Ljudi sve manje čitaju poeziju, možda zato jer ne znaju što sve ona nudi!

Poezija je oduvijek predstavljala određeni način bijega od stvarnosti koja nam se nerijetko i ne sviđa, pa je zato često mnogim pjesnicima, ali i čitateljima predstavljala utočište od briga i problema. U nijednoj drugoj vrsti umjetnosti ljudska sreća i nesreća nisu izražene na dramatičan način kao što je to često slučaj s poezijom, a zašto je ljudi ne vole i nalaze je dosadnom, iako je nekada predstavljala svojevrstan bijeg kada se loše osjećaju, objasnila nam je profesorica hrvatskog jezika u Klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića u Dubrovniku, Mirjana Žeravica te izvršni urednik časopisa ‘Poezija’ i pjesnik Ivan Herceg.

www.webexhibits.org

Poezijom se nekada, čak ne ni tako davno, puno stvari govorilo. Od izjava ljubavi, pa sve do izrugivanja vladajućima, ona je uvijek bila sastavni dio života, a bila je zastupljena kao i proza. Danas su stvari nešto drugačije, a ljudi se većinom ponašaju kao da je poezija nekakva dosadna nepoznanica, a pjesme samo dio nekih minulih vremena. Srećom, još uvijek postoje oni koji ju vole i žive te na taj način senzibiliziraju i potiču ljude da čitaju i pišu poeziju jer ona djeluje na imaginaciju čovjeka te na njegove osjećaje. Zbog čega poezija više nije ‘na cijeni’ objasnila nam je profesorica hrvatskog jezika u Klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića u Dubrovniku, Mirjana Žeravica te izvršni urednik časopisa Poezija i pjesnik Ivan Herceg.

Djeluje na imaginaciju, ali i na čitavu ljudsku svijest

Osnovno objašnjenje što je točno poezija je da je ona umjetnost koja se zasniva na izražajnim mogućnostima jezika. Dolazi od grčke riječi poiesis, što znači stvaranje. Iako je poeziju teško definirati, ona se ipak pokušava odrediti kao ‘konkretni izraz ljudskog duha u umjetnički osjećajnom i ritmičkom jeziku.’ Ona svojim ritmom, govornim figurama i rimama djeluje na imaginaciju čovjeka i njegove osjećaje, ali i na čitavu njegovu svijest.

Poezija nam svojim korištenjem lirskih figura i pojmovima prikazuje vizualne slike u našim mislima te bi se njezina čarolija najlakše mogla objasniti subjektivnim doživljajem. Jer poezija jest subjektivna, ona dopire do pojedinca osnovnom idejom koju sadrži u sebi, a onaj koji ju čita pretvara ju u osobni doživljaj lijepog prema vlastitom svijetu doživljaja stvari.

‘Poezija je susret sa samim sobom’

– Mladi baš i ne vole poeziju zato što se ne usude ući u nju. Zato što je vrijeme takvo, nisu više generacija riječi, nego generacija slike. Puno bolje razumiju film kao umjetnost. Recimo, neke divne teme koje obrađuje poezija, ima ih i film te oni puno lakše primaju film, nego poeziju, objasnila je Mirjana Žeravica te dodala kako smatra da je razlog zašto je malo čitaju i današnje užurbano vrijeme u kojem se ljudi boje susresti sa samima sobom. Poezija je upravo to, susret sa samim sobom.

Žeravica tvrdi i da čovjek mora pristati na istinski razgovor s pjesnikom kako bi zavolio samu poeziju, a budući da su danas međuljudski odnosi traljavi, smatra kako napuštamo jezik kao komunikacijski kod. Ljudi su prešli na neke druge kodove, šifre, na dodir i tijelo te kraćenice u razgovoru, a umjetnost riječi je, kako kaže, najsipkiji materijal.

Kraljica literarnih vrsta koja se slabo čita zbog spleta više okolnosti

Prema Schopenhaueru, vrhunska poezija ‘ne izražava pojave, već bit pojava’. Materijal poezije je jezik, nešto što već ima smisao, značenje i izravnu komunikativnu funkciju, što primjerice, sredstva likovne umjetnosti nemaju.

Ivan Herceg, pak, smatra kako je poezija uvijek, na neki način, bila elitistička. No, ne u lošem smislu. Smatra kako je ona kraljica literarnih vrsta te je zahtjevna i traži određen angažman te tvrdi kako je to jedan od razloga zašto ju ljudi sve manje čitaju i bave se njome.

– S druge strane, mislim da ima više ljudi koji su, zbog cijelog spleta okolnosti, više usmjereni na prozu. Mediji su uglavnom orijentirani na nju, dok je poezija prilično zapostavljena. Bojim se da ni u školama nije bitno drugačije. Uglavnom profesori rade s poezijom ono što moraju, pa mislim da to sve zajedno utječe na to da se poezija manje čita, a nažalost ni kulturne institucije nisu baš jako sklone podržati je i financirati. Problem je i što ima jako puno nagrada za prozu, kao i potpora, koje su za prozu puno veće nego za poeziju. Tako da mislim kako je razlog nedovoljne zainteresiranosti ljudi za poeziju splet više problema, istaknuo je Ivan Herceg.

Što poezija čini za nas?

– Jezik je kruna svega, pritom ne mislim na nastavu jezika, na gramatiku i pravopis, već na ovladavanje jezikom. Čovjek koji ne zna izraziti svoje osjećaje je uskraćen, emocionalno zakinut, dok onaj koji razgovara, čovjek koji se bavi jezikom, bez obzira koje je struke, mora imati ljude s kojima razgovara. To znači njegovati jezik, odnosno razmjenjivati misli, osvajati ne samo svoj prostor duha, nego na taj način i vanjski svijet obogaćivati time što osjećaš. To čini poezija, ističe Žeravica.

Ona kaže kako je poezija cvjetala kada su ljudi razgovarali i razmjenjivali misli, ali da se ona danas nalazi u getu te više nikome nije važna. Smatra i da tehnološko vrijeme i internet nisu loši jer je lakše i doći do poezije. Ivan Herceg misli drugačije, a to je kako se putem interneta može naći zanimljivih stvari, no smatra da je bolje kada su ljudi orijentirani na provjerene stvari jer se na taj način odgaja čitatelj te upućuje na ono što je zaista kvalitetno.

– Tu nailazimo na drugi problem, kako dokučiti što je ustvari što je dobro, a što ne? Sve je manje i kritika i kritičkih osvrta, osobito za poeziju. To dovodi do toga da je čitatelj zbunjen i neusmjeren, pa onda ljudi čitaju sve i svašta, ističe Herceg.

Pjesnici o poeziji

Formalno je glavna odlika poezije poseban sklad i smještaj samoglasnika i suglasnika, naglašenih i nenaglašenih slogova cezura i ritma, te uopće vanjskog sazvučja riječi i rečenice, vezanog i slobodnog stiha. Njen dublji smisao je u imaginativnosti, stvaranju dojmova te zajedničkoj odlici ukupnog umjetničkog izražavanja.

Kada se zapitamo što je poezija, odmah nam je jasno da nema univerzalnog odgovora na to pitanje. Zbog toga je najbolje pitati pjesnike, pa je Platon rekao da je ‘poezija bliža istini, nego povijest’, a Charles Baudelaire upućuje čovjeka da uvijek bude pjesnik, čak i u prozi. Jacques Prevert je uzdigao poeziju rekavši kako je ona ‘ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života’. Edgar Allan Poe je smatrao kako je ‘poezija ritmičko stvaranje ljepote u riječima’. No, mladi je bosanski pjesnik Armin Stefanović možda najljepše objasnio što je ona, pa je rekao:

– Poezija nije samo stihovana riječ. Poezija je način na koji se baš toj djevojci pogled nazire kroz pramenove kose. Ona je držanje pijeska u ruci dok on polako bježi. Poezija su tragovi u snijegu u koje opsesivno zarivamo svoja stopala, sumrak koji navuče mračne nijanse smiraja na nemirnu ulicu. Nju susrećemo svakodnevno, ali nemamo vremena da stanemo i pogledamo, da je osjetimo. A poezija je trenutak, i ono što je u tom trenutku postojalo, već u sljedećem se gubi i poezija nestaje. Ali, dok će za mene jedna stvar biti poezija, netko drugi će poeziju naći u sasvim drugoj stvari, a pred trećom ćemo oboje zanijemiti. Upravo taj trenutak koji uposli sva naša čula i otkrije nam toliko toga, trenutak koji savršeno razumijemo, ali nismo sposobni izraziti, jest poezija.