Rastava roditelja negativno utječe na mlade: Razgovarali smo sa psihologinjom, evo što je savjetovala

Rastava roditelja negativno može utjecati na razvoj djeteta, adolescenta ili mlade osobe. Idealne se slike obitelji ruše te često dolazi i do selidbe ili promjene u dnevnim rutinama. U tom procesu djeca su često sama, što može utjecati i na njihov obrazovni uspjeh. Kako prebroditi rastavu svojih roditelja i što mladima može pomoći u tom procesu, otkrila nam je klinička psihologinja Gordana Buljan Flander.

Kakav god odnos s roditeljima bio, odluka o rastavi svakome će teško pasti. Istraživanja su pokazala da rastava može biti uzrok raznih posljedica i u kasnijoj životnoj dobi. Ipak, ponekad se čini da bi rastava mogla biti i dobro rješenje ako će ona zaustaviti narušene odnose između roditelja. Može li onda rastava roditelja pozitivno utjecati na dijete i koje sve procese prolazi jedan adolescent kada mu se roditelji rastavljaju, doznali smo od kliničke psihologinje i psihoterapeutkinje Gordane Buljan Flander.

‘Djeca školske dobi zauzimaju jednu stranu’

– Gotovo svako dijete ili adolescent teško će podnijeti vijest da se roditelji rastaju. Mogu biti povrijeđeni, tužni, prestrašeni, ljuti, osjećati sram, imati promjene u ponašanju i raspoloženju. Mnoga istraživanja pokazala su da djeca razvedenih roditelja u odnosu na djecu iz cjelovitih obitelji postižu niže rezultate u emocionalnom, socijalnom, zdravstvenom i školskom smislu. Novija istraživanja pak pokazuju da ako roditelji dosljedno komuniciraju i pružaju podršku djeci, ona će se u najvećem broju slučajeva prilagoditi na novonastale okolnosti u obitelji bez težih posljedica, kazala nam je Buljan Flander.

Odrasle osobe čiji su se roditelji razveli, objasnila je Buljan Flander, imaju nižu razinu psihološke dobrobiti, izvještavaju o više problema u vlastitim brakovima i o manjem osjećaju bliskosti s roditeljima, posebno očevima, a mogu postizati i manje razine obrazovanja. Najteže je pak, smatra Buljan Flander, djeci predškolske dobi. Oni se često osjećaju odgovornima za sve što se je ili nije dogodilo. Njima je teško odvojiti da je jedan roditelj ljut na drugoga, a ne na njih.

– Djeca školske dobi teže identifikaciji s jednim od roditelja, stoga mogu potpuno neselektivno zauzimati jednu stranu, posebno ako se to od njih traži. Zapravo, imaju poriv opredjeljivanja za jednu stranu. U nekim slučajevima mogu odbijati kontakt s jednim roditeljem, posebice ako smatraju da ovoga koji je ‘u pravu’, treba štititi i dati mu podršku. Mogu se uplitati u roditeljski odnos, izražavati znakove anksioznosti i depresivnosti, istaknula je Buljan Flander.

Kod adolescenata stvar je malo drukčija. Oni se, pojasnila nam je Buljan Flander, nastoje individualizirati i biti što neovisniji o svojim roditeljima, no i dalje trebaju siguran dom. Često preuzimaju odgovornost odraslih, pogotovo ako imaju mlađu braću ili sestre. Često i u potpunosti prestaju sudjelovati u obiteljskim događanjima kako bi izbjegli moguću neugodnu situaciju među roditeljima. Adolescenti također lako odbacuju roditelja kojeg smatraju krivim za razvod ili sukob, no uloge se mogu naglo promijeniti.

‘Mišljenje vršnjaka adolescentima je od presudne važnosti’

– Nakon nekog vremena adolescenti mogu početi pokazivati interes za roditelja za kojeg do tada nisu bili zainteresirani. Mogu se prikloniti roditelju s kojim u određenom trenutku imaju bolji odnos jer ih pušta da ostaju duže vani. Mišljenje vršnjaka adolescentima je od presudne važnosti, imaju tendenciju precjenjivati koliko je tuđa pažnja usmjerena na njih i često misle da ih drugi procjenjuju, što se naziva efektom reflektora. Tako mogu osjećati sram zbog svoje obiteljske situacije i smatrati da ih društvo gleda samo kroz tu prizmu, što uglavnom nije realna percepcija, napomenula je Buljan Flander.

Ipak, rastava roditelja može biti rasterećenje za djecu i mlade. Ako razvodom prestanu konflikti ili zlostavljanje koje je bilo prisutno u braku, naglasila je Buljan Flander, to je svakako olakšanje. Rekla nam je i kako istraživanja pokazuju da djeca koja sustavno svjedoče roditeljskom konfliktu i žive u ‘ratnoj zoni’ braka imaju jednake teškoće kao djeca koja su žrtve tjelesnog zlostavljanja ili zanemarivanja. Ta djeca i mladi tako dobiju priliku, kazala je Buljan Flander, usmjeriti energiju na svoje odrastanje i na svoje emocionalne te razvojne potrebe.

– Meni kao psihoterapeutu jako smeta kada roditelji pred djecom kažu ‘nisam se rastao zbog tebe’, ‘trpim obiteljsko nasilje zbog tebe’, ‘ostajemo zajedno samo za tvoje dobro’ ili ‘sve ćeš mi vratiti jednom kada budeš uspješan’. Na temelju tih poruka mladi uče o sebi, odnosima i životu. Poruka djetetu da je ono krivo ili zaslužno za opstanak zajednice roditelja u kojoj je prisutno nasilje osobito je opasna. Neki roditelji koji su i sami djeca rastavljenih roditelja osjećaju odgovornost u zaštiti svoje djece od nekih teških iskustava koja su i sama prošla, kazala je Buljan Flander.

Razvod roditelja probleme može zadavati i u rješavanju školskih obaveza. Dolazi do, rekla je Buljan Flander, smetnji u koncentraciji, preokupiranju misli razmišljanjima o obiteljskoj situaciji, osjećaja tuge, ljutnje, krivnje i opće neizvjesnosti oko svog budućeg života. Mladima je savjetovala da, kao i roditelji, razlikuju njihovu partnersku od roditeljske uloge. Koliko god to roditeljima bilo teško, oni trebaju staviti potrebe svoje djece na prvo mjesto, ispred ljutnje, ogorčenosti, tuge i povrijeđenosti.

Tuga, zbunjenost i nesigurnost normalne su pojave

– Osim u slučaju zlostavljanja i drugih štetnih ponašanja prema djeci, ona trebaju oba roditelja. Važno je da to znaju i djeca i da se ne daju uvući u njihove vlastite sukobe. Neka ne dozvole da ih bilo koji roditelj uvlači u savez s njim i neka odbiju slušati priče protiv drugog roditelja. Nikad ne trebaju osjećati krivnju za razvod roditelja, razvod je povezan samo s problemima i odlukama roditelja. Neposlušno ponašanje i loše ocjene sigurno ne vesele roditelje, no to ne utječe na njihovo međusobno slaganje ili neslaganje, objasnila je Buljan Flander.

Dodala je da je normalno osjećati ljutnju na roditelje, kao i tugu, zbunjenost, nesigurnost ili uplašenost. Normalna je nada da će se roditelji pomiriti, objasnila nam je Buljan Flander, ali bitno je da djeca na to ne mogu utjecati. Kazala je da život s jednim roditeljem može biti zbunjujuć, ali može biti i dobro iskustvo ako to shvaćamo kao da mlada osoba nije izgubila dom, nego je dobila dva doma.

– Djeca i mladi nikad ne smiju i ne mogu biti odgovorni za sreću svojih roditelja, nego upravo suprotno. To je posao roditelja. Razgovarati o razvodu i osjećajima mladi mogu i sa svojim prijateljima, jer većina ljudi, pa tako i njihovih prijatelja, sposobni su suosjećati s drugima, žele pomoći i utješiti druge kada im je teško te će se potruditi pružiti podršku, poručila je Buljan Flander.

Zaključila je kako je za razvoj mlade osobe izuzetno važno da nakon razvoda ima oba roditelja, premda ona bila nesavršena. Ako se mlada osoba pronađe u situaciji rastave, Buljan Flander savjetuje da se obrati samim roditeljima, bliskoj rodbini, omiljenom nastavniku ili prijateljima. Javiti se mladi uvijek mogu i na Hrabri telefon na broj 116 111.