Porijeklo mitova o Darwinu i postanak pogrešnih interpretacija

Charles Darwin bez sumnje jedan je od najvećih umova moderne zapadne znanosti. Bio je uvaženi geolog i biolog najpoznatiji po svojem doprinosu razvijanju teorije evolucije. Znanstveni pojmovi nerijetko tijekom vremena poprimaju razna značenja koja su često iskrivljena, osobito kada prelaze u uporabu izvan matične discipline. Budući da je, za razliku od kvantne mehanike, evolucijska teorija izravno zadirala u ideološke sustave mnogih ljudi, često je dolazilo do pogrešnih interpretacija Darwinova nauka. U ovome tekstu pružit ćemo temeljne obrise Darwinove evolucijske teorije i prikazati najčešće mitove koji se uz njega vežu.

Da se biološka evolucija dogodila prihvaćeno je vjerovanje velike većine obrazovanih ljudi, iako postoje kreacionisti i ekstremni društveni konstruktivisti koji nisu voljeli ići u školu i danas s mržnjom odbacuju cijelu ovu disciplinu. Tako kreacionisti smatraju da pojedinosti prirodne povijesti svijeta ne nalazimo u evolucijskoj teoriji, nego u biblijskom izvještaju o stvaranju ni iz čega. S druge strane, društveni konstruktivisti smatraju da je evolucijska teorija više društveno kontinuirana nego povezana s empirijskom stvarnošću neovisnom o ljudskom umu i društvu.

Ipak, evolucijska teorija danas ne samo da čini više ili manje koherentan sustav unutar ogranaka biologije (paleontologija, embriologija, fiziologija) nego je konzistentna sa spoznajama iz drugih prirodnih znanosti (fizika, kemija, geologija). Općenito se smatra kako je svoju zrelost evolucijska teorija stekla modernom sintezom u prvoj polovici 20. st. povezivanjem mendelovske genetike s darvinovskom teorijom evolucije.

Poput mnogih drugih znanosti niti evolucijska teorija nije bez svojih problema, ali je ipak paradigma čiju znanstvenost, zbog mnogih uspjeha koje je postigla, nije lako dovesti u pitanje. Prema svemu sudeći, dok se ne dokaže suprotno, evolucijskoj teoriji smijemo vjerovati.

Struktura evolucijske teorije

U vrlo kratkim crtama strukturu Darwinove evolucijske teorije mogli bismo prikazati nizom sljedećih tvrdnji:

1. Unutar neke vrste, nisu sve jedinke istovjetne već se razlikuju po svojim tjelesnim i bihevioralnim karakteristikama.

2. Neke razlike između jedinki naslijeđene su od prethodnog naraštaja i mogu se također prenijeti na sljedeći naraštaj.

3. Resursi koji su organizmima potrebni za rast i razmnožavanje nisu neograničeni, tako da neizbježno mora doći do natjecanja i neki će organizmi ostaviti za sobom manje potomaka od drugih.

4. Neke će varijacije donositi prednost svojim nositeljima u vidu lakšeg pristupa resursima i time u vidu ostavljanja potomstva.

5. Varijacije koje ostavljaju više potomaka težit će biti sačuvane i postupno postati norma. (v. Bracanović, 2007)

Generatori evolucije

Nadalje, možemo navesti 3 glavna generatora evolucije (neka mi biolozi oproste na krajnjoj simplifikaciji)

a) Nasljednost i varijacija

Darwin nije imao dobru teoriju o procesima nasljeđivanja. Zastupao je teoriju nasljeđivanja stečenih osobina čiji je tvorac Jean-Baptiste Lamarck (1809). Da bi objasnio proces nasljeđivanja, Darwin je formulirao teoriju ”pangeneze” prema kojoj se nasljeđivanje obilježja se tako da svi dijelovi organizma proizvode gemule. Oni se nakupljaju u reproduktivnim organima i činom razmnožavanja prenose na potomstvo.

Prema Hull (1974) lamarkovski element te teorije sadržan je u pretpostavci da
na nasljeđivanje utječe okolina, odnosno uporaba ili neuporaba nekog organa. Mehanizme nasljeđivanja, kao što je dobro poznato, otkrio je i objavio Gregor Mendel 1865. nakon pokusa s hibridima grašaka.  Prema Mayr (2000) većina teoretičara evolucije slaže se kako Darwinu za teoriju evolucije putem prirodne selekcije nije kao neophodan preduvjet bila neophodna točna genetička teorija

b) Prirodna selekcija

Prirodna je selekcija skraćeni naziv za proces u kojemu specifične jedinke preživljavaju i razmnožavaju se, dok druge jedinke izumiru. Najčešće se to prikazuje kao neizbježan rezultat triju načela: fenotipske varijacije, diferencijalne podobnosti i nasljednosti.

‘‘Ovo očuvanje povoljnih varijacija i odbacivanje štetnih varijacija nazivam prirodnom selekcijom” (Darwin, 1859)

c) Adaptacija

Definicije se adaptacije često daju u terminima podobnosti kao izraz stanja koje sugerira da je evoluiralo zato što je poboljšavalo preživljavanje i reproduktivne rezultate. U evolucijskoj biologiji adaptacija može značiti anatomsku, fiziološku, bihevioralnu ili kognitivnu strukturu koja pospješuje sposobnost organizma za preživljavanje i razmnožavanje.

Šire implikacije evolucijske teorije

Kao što smo u samom početku rekli, utjecaj evolucijske teorije očitovao se i izvan biologije dovodeći u pitanje neka ukorijenjena vjerovanja u religijskom, filozofskom i znanstvenom mišljenju.

To su vjerovanja u (1) postojan svijet, (2) stvoreni svijet, (3) dizajn mudrog i dobrohotnog stvoritelja, (4) jedinstven položaj čovjeka u stvaranju, (5) esencijalizam,(6) princip uzročnosti.

1. mit – Darwin je otkrio teoriju evolucije

Darwin nije otkrio teoriju evolucije kao teoriju evolucije niti je prvi o njoj pisao. Što to znači?Evolucionizam je prije Charlesa zastupao njegov djed Erasmus Darwin i francuski botaničar i zoolog Jean-Baptiste Lamarck. Termin ”evolucija” u znanost je uveo prirodoslovac švicarskog podrijetla Charles Bonnet u svrhu teorije preformacije razvitka zametka u 18. st.

Tvrdnja da se evolucija dogodila bila je prihvaćena kao mišljenje i prije Darwina. Štoviše, Darwin ju je vrlo nerado i koristio; zanimljivo je da u Postanku vrsta riječ ”evolucija” Darwin koristi samo na jednom mjestu, i to kao posljednju riječ na samome kraju knjige.

2. mit – Skovao je termin ‘preživljavanje najjačih’ (Survival of the fittest)

Baš kao i evolucija, ni ‘preživljavanje najjačih” ili najpodobnijih nije Darwinov termin. U Postanku vrsta Darwin napominje kako ju, na nagovor Walleca, prihvaća od Herberta Spencera kao izraz koji prikladno opisuje to što on smatra prirodnom selekcijom.

‘Borba za opstanak‘ još je jedan termin čiji tvorac nije sam Darwin. Naime, posudio ga je iz djela Thomasa Roberta Malthusa. Valja napomenuti kako bez obzira na to što ovi termini nisu izvorno Darwinovi, on ih je izvrsno iskoristio i njima se poslužio pri stvaranju koherentnog sustava unutar vlastite teorije.

3. mit – Zastupao je ‘populacijsko mišljenje’

Nema evidencije u prilog tezi da je Darwin o evoluciji razmišljao u suvremenim populacijskim terminima. Procese prirodne evolucije opisivao je na razini jedinke, a pojam populacije u Postanku Vrsta ne spominje, iako je poznavao Malthusov Esej o populaciji. Čini se da nije pravio razlike između vrsta, podvrsta, rasa i varijacija.

Moglo bi se reći da se populacijskom mišljenju najviše približio u Porijeklu čovjeka u kojemu sugerira da skupine jedinki iste vrste mogu steći strukturalnu različitost pod vanjskim selektivnim pritiskom u različitim prirodnim, odnosno geografskim okruženjima.

4. mit – Gradacijska promjena odvija se sporo i ravnomjerno

Čini se da pojam gradualnosti, inače vrlo važan u evolucijskoj teoriji, ima ponešto različito značenje u Darwinovu djelu i nakon moderne sinteze. No nijanse su važne. Tijekom njegova boravka u Južnoj Americi, u Čileu, dogodio se snažan potres pri kojemu su mnogi ljudi izgubili živote. S odmakom analizirajući situaciju, Darwin je ugledao litice kako sada izviru nekoliko metara iz oceana i zapisao kako se radi o ‘gradacijskoj promjeni’. Danas nam se ovo čini pomalo čudnim.

Etimologija riječi dolazi od lat. gradus, što znači stupanj. U Darwinovo je vrijeme gradacijsko označavalo ono stepenasto. Dakako, Darwinove stepe bile su male, ali teško da bi prihvatio gradacijsko definiciju Moderne sinteze (Eldredge and Gould 1972).

S druge strane, odbacivao je mogućnost velikih i naglih promjena držeći se doktrine “natura non facit saltum”.

5. mit – Seksualna selekcija definirana je količinom potomstva

Teorija spolnog usmjerena je na adaptacije koje su se razvile kao posljedica uspješnoga parenja. Prema Darwinu, dva su glavna načina spolnog odabiranja.

Prvi se odnosi na unutarspolnu kompeticiju. Radi se o natjecanju između pripadnika
istoga spola čiji su ishodi pridonosili uspjehu u pristupu parenju sa suprotnim spolom (npr. borba rogovima između jelena). Pobjednik dobiva ženku i ‘vlast’ nad teritorijem, a gubitnik se obično ne uspije pariti. Prema tome, veća, jača i sposobnija jedinka prenijet će ista svojstva na sljedeću generaciju. Tijekom vremena evolucija će se pojaviti kao posljedica unutarspolnog natjecanja.

Drugi način je međuspolni odabir. Drugim riječima, to je odabir partnera na temelju preferencije određenih osobina. Proces evolucije teći će npr. ovako: ako ženke preferiraju pariti se s mužjacima koji im daju svadbene darove, s vremenom će doći do povećanja učestalosti muškaraca sa svojstvima koja im omogućavaju da budu uspješni u stjecanju takvih darova. Darwin je ovakav proces zvao i ženskim odabirom, premda su oba spola uključena u ovu vrstu selekcije.

6. mit – Na smrtnoj postelji obratio se na kršćanstvo

Darwinu se nerijetko pripisuju ateistička uvjerenja. No, poput svoga oca, ali i mnogih Engleza toga doba, Darwin je bio deist. Drugim riječima, vjerovao je u prvoga kreatora, pokretača svijeta i zakona u njemu, no nije smatrao da on sudjeluje u njegovu daljnjem razvoju. Nikada se nije smatrao sljedbenikom bilo koje religijske tradicije. Njegova ‘vjera’ dodatan je udarac doživjela smrću njegove desetogodišnje kćeri, nakon čega gubi svaki interes za religijska pitanja. (Barlow 1958, Desmond and Moore 1992).

Međutim, nastala je i rasprostranila se priča o njegovu preobraćenju na smrtnoj postelji. Prema svemu sudeći, radi vlastite slave napisala ga je žena koja Darwina nikada nije poznavala (Moore 1994). Ipak, dovoljan je to bio razlog da i dan danas vjerski fundamentalisti i fanatici šire ovaj mit radi vlastite koristi u pomanjkanju vlastitih argumenata.