju njihove prijatelje doseljenike gdje im je isprava o azilantskom statusu. Je li bolje pokušati nešto promijeniti ili ignorirati ružne strane života? To je klasično pitanje koje muči i mlade i stare, a Sora solidno prikazuje obje perspektive. Ne na neutralan, deskriptivni način. Pozitivci i negativci su jasno definirani, redatelj jasno daje do znanja i uvjeri nas za koga treba navijati, ali film kao da pokušava prodrijeti i objasniti zašto oni koji ne ustaju protiv nepravde ostaju sjediti. Ne za potrebe opravdanja, već seciranja konformizma kojeg se i stari i mladi boje izgubiti, a zbog čega nažalost u trenu može doći i do vrlo lošeg razvoja događaj koja šteti dobrobiti svih, čak i ako se predstavlja kao dobra namjera.

Film, prema mišljenju autora ovoga teksta i nema previše mana. No, za zamjerku bi mu se mogla eventualno spočitnuti jedna od ključnih scena koja uključuje večeranje grupe učenika. Glumci u pozadini imaju vrlo repetitivne gestikulacije na licu i tempo jedenja. Iako fokus scene nije bio na njima, ipak odvraća pažnju gledatelja kada primijeti neprirodne poteze glumaca u pozadini koji kao da su gif. Gledatelji čiji su tinejdžerski dani davno iza njih u ‘Happyendu’ se mogu lako uvući u predivnu nostalgiju vlastite mladosti i vlastitog prkosa pravilima, začinjenu s anksioznošću distopijskog svijeta kontrole, strahom od prijetnje koja se može, ali i ne mora ostvariti.  Uz lijepo prikazan tradicijske specifičnosti japanskog društva, film pokazuje koliko su mladi univerzalni, neovisno o tome gdje su rođeni. I kako se mogu snaći i biti svoji i tijekom sveprisutne opasnost velikog potresa koji se ponekad manifestira manjim podrhtavanjima, ali koji nikad nije onaj ‘glavni’ zbog kojega je sigurnost preuzela primat nad slobodom.

Kad diktatura pokuca u školu: Hoćete li na ulice ili odustati jer je sve uzaludno?

Vrhunac problema za naše srednjoškolske protagoniste stiže u obliku psine u kojem su učenici oštetili ravnateljev automobil pa je u školu uveden nadzorni sustav te bodovanje učenika u ponašanju. Inspiraciju je očigledno dao kineski ‘društveni rejting građana’, gdje učenici gube bodove i bivaju kažnjeni, za primjerice, zagrljaj između učenika koji se kazni kao ‘neprimjereni seksualni kontakt’.

Upravo je ta prekretnica intenzivirala sve probleme japanskih tinejdžera u filmu. Voda im je došla do grla te međusobno odlučuju kako riješiti problem, ako je uopće problem. Neki su voljni žrtvovati svoju slobodu i privatnost jer videonadzor nudi sigurnost. Neki žele promijeniti stvari, postaju aktivisti, prosvjeduju u školi i na ulici. No, neki, prihvaćajući da je svijet užasan samo žele nastaviti slušati tehno i zabavljati uživati u životu, dok drugi ne shvaćaju ozbiljnost problema jer ih, primjerice, ne pogađa rasizam jer nisu azilanti. Zbog toga pucaju prijateljstva pa se naši glavni likovi pitaju bi li bili prijatelji da se nisu ranije upoznali. Budući da se dva dobra prijatelja koje film prati ustvari sjajno slažu u 9 od 10 stvari, film tužno, ali precizno, prikazuje kako društveni problemi i izazovi mogu dovesti do narušavanja sklada i u privatnoj sferi, među odnosima i vezama koje su se razvijale godinama.

Film osim borbe za svoja prava zanimljivo prikazuje i kako se trud ljudi pokušava diskreditirati, kako se promjena pokušava zatrti osjećajem beznađa ili uzaludnosti. No i kako valja ustrajati za ispravnu stvar, čak i ako ste svjesni da vi nećete doživjeti pozitivne promjene, kao što je bio slučaj maturanata koji žele promijeniti situaciju u svojoj školi, barem za učenike koji u toj školi ostaju iduće godine. ‘Happyend’ je film o mladima, ali svojim stilom i temama koje otvara, prikovat će za ekrane sve dobne skupine. Makar percepcija i razumijevanje neke od ovih tema i problema može biti različito ovisno upravo od godina do godina. Neo Sora ovim filmom uvjereno i vješto igra na bavljenje univerzalnim temama, pritom ističući posebnosti japanskog društva koje općenito rezultiraju da je ‘Zemlja izlazećeg sunca’ već godinama na vrhu pop kulture koju cijene fanovi diljem svijeta. Ovaj film je odličan za upoznavanje japanske kinematografije koja itekako može vrhunski parirati i nadmašiti Hollywood. Ako ste od ranije upoznati s japanskom kinematografijom, ovaj je film samo potvrda da je japanska filmska industrija na dobrom putu te je za očekivati da će samo nastaviti kupiti simpatije publike u Hrvatskoj i diljem svijeta.

*Osvrt je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr