Pretraga

Zašto je pogrešno žrtvovati obrazovanje radi sporta?

A- A+

Koja je cijena sportskog uspjeha? Milijuni ispred malih ekrana gledaju najveće nogometne zvijezde današnjice, no rijetki razmišljaju o trudu i žrtvi koja stoji iza njih. Žrtva je golema, a to najbolje znaju oni čiji roditelji vlatite neostvarene snove ostvaruju preko svoje njih samih.

Mladi Dinamov nogometaš Marcel Brozović prošlog je petka debijem za voljeni klub okrunio dosadašnju karijeru i dobio nagradu za dugogodišnji rad i odricanje. I ne samo to, Marcel je u 46. minuti zamjenivši Mehmeda Alispahića ostvario snove i ambicije svojeg oca Ivana koji je sina ispisao iz škole kako bi ostvario ono što on nikad nije – postao nogometaš.

‘Školu uvijek stigne završiti, a s 30 više ne može igrati’


U moje vrijeme nije bilo takvih uvijeta kakve je imao moj sin. Na
određeni način je on nastavak moje karijere, kazao je Marcelov otac Ivan
Brozović, inače bivši nogometaš Radnika iz Sesveta i Male Mlake.
Proteklih dana je ambiciozni tata u više navrata odgovarao na pitanje
zašto je sina ispisao iz škole. Elaborirao je on tu problematiku nadugo i
na široko. Objašnjavao je sve zapreke koje na koje nailaze mladi
nogometaši te je svoju logiku objasnio rečenicom ‘školu uvijek stigne
završiti, a s 30 više ne može igrati’.

Dotični gospodin očito nije ni svjesan koliku je zapravo štetu
napravio svojem sinu. Istina, omogućio mu je priliku da uspije u sportu,
no je li mu, u trenucima kad ga je ispisivao iz škole, palo na pamet da
bi bilo lijepo da uz nabijanje lopte po terenu njegov sin zna još
nešto. Eventualno da zna dati suvislu izjavu ili pak da ima neku struku i nakon
što završi karijeru. Može, on s 30 završiti školu, ali teško da će
netko mladića koji je život proveo po svlačionicama i autobusima netko
nakon 15 godina pauze natjerati u školske klupe.

Djeca žrtve suludih roditeljskih ambicija

Ovaj
slučaj nas je mnoge natjerao da se zapitaju nije li prevelik rizik  u
državi kao što je Hrvatska svu budućnost svojeg djeteta temeljiti na
njegovim nogometnim sposobnostima. Svjedoci smo i sami kako talent nije
uvijek dovoljan, a čak i oni koji ‘uspiju’ u Hrvatskoj često nemaju ni
za kruh od svojeg igranja nogometa.

Naravno svakom preambicioznom roditelju na pamet padne Janica
Kostelić, Blanka Vlašić, Pele i Jordan no možda bi za sreću njihove
djece bilo bolje da se sjete kako samo jedna teška ozljeda ili pak
manjak sreće i talenta dovoljno da njihov potomak ostane na cesti.

Ideja
kako nogomet i škola ne idu zajedno nije samo suluda već i sasvim
besmislena. Već tridesetak godina najbolje škole nogometa na svijetu,
Ajaxova i Barcelonina, uz žestok trenažni proces svojim ‘pulenima’
nalažu i obvezno srednjoškolsko obrazovanje. Na dobrom je putu u
promijeni ovog regresivnog stava je i Dinamo koji je obvezao sve svoje
članove mlađe od 16 godina da se redovno obrazuju.

Ipak dok god
ovakva praksa ne postane dominantna u Hrvatskoj, talentirana djeca će
biti taoci i žrtve svojih bolesno ambicioznih roditelja koji potračeni
život žele nadoknaditi preko svojih sinova i kćeri. Sve do tad ćemo po
kafićima slušati desetke nekadašnjih nada s polomljenim koljenima i
psihom kako pričaju o tome da su bili tako blizu, a sad nemaju ništa.