Hrvatski učenici ‘utapaju’ se u mišljenju mase, boje se osude: Kako ih potaknuti na kritičko razmišljanje?
U odnosu na 2018. godinu zabilježen je značajan porast udjela učitelja i nastavnika u Hrvatskoj koji u nastavi primjenjuju strategije usmjerene na razvoj kritičkoga mišljenja učenika, pokazalo je Međunarodno istraživanje o učenju i poučavanju TALIS 2024. Među njima je i Ivana Čatić, učiteljica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi ‘Josip Kozarac’ Semeljci. Kako kaže, danas vlada uniformiranost mišljenja, a djeca i mladi boje se da će zbog svojih stavova biti neprihvaćeni ili ismijani pa se ‘utapaju’ u mišljenjima ljudi oko sebe.
Učenik, Ivana Čatić | foto: Canva, Kristina Zvonarić
Razvoj kritičkog mišljenja kod učenika mora biti imperativ – kritičkim razmišljanjem, između ostalog, prepoznajemo što je dobro za nas, a što ne. Kaže tako Ivana Čatić, učiteljica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi ‘Josip Kozarac’ Semeljci. Sve više učitelja i nastavnika u Hrvatskoj navodi da primjenjuje strategije usmjerene na razvoj kritičkoga mišljenja učenika, pokazalo je Međunarodno istraživanje o učenju i poučavanju TALIS 2024., koje je provela Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD). To je veoma važno, smatra ova učiteljica, jer u Hrvatskoj vlada uniformiranost mišljenja. U kontekstu nastave Hrvatskog jezika, kaže, kritičko razmišljanje znači razumijevanje rečenog ili napisanog u nekom (književnom) djelu te ‘prepoznavanje onoga što pripada osobnoj mapi svijeta i u tom smislu je dobro ili nije dobro za osobni razvoj, razvijanje mišljenja, primjenu u osobnom životu’.
‘Boje se da će biti ismijani’
Najveći izazov u poticanju učenika na kritičko razmišljanje, smatra Čatić, jest to što se učenici vrlo često ‘utope’ u razmišljanjima većine. Prihvaćaju doktrine, stavove, predrasude, stereotipe i razmišljanja svog razreda, obitelji, okoline bez promišljanja ili, ako su i promislili, ne žele iznijeti svoje stavove jer se boje da će biti neprihvaćeni ili ismijani jer su drugačiji.
– Stoga je neprestano potrebno isticati učenicima, na različite načine, da je različitost ono što nas čini ljudima i ono što oblikuje našu osobnost te prihvaćati njihovu individualnost. Velik je i utjecaj medija koji su danas potpuno nekontrolirani te su djeca u potpunosti njima izloženi i, želeći se uklopiti, prate trendove koji su im nametnuti i ne žele odstupiti od njih, ponovno zbog straha od neprihvaćanja, ali i zbog negativnih iskustava koja su možda imali tijekom odrastanja kada bi rekli svoje neko mišljenje u obitelji, među prijateljima, na nastavi, upozorava.
Kritičko mišljenje Čatić ne ocjenjuje jer bi ga tako ograničavala, odnosno slala bi poruku da je nečije kritičko mišljenje bolje, a nečije lošije, ‘što ne može biti točno jer svako dijete kreće iz svoje mape viđenja svijeta’. Eventualno prepoznaje i ukazuje na predrasude, stereotipe i ograničavajuća uvjerenja koja ih mogu sputavati u osobnom rastu.
Dodaje da je važno kritički razmišljati jer tako gradimo karakter i osobnost, dajemo si priliku razmišljati, a znanje koje imamo stavljamo u primjenu, što nam daje dodatnu moć. Prepoznajemo istinu od neistine. Učimo se objašnjavati i dokazivati, ali i pregovarati, iznositi argumente. Sve to važno je i za našu sigurnost, tvrde iz Centra za sigurniji internet (CSI), i dodaju da se svakodnevno susreću s posljedicama online rizika.
– Smatramo da je sustavno poticanje kritičkog razmišljanja tijekom cjelokupnog obrazovanja ključan element nacionalne strategije za zaštitu djece i mladih. To ne bi trebalo ostati na razini nekakve pedagoške preporuke, već smatramo da bi trebalo postati dio obrazovnog sustava kao preduvjet za stvaranje otporne generacije sposobne za sigurno funkcioniranje u kompleksnom digitalnom okruženju, savjetuju iz CSI-a.
Zadaci za razvoj kritičkog mišljenja kod učenika
Kritičko promišljanje kod svojih učenika Čatić potiče na nekoliko načina. Početni korak uvijek je isti – učeniku je potrebno dati određeni kontekst koji će potaknuti promišljanje i valorizaciju. To, objašnjava, može biti čitanje ulomka ili cjelovitog djela ili pak gledanje nekakvog medijskog sadržaja. Nakon polaznog konteksta potiče razgovor koji je usmjeren prepoznavanju potencijalnoga problema te iskazivanju mišljenja o njemu.
Učenici mogu napraviti i nekakav medijski sadržaj, plakat, tekst (sastav, komentar, problemski članak) uz zadani kontekst. Tu je i mogućnost organiziranja parlaonica ako su učenici upoznati s načinima raspravljanja. Uz to, učenici mogu održati i govor na zadanu temu, s ciljem argumentiranja stajališta o nekoj temi. Kod ove učiteljice obično je riječ o trominutnom govoru zadane strukture. Jedna od aktivnosti može biti i monolog koji će biti parafraza promišljanja nekoga lika iz djela. U tom slučaju učenik odabire stav i mišljenje onog lika s kojim se slaže.
Ako se predvidi, moguće je učenicima zadati da, s obzirom na svoje mišljenje, pripreme intervju s parom iz razreda, navodeći ga da iskaže mišljenje o nekoj temi. Tu je, dodaje Čatić, i nepripremljeni intervju – ‘vrući stolac’ – u kojem učenik odgovara na pitanja ostalih učenika u razredu, iznosi svoje stavove i argumentira ih. Potiče i rad u paru, odnosno zadaje učenicima da odglume kratku raspravu na određenu temu. Učenici se za raspravu pripremaju na satu ili kod kuće.
Vlada uniformiranost mišljenja
Učenicima pomaže i razlikovati činjenice od mišljenja, posebno u sklopu nastave medijske kulture, te ih uči prepoznavanju pouzdanih izvora informacija. Dodaje da je ponekad moguće i u kontekstu nekog teksta prepoznati činjenicu od ‘romantiziranog’ razmišljanja. Društvene mreže, tvrdi Čatić, snažno utječu na razvoj, odnosno ograničavanje kritičkoga mišljenja, kao i mediji općenito.
– Ono što se danas jako prepoznaje kod djece jest jedna određena uniformiranost mišljenja i isto takvo viđenje života, pomalo nestvarno i nemoguće, a što je upravo utjecaj onoga što im je dostupno i bez nadzora na društvenim mrežama i na medijima uopće. Ono što vidimo na medijima i mrežama, automatski se smatra istinitim jer je to nešto javno objavljeno. Prateći društvene mreže i medije bez kriterija i bez promišljanja može imati ogromne posljedice na dijete, na njegov život općenito te mentalno zdravlje kao i društveni život, upozorava.
S tim se slažu i iz CSI-a. Kako kažu, njihovo iskustvo u radu s djecom i mladima nedvojbeno pokazuje da je nedostatak kritičkog pristupa informacijama izravno povezan s povećanom izloženošću rizicima kao što su dezinformacije, financijske prijevare, online radikalizacija, sudjelovanje u opasnim izazovima, ali i iskorištavanje i zlostavljanje. Mladi koji informacije prihvaćaju bez provjere i analize postaju lakši plijen manipulatora i zlonamjernih aktera.
Čatić smatra da školski kurikulum razvoj kritičkog mišljenja ne potiče dovoljno jer je on danas, kao i svaki put do sada, ‘uniformiran i ograničen’. Poticanje kritičkoga mišljenja tako, smatra učiteljica, ovisi o učitelju koji će onda taj kurikulum staviti u pogon na način da je on suhoparan i ograničen ili će ga prilagoditi učeniku i njegovim potrebama, a samim tim i učenikovom razmišljanju te poticanju kritičkoga mišljenja.
– Naravno da to nije moguće na svakom školskom satu, no i jedno poticajno pitanje i komentar učitelja koji potiče na razmišljanje, nekada je sasvim dovoljan, zaključuje.
