Želite vidjeti kako se bira novi papa? Onda morate pogledati ovaj jezivi filmski hit iz prošle godine
Film ‘Konklava’ podigao je puno prašine 2024. godine, a s nedavnom smrti pape Franje ponovno je dobio na aktualnosti. Ako ste tražili mješavinu ‘Anđela i Demona’ i ‘Smrti Staljina’, ali bez humorističnih elemenata, ovo je film za vas. Isplati ga se pogledati svima koji žele dobiti osjećaj kako izgleda tajnovito biranje novog pape i kako se u svemu nadmudruju kardinali dok su zatvoreni i izolirani od ostatka svijeta. Iako se film na prvu čini kao da je dizajniran da uzruja vjernike, kritičari crkve, religije i vjere ipak bi mogli shvatiti da redatelj Edward Berger ipak ne gura vodu na njihov mlin, kao što bi možda priželjkivali.
Film ‘Konklava’ dobio je Oscara za najbolji adaptirani scenarij. Napravljen je prema isotimenom romanu pisca Roberta Harrisa | Screenshot: Youtube
Papa Franjo je preminuo na Uskrsni ponedjeljak. Dok se vjernici mole i oplakuju njegovu smrt, papinska stolica je prazna i crkva je ušla u razdoblje znano kao ‘sede vacante’. U dva do tri tjedna nakon sprovoda Pape Franje ove subote, novi poglavar katoličke crkve će se odabrati kroz konklavu, tajnoviti proces gdje će se kardinalski zbor zaključati u čuvenu Sikstinsku kapelu i glasati o novom papi. U jeku ovih najnovijih događaja, prošlogodišnji film ‘Konklava’ redatelja Edwarda Bergera ponovno dobiva na aktualnosti.
*Nastavak teksta sadrži spoilere, op.a.*
Film prema romanu pisca koji je razgovarao sa svećenikom u Konklavi
Otkako je prvu svjetsku premijeru doživio u listopadu 2024. godine, ‘Konklava‘ je brzo izazvala kontroverze kao i svaki film koji se bavi crkvenim tajnama. Bazirana na istoimenom romanu britanskog pisca Roberta Harrisa iz 2016. godine svakako ulazi u tu kategoriju budući da je tema ni manje ni više nego najintrigantniji i najkritičniji dio u funkcioniranju i vodstvu Vatikana.
Romanopisac Harris, ujedno i bivši novinar, za pisanje ovog romana je razgovarao s Cormacom Murphyjem O’Connorom, engleskim kardinalom koji je sudjelovao u konklavama na kojima su izabrani najprije Benedikt XVI pa potom i Papa Franjo. Stoga mnogi stručnjaci za crkvene procese navode da knjiga, a poslije i roman, u mnogočemu precizno oslikavaju atmosferu biranja pape. No, dok je O’Connor bio susretljiv i pomagao je književniku, bilo je i kritičara bliskih crkvi koji su filmu zamjerali odnos prema ‘konzervativnom dijelu crkve’ kao i općenito prikazu spletkarenja u filmu kako bi pobijedio kandidat kojeg priželjkuju. Različiti sugovornici koji su upoznati s procesom konklave ističu da su kardinali zaključani i izolirani od vanjskog svijeta kako ne bi primali informacije koje bi mogle utjecati na glasanje.
Kardinali mogu izaći samo kako bi spavali u smještajnim kapacitetima i kako bi išli jesti. Dok prvog dana smiju glasati samo jednom, preostale dane se može glasati četiri puta: dvaput ujutro i dvaput popodne. Ako i tada izlazi samo crni dim, onda se proces ponavlja dok naposljetku ne izađe bijeli dim koji vanjskom svijetu signalizira da je crkva dobila svojeg novog vođu. Za odabir novog pape potrebna je dvotrećinska većina. Dok su kardinali izolirani, doista imaju i pomoćno svećenstvo koje izlazi u vanjski svijet. No, stručnjaci ističu – ni u kom slučaju se ti svećenici, kao u filmu, ne koriste kao ‘detektivi’ koji ipak donose vanjske informacije i istražuju kardinale.
U međuvremenu, ‘Konklava’ je dobila osam nominacija za Oscara. No, naposljetku je osvojila samo jedan, onaj za najbolji adaptirani scenarij, što je veliki plus, budući da je knjiga pohvaljena za preciznost u opisivanju konklave. Sve u svemu ovaj film će oduševiti sve filmoljupce koji vole barem jedan od dva glavna kriterija. Prvi, ako su ljubitelji crkvenih tema i intriga kakve smo već vidjeli u filmovima poput ‘Da Vincijevog koda’ ili ‘Anđela i demona’. Dakle, zanima ih ta tema, ali nisu osjetljivi i na kritiku crkve kao institucije. Ili za one koji su fanovi političkih trilera, gdje se, ovaj put u vjerskoj varijanti, protagonisti bore za moć i određivanje daljnje sudbine sebe i kolektiva u kojem se nalaze. Nešto kao ‘Smrt Staljina’, ali bez crnohumornih elemenata.
Nitko ne smije reći da želi biti papa: Samo kakav bi papa trebao biti
Radnja prati Cardinala Lawrencea koji zadužen za organizaciju konklave, kao i svih obaveza koji proizlaze nakon smrti neimenovanog pape za kojeg film i likovi ističu da je bio ‘liberalan’. Pritom se sam Lawrence nosi s osobnom krizom vjere i nesigurnošću u ispravnost svojeg poziva dok zajedno s njim vidimo istu scenu. Kardinale koje vjernici cijene kao uzorite ljude i koji se, dok daleko od okrilja javnosti puše cigarete, raspravljaju o tome kakav bi novi papa trebao biti. No, pritom, kao što pravila konklave nalažu, nitko ne može izraziti želju da osobno želi biti papa već se vlastite ambicije maskiraju iza razgovora o božjoj providnosti. Kardinali eventualno među sobom raspravljaju koga smatraju idealnim kandidatom.
Sama radnja je zanimljiva i puna preokreta, kao i sitnih igara kardinala koji imaju svoje agende i spletke kojima nastoje diskreditirati favorite. No, osim u postupcima i dijalozima likova, uzbuđenje političkog trilera i grabeži za moći očituje se i u atmosferi tihog glasanja, polaganog brojanja i kadrovima tajne kapele koja će vas ostaviti bez daha. Trnci vas mogu proći i dok dobivate u uvid u druge crkvene običaje nakon papine smrti: od uzimanja i uništavanja papinskog prstena do zatvaranja njegove sobe. Glazbena pratnja je kroz film jednolična, ali sjajno se uklapa naglašavajući zlokobnost, tajnost i neizvjesnost smrti najvažnijeg crkvenjaka. Gledatelji bi mogli iskusiti jezu dok se nezaobilazno pitaju, koliko stvarni kardinali razmišljaju na sličan način. Na kraju dana i oni su samo ljudi, grješni poput svih nas. Međutim, svoje mane i slabosti mogu puno bolje skrivati dok među sobom biraju jednog od najmoćnijih i najutjecajnijih osoba na svijetu. Koliko je u stvarnosti odabir pape stvar ‘božanskog nadahnuća’, a koliko hladnokrvne političke borbe za mjesto gdje osim ekonomske moći, imate i karizmatsku moć u srcima vjernika? Gdje kardinali ili sami žele biti na tronu ili znati da će moći utjecati na onoga koji na njemu sjedi.
Film se pritom ne libi bježati i od tema rasizma. Iako je katoličanstvo rašireno među svim ljudskim rasama, crkveni kler i danas kao da zazire od ideje da papa ne bude bijelac. Dok povijesni zapisi navode da su čak tri pape bile afričkog podrijetla (Viktor I., Miltijad i Gelazije I.) te neki sumnjiče da su bili ‘crni pape’, svi prikazi iz tog razdoblja ih prikazuju kao bijelce. Uz prikaz rasizma, film vješto prikazuje i vječni sukob između liberalnih i konzervativnih svećenika kojemu svjedočimo ne samo u Vatikanu nego i u Hrvatskoj. Između onih koji žele međureligijski dijalog, ljubav i razumijevanje s vjernicima drugih vjera, ali i onih koji smatraju da s drugim vjerama, poglavito Islamom, nema mjesta razgovoru.
Ne ide na mlin vjernicima, ali ni ateistima
Sve u svemu, onima koji nisu pogledali ‘Konklavu’ moglo bi se iz ovog teksta činiti kao da je riječ o filmu koji želi istaknuti sve kontroverze i najgore strane crkve. Kao svojevrsno iživljavanje nad institucijom koja se, budimo iskreni, itekako ima čega stidjeti (poput pedofilije, problem koji je sjajno portretiran prema istinitim događajima u filmu ‘Spotlight’). Međutim, sviđalo se to anticrkvenjacima ili ne, Konklava nam prikazuje i kardinale koji, iako bolno svjesni kako neki zloupotrebljavaju vjeru, nastoje svoju živjeti časno i dosljedno. Koji odbijaju sudjelovati u spletkama, pokušavaju i druge odvratiti od prljavih igrica pa u konačnici odbijaju i stvari koje bi njima samima koristile u postajanju biskupom Rima. Čak i ako ih drugi zbog toga smatraju slabima ili zaluđenima.
No, takve prizore i scene, vjernička publika može doživjeti i kao pouku da u svakoj prilici, koliko god teška bila, ne treba odustajati od vjere, uvjerenja i vrijednosti koje imamo. Čak i kada shvatimo da neki ljudi koji dijele naša uvjerenja ustvari ista zloupotrebljavaju. Osim u vjeri, s takvom porukom može suosjećati svatko tko ima neki ideal, ali onda shvaća da drugi s kojima ga ne dijeli ne vjeruju u njega svi ‘iskreno i čisto’.
Stoga ne treba čuditi da je ‘Konklava’ film koji je uspio itekako pobrati pozornost svijeta, kritike i pohvale. K tome je zanimljiv i jer, barem zasad daje najbolji mogući uvid tajanstvenih izbora kojima možete svjedočiti ili kroz ovaj uradak ili ako sami postanete kardinal. Ipak, suprotno onome što bi mnogi priželjkivali, ovaj film nema potencijala niti da nekoga odvrati od njegove vjere ili da nekoga uvjeri da iduće nedjelje otiđe na misu.
Ali, sudarajući cinizam prema kardinalima s jedne i ustrajnost u katolički moral i vlastiti odnos prema božanskom s druge strane, ovo je film koji bi gledatelje mogao obogatiti u razumijevanju perspektive suprotnog stajališta. Ali, predlažemo da ga kao (ne)vjernik ne gledate s osobom koja je za razliku od vas (i)religiozna. Osim ako ste zagrijani za intenzivne rasprave tijekom, a i satima nakon što odgledate ovaj uradak sedme umjetnosti.
*Osvrt je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
